Nihad Filipović
Ko se sjeća filma Čovjek zvani Konj? U tom filmu reditelja Elliota Silversteina (najpoznatiji po filmu Cat Ballou), baziranom na istoimenoj kratkoj priči književnice Dorothy Marie Johnson, glavni junag John Morgan (Richard Hariss), zarobljen od Sioux Indijanaca, tretiran kao smeće, da bi, kako-tako popravio svoj položaj i možda došao u priliku čak da se izbori i za slobodu, dolazi do zaključka da je najkraći put u tom smjeru da i sam postane Indijanac. A da bi to “postao” mora se dokazati, najprije tako što će ubiti kojeg neprijatelja Siouxa i tako steći status ratnika. Kada se u poslu odbrane i ubijanja neprijatelja plemena dokazao, slijedi konačan izpit zrelosti, gdje Morgan prolazi kroz teške muke i izkušenja, e da bi mu nakon svega, uspješno položivši test, Indijanci dali časno ime Shunkawakan, tj. Konj.
Tako je to kod američkih Indijanaca. Kod njih je luđak najbliži Velikom Manitu, a konj je, vidimo, dično ime za ratnika što ne da na rod i porod.
O kako sam bio impresioniran tim filmom; ima nečeg iskonskog, nepatvoreno-prirodnog, snažnog i teškog poput zemlje po kojoj hodimo i koja nas na kraju svakog u njedra prima, pokrivajući i nas i našu muku, našu slavu i našu sramotu, u činjenici da čovjek, nošen vjetrovima koji su ga u život bacili na prvom mjestu, nakoh svih poniženja i patnji, suza i slava koje izdevera – dobije počasno ime Konj.
Bio sam mlad, preda mnom je tek bio život i jasno da nisam taj, kasnije će mi se otkriti, fenomen konja u ljudskom svijetu, poimao dublje, no na razini mladalačke impresije, holiwoodskim blještavim slikama izpričanom pričom, o jednoj koloritnoj sudbini izpunjenoj fantastičnim dogodavštinama zamislivim samo u mašti dobra književnika.
Za takvu vrstu spoznaje potrebno je ili na vrijeme čitati i pročitane istine i laži duhovno procesuirati ili je potrebno iskustvo proživljenih godina ili, najprije će biti, potrebna je simbioza i jednog i drugog.
Tako će i malenkost ovog blente tek s nekim godinama iskustva, pročitanog, viđenog i na tom kvascu duhovno procesuiranog, otkriti konje u svijetu u kome i sam živi. Bio je to trenutak božanskog prosvjetljenja njegove plitke pameti dubinskom spoznajom – američki Indijanci i njihovi konji, su isto što i mi, što i vi i što naši i vaši konji jesu. Isto, kao što je ista zemlja iz koje smo, po kojoj hodimo i kojoj se svi na kraju vraćamo.
I kao što biva – kada mislite da ste najviše u pravu, najviše ste u krivu. Tako i ja – izpostavilo se, Veliki Manitu se samo šalio. Jer, od Ajnštajna znamo, u univerzumu – sve je relativno. A ako je tako u vaseljenskim relacijama, kako li je tek u ljudskim?
Evo, doista, u svijetu bosanskih Indijanaca vrijedi: Nejema đikana, dok ga (*) balinka ne rodi.
Dobro, istine radi, ne rodiše još dimije bosanskih Indijanki ni Antu, ni Dražu, ni Bobana, ni Juru, ni Radovana Jadovana ni đenerala Sotonu. Al’ rodiše konjá.
I sada ako ste pomislili, kao ono što mlađahan i ja pomislih, da su bosanski đikani-konji, isti kao oni američkih Indijanaca, prevarli ste se. Ne. Čudna je imaginacija bosanskih Indijanaca, oni kćerke nazivaju sinovima, a muhe nazivaju konjima.
Evo priče o jednoj takvoj muhi zvanoj konj.
Muha je desparados rođenim imenom Orhan, a prezimenom Zarahmetica. On će – ne pitaj te kako, jer tako, desilo se, kao ono što se u priči i filmu Čovjek zvani konj, desilo Johnu Morganu, da dospije u zarobljeništvo Sioux Indijanaca – tako je i on, Orhan dospio (ili se sam iz nama nepoznatih motiva predao) u zarobljeništvo plemena Indijanaca zvanih Ravnogorci; (ime dobili po praroditelju s gore, ravnih tabana). Taj je, da bi dokazao Ravnogorcima iskrenost, uzeo krsno ime Jovan, iz rođenog imena i prezimena šutnuo slovo “h”, jer u Ravnogoraca nema taj glas, pa da ne strši i uz prezime dodao Bezzemljaš. Od tada više nije muha, nego je “muva” imenom Oran Zarametica – Bezzemljaš, zv. Jovan Konj.
Naravno, ljudsko je to pravo, da budeš šta i đe osjećaš da si najkomotniji, pa i da ime mijenjaš i po potribi i pod repom, doguzni da budeš. Biće odtuda, dok je po potribi plemena Ravnogorca, bio u Engleskoj i s bijelim poglavicama pušio lulu simboličnog imena – Koji na zemlji, toga zemlja, Oran zv. Jovan Konj se predstavljao kao John; a danas u Austriji, đe živi, John je Johan. Parafrazirajući maga pisane riječi Miroslava Krležu, ta demonstracija socijalne mimikrije bi se ovako dala razumjeti:
Jeste da u masi smrdi, ali je toplo!
U legendi, a biće da je tu onda nešto bilo i u životu, jer svaka je legenda pola život, a pola priključenije, nalazimo da je, 200. godina poslije Bune na dahije, kada ono opanak durmitorski bijaše umisilo da je cipela baščaršijska, muva Oran zv. Jovan Konj, s plemenom Ravnogoraca bio krenuo resto dinaridske Indijance Bosne, plemena – Sutlijaši, Pitari, Sogan-dolmaši, Ćevapaši i Burekdžije, ućeravati u “koren pradedovski”, po adetu žrtvovanja guzice, zarad sjedenja na obrazu.
Muva zvana konj je negdje tu, generacija iza Velikog rata dinaridskih Indijanaca, nakon kojeg su napravili Samoupravni sporazum da se više neće ubijati, da je dosta, šta je bilo-bilo je, šta je ko jamio – jamio je, a od sada ćemo poštivati pravo i po pravu i bez ratovanja između nas Indijanaca, živjeti. Takav su dogovor napravili.
I još su se dogovorili da će sva njihova djeca biti pioniri mali. Jer djeca su vojska najjača: njih naučimo da se poštuju i vole, da su jedno, ono – sa bakljom u ruci, s bijelim kapicama, crvenom petokrakom zvijezdom i crvenim mahramama oko vrata, i samo: Ikone mi i pionirske mi riječi! I ima svi da budemo k'o jedan – vraćeni u koren pradedovski.
Muva Oran, zvani Jovan-John-Johan Konj nije morao proći izkušenja i muke vraćanja korenu pradedovskom, kao što se jadni John Morgan napati, e da bi postao dični konj američkih Sioux Indijanaca. Ma ni slučajno. Muvi je bilo dovoljno samo krstiti se kako valja, primiti ime Jovan i tako postati konj. Iz plemena Ravnogorci.
I šta bi bilo naravoučenije ove skazke o konjima i muhama, u izmaglici mašte, na granici jave?
Možda – neka konja; i oni imaju njihovo, konjsko mjesto u božijem dunjajluku.
Možda i – neka se svak’ o svom trošku i na svoj način, da prostite, handri i identitetski tetovira.
A možda – i biće najprije, kako je u knjigama zapisano: Hajvanima hajvansko i neka se ne bakću u insansko.
Šta god bilo, muva Oran, zv. Jovan, odnosno John, odnosno Johan Konj, a prezimenom Zarametica Bezzemljaš, beztraga, zametnut negdje u bespućima procesa odrastanja i identitetskog lutanja, ostaje u mitološkom leksikonu bosanskih Indijanaca – kentaur, pola muha (u plemena – Sutlijaši, Pitari, Sogan-dolmaši, Ćevapaši i Burekdžije), a pola konj (u plemenu Ravnogoraca).
—————————————————
(*) Riječ balija, originalno nema obavezno negativu konotaciju iako je u praksi, pa i u Bošnjaka, vremenom poprimilo negativno značenje. Izvedena je iz nadimka Bali, jednog čuvenog bošnjačkog buntovnika i pravednika iz 16. stoljeća. Zvao se Hamza Orlović, a nadimak Bali, dali su mu Turci; (bali od turskog bal, što znači med, ali sadrži i prvi dio turskog naziva evropskog poluostrva Balkan, pa je, kako nam je to lijepo razjasnio rahmetli prof. Safet Kadić, u članku Anterfile: Balkanci balije, to tursko bali, uz ime Hamzino, konotiralo i na Balkanac).