Nihad Filipović
Dragi predsjedniče, moj problem je pušenje. Pušim što ono kažu, od malih nogu. Kako sam prvu zapalio u srednjoj školi nisam prestajo dimiti evo do danas. Dakle ja sam jedan pušač sa iskustvom. Pušio sam pod svakim režimom. Tito nije ni zabranjivao. Kod njega se moglo pušiti i nemati pri tome osjećaj krivice. Bilo je to zlatno vrijeme pušenja i pušača.
Pušim i danas pod tvojim režimom gospodine predsjedniče, a pušiću i poslije tebe iako sam se ja već dovoljno napušio za tri života. E, ali u tome i jeste problem. Imam samo jedan život, a i taj mi je, kažu doktori, ugrožen, ako ne prestanem pušiti. To bi ja nekako i podnio, jednom se umire, a nikada ne znamo kada je kome suđeno. Nego mi je više problem što sada pušim sa osjećajem krivice. Jer evo, šuška se, da vlasti pripremaju nekakav zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Ja u to ne vjerujem, ali opet šta znam, možda je i istina. Kažite predsjedniče ima li tu istine, pa me riješite makar tog tereta.
Predsjedniče, otkada znam da mi je zdravlje ugroženo zbog pušenja kad god dimim mislim na djecu. Šta ako ja stvarno odapnem prije vremena, ko će se starati o ovo moje sirotinje. A ne mogu prestati predsjedniče. Nema u šta nisam udarao, ali ne ide pa ne ide. Ja bez pušenja ne mogu i ako bi me ko natjerao da prestanem crko bi čini mi se istog trena. Šta da radim?
Obrad Popović zvani Popaj, od Doboja.
Odgovor:
Prije svega Obrade, neka si se javio jer si osvjetlio jedan aspekt našeg društvenog stanja, kojim se i mi u vlasti moramo pozabaviti. Istina je, ovi iz Evropske Unije pritišću nas da i mi zabranimo pušenje u zatvorenom prostoru i na javnim mjestima. Ja im objašnjavam, ono što je kod vas problem gospodo, nije i kod nas. Kod nas je pušenje rašireno i u zatvorenom i na otvorenom, i javno i privatno, tako da je to prosto nešto bez čega naš narod ne može. To je tako istorijski, još od Turaka, u nas narod voli pušenje. Pa u nas se nikakav posao napraviti ne može, a da se ne zapali po koja. I kako ja to sada da zabranim. Što vaš narod ne voli pušenje, to je vaš problem, ali naš narod voli. A mene je izabrao moj narod, a nije vaš, kažem im.
Ali ne ide. Kažu, pušenje ugrožava zdravlje. A ja kažem, pa šta ako ugrožava, ako je to naš izbor. Samo slobodno i nikog ni na šta ne natjeravati, to je to.
Kažu mi, pušači ugrožavaju i one koji ne puše. A ja kažem, to je mit. Kako ja koji pušim mogu ugrožavati onoga koji neće da puši, ako ga ne natjeravam da puši. Vele, dim i tako to. Pa što će jado u dimu, neka se izmakne, neka ne ide u dim. Osim toga, takvih kod nas nema. U nas svi puše.
A šta, kažu, ako se ipak nađe koji pa ne puši. A ja im kažem, pa neka se prilagodi većini, to je demokratija.
Onda oni meni, ali Vi naopako shvaćate vladavinu naroda. Nije to da se manjina prilagodi većini, nego da većina zaštiti manjinu. Eto moj Obrade dokle smo došli, da nas, čiji su vladari jeli zlatnim viljuškama, dok su ovi gore na sjeveru Evrope ćapali rukama, sada ti isti podučavaju šta je sloboda i vladavina naroda.
Nego slušaj Obrade brate, mogu oni nas povući malo tamo gdje smo najtanji, ali dok sam ja predsjednik, mi od pušenja odstupiti nećemo. Oko toga ne brigaj. A ovo za zdravlje, da ti kažem, misli tvoj predsjednik i na to, pa sam predložio osnivanje kase solidarnosti, nešto slično kao one nekadašnje kase uzajamne pomoći. Dakle svi bi doprinosili u tu kasu, a u slučaju potrebe, sredstvima iz te kase, zbrinjavale bi se porodice preminulih pušača sve dok se ne osposobe ponovo o sebi starati. Genijalno, je li tako? Dašta je neg’ tako!
Aj sad Obrade i živ mi bio. A ako kojim slučajem odapneš prije vremena, ne brigaj za djecu. Riješićemo to ovom kasom solidarnosti koja samo što nije ustrojena.