Uncertain States of America; (foto izvor – artmuseum.is).
Izvor ovog članka je jedna objava na grupnom blogu i internet forumu dailykos.com. pod naslovom – Are Democratic presidents more warlike than Republikans – Da li su demokratski predsjednici ratoborniji od republikanskih ili, uopćeno i prevedeno više prilagođeno sadržaju članka i duhu bosanskog jezika: Ko je ratoborniji, američke demokrate ili republikanci? Autor je anoniman; kao takvo štivo, preuzeo sam taj tekst, preveo s engleskog i objavljujem ga ovdje uz moje, uglavnom stilske intervencije. Tekst je, poput lagahne intelektualna gimnastika u dokolici, anagramski poticajna špekulacija i ostao bi kao takav, da nije aktuelne političke situacije u Europi i na Dalekom istoku, s tom agresijom Rusije na Ukrainu i eskaliranjem situacije između NR Kine i Tajvana. S tim u vezi, ovih dana su učestala pitanja američkom predsjedniku Joe Bidenu o vrsti američkog odgovora, ako ruski predsjednik Vladimir Putin, suočen s ofanzivom ukrainske vojske i prisiljen na odstupanje sa zauzetih teritorija Ukraine, odluči upotrijebiti taktičko nuklearno ili biološko i kemijsko oružje, i s druge strane, ako Kina napadne Tajvan. Predsjednik Biden izričito poručuje ruskom predsjedniku da to ne čini, jer bi to značilo ekslaciju bez presedana nakon Drugog svjetskog rata i da to neće ostati bez američkog odgovora. Predsjedniku Bidenu nema razloga na ovom pitanju ne vjerovati. Konačno njegova administracija je tu skoro uspjela isposlovati 30 milijardi dolara Land-Lease pomoći Ukraini; visina te pomoći refleksija je američke odlučnost da zaustave Putina još dok je vrijeme – u Ukraini.
Što se kineskog odnosa prema Tajvanu tiče, predsjednik naglašava da USA podržava kinesku politiku Jedna Kina, ali da će američka intervencija svakako uslijediti, ako se Kina odluči na upotrebu sile u promociji te politike. A kakva će konkretno vrsta intervencije biti, izuzev što kazuje da če biti adekvatna i da ne isključuje prisustvo američkih vojnika na ratištu, predsjednik Biden u ovom trenutku ne otkriva javnosti.
- Zamisli da je onaj bio ponovo izabran za predsjednika? Samo to je Putin i čekao, pa kada se nije ostvarilo, ipak je krenuo, kažem samom sebi razmišljajući nad ovim pitanjem. Prisjetim se tu i one čuvene anticipacijske Bad Moon Rising od Creedence Clearwater Rivaival. Sigurno ne slučajno, jer mehanizmi podsvijesti uvijek precizno detektiraju stanje duše, čak i onda kada nismo u stanju detektirano artikulirati. … A onaj mali unutra što nas sviju prati kroz život, kao sjenka mi odgovara negdje iz dubine mraka:
- Da je tako bilo, danas bi Rusi bili u Berlinu.
Što nije izključeno. Već su jednom bili; samo onda su imali motiv. Kao i u Parizu što završiše nakon Napoleonovog silovanja majčice Rusije. Ali – sada su oni silovatelji.
Znači, potencijalno u ovom historijskom trenutku, postoji realna mogućnost pojačane američke intervencije u ratu koji je Rusija pokrenula na Ukrainu. Sve objektivne procjene kazuju da ista mogućnost postoji i u slučaju da se Kina, prateći razvoj rata u Ukraini, (ako bi kojim slučajem krenuo povoljno za Rusiju, a USA i saveznici demonstrirali kolebljivost, podijeljenost i neodlučnost), odluči za sličnu intervenciju spram Tajvana. Tako da članak koji prenosimo ovdje, ako ga gledamo u tom svjetlu, biva tim zanimljivijim i dodatno intrigantnijim.
(Nihad Filipović)
Ne čini to; američki predsjednik Biden, upozorava ruskog predsjednika Putina da ne eskalira rat u Ukraini upotrebom biološkog, kemisjkog ili tzv. taktičkog nuklearnog oružja.
KO JE RATOBORNIJI: AMERIČKE DEMOKRATE ILI REPUBLIKANCI?
Šta je doista istina iza te mantre o američkom imperijalizmu i ratovima koje su Amerikanci počinjali od osnutka, a napose nakon Drugog svjetskog rata, diljem šara zemaljskog? Koliko ima istine u zamjerkama američkih demokrata njihovim republikanskim kolegama da su ratnohuškači, a koliko opet u stereotipu kojim republikanaci “lijepe” njihovim kolegama i USA predsjednicima iz Demokratske stranke, za koje kazuju da su predsjedavali najkrvavijim ratovima XX. stoljeća? (Tu demokrate u “odbranu” ističu kontraargument da su ti veliki ratovi uglavnom bile situacije u kojima su USA napadnute, pa je bilo potpuno opravdano koristiti silu za obranu.)
Izvan velikih sukoba – Građanski rat u USA, Prvi i Drugi svjetski rat, rat u Korei, Vijetnamski rat – koji su svima manje više u memoriji, postoje doslovno desetine manjih ratova, incidenata, sukoba, okupacija, invazija i oružanih intervencija, nekada poduzimanih iz etičkih razloga, a nekada pokretanih iz prenaglašenih (banalnih) razloga političkog neslaganja. Uvid u tu oporu statistiku kazuje – za neke od tih intervencija, odgovorni su demokrati, ali republikanci su odgovorni za isto toliko, pa i više.
Pa, ko je u pravu? Jednom na vlasti, za koju stranku je vjerovatnije da će započeti ratove? A za koju je opet vjerovatnije da će ih nastaviti ili okončati?
Garza revolucija; (izvor ilustracije – timetoast.com).
Koristeći izvor “svih mudrosti”, Wikipediju, pretražili smo sve vojne incidente koji su uključivali USA od 1861, kada je prvi republikanski predsjednik položio zakletvu, zaključno sa 2016. Onda smo ukupan broj godina koliko je trajao svaki sukob zaokružili (čak i ako su stvarna neprijateljstva trajala samo nekoliko sedmica ili mjeseci) da bi dobili ukupan broj „ratne godine“. Svaku godinu, svakog otvorenog sukoba, računali smo kao „ratnu godinu“. Ako bi američka država imala dva ili više različitih ratova istovremeno, to smo računali kao više ratnih godina u onome što je jedna kalendarska godina.
Tako računato, izbrojali smo 200 ratnih godina u periodu od 156 godina; (razpon: 1861 – 2016.)
Zatim smo sagledavali razloge svakog sukoba, nastojeći utvrditi koji se može svrstati pod “obrambeni”, a koji pod “ofanzivni” rat. Pri tome smo smatrali da je rat obrambeni ako su USA napadnute. Kao odbrambene računali smo takođe ratove u kojim su USA djelovale kao dio humanitarnog ili vojnog saveza pod pokroviteljstvom NATO-a, UN-a ili sličnog međunarodnog tijela.
Ostale vrste ratova podveli smo pod “ofanzivne”. Pri tome su ignorirani sukobi (ratovi) koje je USA vodila protiv američkih Indijanaca, budući da su oni bili uzajamno ofanzivne i odbrambene prirode. To s jedne strane. A s druge strane, uključivanjem tih sukoba značajno bi se povećao ukupan broj ratnih godina u “korist” republikanaca, koji su dominirali Bijelom kućom krajem XIX. stoljeća, pa bi nas sažetak analize vodio k pogrešnom zaključku.
Također smo ignorirali sukobe koji nisu izravno uključivali američke vojne snage, ali koji uključuju tehniku ili logistiku američke Centralne obavještajne službe (CIA), poput puča 1956. godine u Iranu ili pomoći nikaragvanskim pobunjenicima iz 1980-ih.
Nekoliko “ratova” na listi, poput invazije na zaliv svinja i operacija u Tajlandu, granični su slučajevi, jer su uglavnom koristili tajnu logistiku i američku vojnu tehniku i sredstva kao podršku.
Dalje, operacije tzv. hladnog rata, takođe smo izključili, jer to su situacije gdje takođe ide uzajamni propagandni rat, no međutim, u pravuilu, bez stvarnog pucanja i ubijanja.
Primjenjujući rečeni pristup izbrojali smo ukupno 56 „ratnih godina“ odbrambenih ratova i 144 „ratne godine“ ofanzivnih ratova.
Obrambeni ratovi:
Američki građanski rat (4 godine), tzv. Garza revolucija – oružani konflikt između američke države Teksas i meksičke države Coahuila (1), afera Rio de Janeiro (1), Meksički granični rat (10), Prvi svjetski rat (2 – za USA), Drugi svjetski rat (4 – za USA), Korejski rat (4), Multinacionalne snage u Libanonu (3), Zaljevski rat (2), Somalija (4), Bosanski rat (2), Kosovski rat (2), Rat u Afganistanu (13), Libijska intervencija (1), Rat protiv ISIL-a (3).
Ofanzivni ratovi:
Američka ekspedicija u Koreju (1), rat Las Cuevas (1), San Elizario solni rat (1), Drugi samoanski građanski rat (1), špansko-američki rat (1), filipinsko-američki rat (3), Moro pobuna (14), pobuna boksera (3), crnačka pobuna (Kuba) (1), okupacija Nikaragve (21), okupacija Haitija (19), okupacija Dominikanske Republike (8), intervencija šećera (3), ruski Građanski rat (3 – za USA), Libanonska kriza (1), Zaljev svinja (1), Simba pobuna (1), Dominikanski građanski rat (2), Vijetnamski rat (9), komunistička pobuna na Tajlandu (18), Shaba II. (1), invazija na Grenadu (1), tenkovski rat – misli se na rat USA u Africi protiv Romelovog korpusa – (2), invazija na Panamu (2), intervencija na Haitiju (2), invazija na Irak (9), rat u SZ Pakistanu (13), rat u Afganistanu (2015-danas) (2).
Autor – Ken Smith; (izvor ilustracije – www.kensmithfineart.com
Dalje, sabrali smo koliko je svaka stranka, od 1861. bila na vlasti, (imali predsjednika u Bijeloj kući). Tako smo izbrojali ukupno 156 godina predsjednikovanja, od čega 71 godini demokrati ili 45,5%, i 85 godina republikanaci ili 55,5%.
Potom smo utvrdili – ko je bio predsednik tokom određenog rata. Ako je rat trajao dovoljno dugo da bude dvostranačka vlast, podijelili smo broj ratnih godina na osnovu broja godina koliko je svaka stranka bila u Bijeloj kući dok je rat trajao. Tako dolazimo do 94 ratne godine pod demokratskim predsjednicima, ili procentualno 46,5%, odnosno do 106 ratnih godina pod republikanskim predsjednicima, ili procentualno 53,5%.
Sažeto:
Bilo je 30 obrambenih ratnih godina demokrata, što je oko 15% od ukupnog broja.
Bilo je 25 obrambeni ratnih godina republikanaca, što je oko 12,5% od ukupnog broja.
Bilo je 64 “ofanzivnih” ratnih godina demokrata, što je oko 32% od ukupnog broja.
Bilo je 81 “ofanzivnih” ratnih godina republikanaca, što je oko 40,5% od ukupnog broja.
Iz prednjeg izlazi da je za demokrate manje vjerovatno uključivanje u „obrambene“ ratove u svijetu, tj. ratove koji se pokreću kao odgovor na agresiju ili ratove sankcionirane od strane širokog političkog saveza, bilo iz političkih bilo iz humanitarnih razloga. Takođe iz prednjeg nalaza izlazi da je vjerojatnije republikansko uključivanje u “ofanzivne” ratove, pokrenute bez razumnih pokušaja deeskalacije političkog sukoba.
Nedvojbeno je da su demokrate bile na vlasti tijekom tri velika, “obrambena” rata 20. vijeka – dva svjetskog rata i rata u Koreje. Demokrate su takođe odgovorne za pokretanje i eskalaciju vijetnamskog sukoba; prvi veliki “rat izbora” u SAD-u od Drugog svjetskog rata. Međutim, republikanac Richard Nixon je “predsjedavao” vijetnamskim sukobom duži vremenski period nego što su to činili zajedno demokrate Kennedy i Johnson.
Nadalje, na republikanskoj stranci je “odgovornost” za Američki građanski rat, pogotovo jer je taj rat u osnovi bio pokrenut reakcijom republikanskih Južnjaka. To je najkrvaviji rat u povijesti USA; preko 600.000 ubijenih. Republikanci su takođe odgovorni za španjolsko-američki rat i većinu kasnijih sukoba na Karibima i Filipinima, koji su u potpunosti bili rezultat republikanske imperijalističke politike.
Od Drugog svjetskog rata, demokratski predsjednici su se nešto rijeđe nalazili u situaciji odpočinjanja, ali njihov dosje je daleko od savršenog, posebno tokom Hladnog rata. Tamo gdje su demokrate uključene u “ofanzivne ratove“, često ih „nasljeđuju“ od ranijih republikanskih administracija. Na primjer, Franklin Roosevelt naslijedio je američku upletenost u rat u Nikaragvi i na Haitiju od republikanskih administracija, Bill Clinton je naslijedio somalijsku krizu od Georg Busha I, a Barak Obama je naslijedio irački debakl od George Busha II.
U nekim slučajevima, demokratski predsjednici okončavaju ove sukobe. U drugim slučajevima ih eskaliraju. Pri tome, kao pravilo mogli bi izvući zaključak da sukobi reteriraju (a mogu i eskalirati) iz ekonomskih razloga, poput Velike depresije ili Velike recesije, ili političke svrhovitosti, a ne zbog velike želje za mirom (ili ratom).
Zaključak:
Ni jedna stranka, ni demokrati ni republikanci, ne mogu sebi u zaslugu pripisati niti “urođenu” ratobornost niti “urođeno” mirotvorstvo. Ali je činjenica da su republikanci nešto više skloni agresivnijiom odgovorima na različite, manje ili više dvojbene ili nedvojbeno provokativne situacije, koje eskaliraju, odnosno mogu eskalirati u ratni sukob. To je vjerujemo iz razloga konzervativne, tradicionalno desne amplitude i seta vrijednosti na kojim počiva njihov politički svjetonazor.
S druge strane demokrati se povijesno legitimiraju kao nešto umjereniji, manje ratoborniji, što je opet, vjerujemo, na tragu njihove tradicionalne lijeve amplitude – razumijevano u vizure zapadnog poimanja lijevog u setu vrijednosti na kojima počiva njihov politički svjetonazor.
(Link – https://www.dailykos.com/stories/2016/7/19/1549622/-Are-Democratic-presidents-more-warlike-than-Republicans)