Illustration by Jean Manuel Duvivier
(Camilla Chioda je rođena u Lodiju kod Milana 1994 godine od oca – kako sama kaže – koji je bio odsutan i jako brižljive mame. Kad je imala samo osamnaest godina napisala je zbirku priča koju je nazvala “Kratke priče”. Njen stil je jednostavan i lako dopire do srca kao što pokazuje i priča koju sam preveo ovdje za drage čitaoce “bosanskih pogleda”. Camilla kaže da su njene priče pomalo fiktivne pomalo istinite. Prosudite sami. Ja vjerujem da su samo istinite.)
Pripremio i preveo sa italijanskog Erman Jakupi
OTKROVENJE
Ulazim u sobu.
“Šta radiš u krevetu? Daj izađi vani! Učini nešto”.
“Pusti me na miru!”, kaže mi moja sestra iznervirana.
Ja sam peti razred gimnazije. Izabrala sam tu školu onako slučajno. Fazon je u tome što mi se sviđa studirati jezike. Ko zna šta će izabrati moja sestra kad odraste?
Ona je prvi razred građevinske škole. Kad je birala školu zavezala je oči jednom krpom, uzela list sa spiskom škola u našoj zoni i na slijepo uprla prstom. Biću iskrena i ja sam tako uradila.
Pošto smo ja i moja sestra uspjeli prevazići depresiju zbog razvoda naših roditelja izgledalo je da se stvari lagano vračaju u normalu.
Na žalost pokazaće se da nije tako i da je največe sranje reči samome sebi da si rahat.
“Zašto si cijeli dan za kompjuterom?”, nastavljam da je zadirkujem.
Ona šuti i kuca na sprintu. Stalno se dopisuje sa nekim, uspjevam da vidim da na mreži koristi ime “ Ovo Lollo”. Ne shvatam, već nekoliko mjeseci ima to ime, možda je samo neka igra u pitanju, neki obični nick name. Mnogi na društvenim mrežama ne koriste svoje ime.
Ipak to mi smeta i odlazim da pričam o tome sa mojom mamom.
U zadnje vrijeme moja sestra ide kod psihologa, nikome ne priča o tome, ali je jasno da nešto nije u redu. Nema nikakvih odnosa niskim, stidljiva je, povučena i sklona autolezionizmu.
“Mama šta kaže psiholog?”.
“Nije razumljiva, priča sve nešto uopšteno”.
Mislim da se radi o njenoj seksualnosti. Ponekad kad idem u školu po nju ona ne želi da je zovem njenim imenom. I ako insistiram na tome gleda me sa mržnjom ili me uopšte ne gleda. Ponekad me ignoriše kao da me nema, zaostane koji korak unazad i pravi se da me ne poznaje.
Nemam mnogo vremena da se posvetim njoj, idem u školu, na hor i treniram karate; ali često je zabrinuta promatram iz daleka. Ona je moja sestra i ja je volim, kad smo bile male uvijek smo se igrale zajedno, istina i svađale baš kao i svi – eto hoću reči uvijek ćemo biti bliske jedna drugoj.
Nakon izvjesnog vremena psiholog moje sestre poziva moju mamu i mene da i mi dođemo kod nje na razgovor. Moja sestra je već tamo. Na brzinu se spremimo i za pet minuta smo pred njenim studijem.
Ulazimo.
Moja sestra izgleda spokojno, pored nje jedna žena, pomalo luckasta, ali sa majčinskim stavom.
“Svi su psiholozi pomalo luckasti”, razmišljam onako razveseljena.
Žena nam pokazuje da sjednemo, moja sestra šuti kao zalivena.
Razgovor započinje psiholog, prvo što nam kaže to je da ne treba da se obraćamo mojoj sestri u ženskom rodu.
“Ah”, izustih. Stvari mi postaju sve jasnije. Mojoj mami kao da je težak teret pao sa leđa, i moja sestra je ohrabrena, dakle i ja moram biti kao njih dvije. Oči moje mame su pune suzama, njen glas drhti: “Ako je to ono što želi ispunićemo njenu želju, naravno, neće biti lako ali potrudićemo se da je zadovoljimo”.
Psihološkinja me pažljivo promatra, reagujem žestoko na novosti, fiksiram je ozbiljna,
“Shvatate da nije jednostavno? Trebaće malo vremena dok se ne naviknemo, pokušajte biti u našoj koži”.
Moja mama plače.
Psihološkinja kao da ne mari za ono što osjećamo mi i svu pažnju posvećuje mojoj sestri.
“Počnite sa jednim nadimkom, na primjer Lollo, ja znam da ga tako zovu mnogi njegovi prijatelji. S vremenom ćete uspjeti da ga zovete Lorenco, to je ime koje je on izabrao”.
Moja mama razumije, grli svog četrnaestogodišnjeg dečka koji je toliko patio, ja koja sam pomalo pokvarena imam manje razumjevanja.
“Dobro od sada te zovem Lollo! Važi?”, pitam mog novog brata.
On klima glavom i ne kaže ništa. Uvijek me je nervirala činjenica što je umjesto njega oduvijek morao da priča neko drugi uvijek kad bi se našao u teškim situacijama. Čak i u ovom slučaju.
Napuštamo slomljeni studijo, moja mama rekla bih prebijena. Šutimo, iz njenih očiju svako malo klizne jedna suza. Najzad pričamo: ”Ono što je važno to je da ostanemo ujedinjeni, za nas neće biti lako, četrnaest godina te zovemo ženskim iimenom, promjeniti ime tako iznenada nije sitnica…ali mi ćemo uspjeti…ja to znam!”.
Za mog brata ne postoje “ALI” i “AKO”, jednostavno on je muškarac. Moramo ga zvati Lorenco i to je posve pravedno.
Stižemo kući, razmišljam o čitavom našem zajedničkom djetinjstvu. Kad je imao četri godine Lorenco nije htio obući suknju, kad je imao šest godina bilo je jasno da su ga privlačile djevojčice. Moglo se misliti na homoseksualnost, ali i ja sam bila muškobanjasta, radilo se samo o jednoj fazi rasta. Rastući počeo se osjećati neadekvatno, zatvorenik u jednom za njega opscenom i ružnom tijelu. Nije se moglo živiti tako.
Zbunjena sa iluzijom da pravim pauzu od svega onoga što se desilo istražujem na internetu. Odštampam termin TRANSGENDER (riječ koju neznalice i ljudi sa otupjelom sviješću ne razumiju) i otkrijem da moj brat nije tako rijedak slučaj kao što sam vjerovala. Ima mnogo dječaka i djevojčica koji u periodu puberteta, kad tijelo počinje da se mijenja, shvataju da nisu ono što su vjerovali da jesu. Gubim se u mojim mislima: ”Ovo nije jedan kapric, nego nužnost. Jedna stvar koju moj brat želi dokazati drugima, i prije svega samome sebi”.
Radi se o pitanju života ili smrti.