Autor Erman Jakupi
📔
Mnogi su pjesnici u tišini prepoznali govor Boga. “Ne u šutnji priča Bog/nego u tišini tišine, kada/ne klepeće krilima duša nego lebdi/napuštena u svom neizrecivom prostoru”. (Renzo Barsacchi) Ali koji je sadržaj tišine? Bog koji nam se obraća tišinom ne kaže nam ništa. I mi mu moramo odgovoriti molitvom bez riječi, jednostavno dišući Tako cvijet slavi sunce koje ne vidi. Ali govor tišine nas baca iz krajnosti u krajnost: od blaženstva i anđeoskog spokoja bića jer postoji do dijalektičke napetosti duha koji izčekuje. U tišini se nazire nešto neodređeno nadolazeće. “Svaki tračak svijetlosti uberi u Njegovoj sjenci/budi čekanje neprekidno sve dok jedan korak/ne stigne iz praznine neevidentnosti”. (Renzo Barsacchi)
Jedna od najprivlačnijih ideja Boga je ona Kantova o Bogu koji se skriva. Kant se pita šta bi se desilo kad Bog ne bi bio skriven. U tom slučaju Bog i vječnost bi neprestano stajali ispred naših očiju u svoj njihovoj imponentnoj veličanstvenosti i sve akcije suglasne zakonu bile bi izvedene iz straha. Mali broj njih iz nade, niti jedna iz dužnosti. Sve bi bilo kao savršen mehanizam, kao u lutkarskom pozorištu gdje su gestovi perfektni ali lutke bez života u sebi. Bog koji se povlači i koji u svom povlačenju ostavlja u razumu trag sebe, jednu zapovijest, eho svog gospodstva – ova me misao neodoljivo privlači. Razum nije samo autonoman i suveren kao u iluminizmu, razum je i božanstven jer mu skrivajući Bog prepušta odgovornost za svijet. Ovdje se hrišćanstvo logički preobraća u sekularizam zbog kojeg su neki ishitreno pomislili da je Bog mrtav. Ustvari radilo se o potrebi za novim i drugačijim odnosom čovjek-Bog: Ne kult svemoćnog i sve mogućeg Boga (razlog zbog kojeg sam se udaljio od islamske i jevrejske opcije) nego fascinacija njegovom nemoći na krstu. Koja druga figura bi bila uspješnija u potkresivanju krila ljudskim delirijima svemoći? Slika Boga koji pati u ovom svijetu ima ogromnu humanizirajuću moć.
Odjeven u zlatni šinjel sunca leži ratnik. Oči bez plamena. U džepu oblak krvi. U muku kamena nebo se mrvi.
Ujeda za grlo ovčija vuna.
Kraj mrtvaca jedno jagnje liježe.
Od suhog cvijeća zapali se kruna.
Gore zidovi, gori podveležje.
A s večeri, zvijezde u zagrljaj čekaju duše nestalih i nadamo se da svemu je kraj.
Tad traži sjenka sestre sjenku brata i neznajući da je njegovo lice već prekrio lišaj.
Zatim se umorna i kao siva duga
nadvije nad žuti
stog
i sluša plače u njemu – da ga ne čuje niko – neki svima nama nepoznati
bog.
Karl Ranner priča o personalnom licu Boga. Bog je živeća osoba, slobodna i gospodar same sebe. Ako je Bog slobodan to znači da ima jednake mogućnosti da se skriva i da se objavljuje. Skriveni Bog se objavljuje čovjeku kad hoće. Iz toga slijedi da je čovjek onaj koji osluškuje moguće objavljivanje Boga.
***
Ali Bog koji se skriva i pojavljuje kad hoće
(šta ako ostane nijem kad žudim njegovu riječ?) može izazvati ili fatalnu pomirenost sa njegovom hirovitošću(što se dešava u slučaju islamskog nepremostivog ambisa i provalije između čovjeka i Boga) ili revolt protiv te i takve čovjekove metafizičke pozicije u svijetu.
Ne vidim te. Ali znam da si tamo:
u ljubičastim daljinama. Dođi da vidiš šta je ostalo od mene na bijelom snijegu: hrpica zlatnog praha kao da sam bio šafran a ne čovjek koji te osluškivao.
***
Trebali bismo te negirati, Bože
tumora, Bože živog cvijeta,
I početi sa jednim ne tamnoj
stijeni “ja jesam” i dozvoliti smrt
i na svakom grobu pisati jedinu
našu izvjesnost : “thanatos athanatos”?
Bez jednog imena koji podsjeća na snove
suze i bijes ovog čovjeka
slomljenog pitanjima bez odgovora?
Naš dijalog se mijenja, postao je
sada moguć apsurd. Tamo
preko zavjese od magle, unutar drveća
bdije moć lišća,
istinita je rijeka što pritišće obale.
Život nije san. Istinski čovjek
i njegov plač ljubomoran na tišinu.
Bože tišine otvori samoću.(Salvatore Quasimodo)
***
Slomljen pitanjima bez odgovora čovjek sanja. Kad prozore san kao iluziju plače Kad shvati da plačem neće zaštititi svoje dostojanstvo obuzima ga bijes. Bijes u svoj svojoj iskonskoj snazi i čistoti sadržan je u bogohulnoj psovci. Samo se fatalisti mire sa metafizičkom nepravdom. Pred Bogom stojimo kao neutješena djeca. “Zašto tolika muka da nas utješiš/kao ljiljane u polju/ ako je naš korijen u Tvom srcu… “, pjeva Gino Nogara.
Ovih dana uporno išćitavam jednu pjesmu kosovskog pjesnika Zorana Nedeljkovića. Čitajući je shvatio sam da Hegel nije bio daleko od istine kad je tvrdio da je Duh bol. Po njemu Duh karakteriše sposobnost da se “održi u protivurječnosti, dakle u bolu”. Evo te Zoranove pjesme:
Подвижник
Ја сам мрак који гледа у Сунце,
Сумрак који пружа руке ка светлости,
Тама која отвара уста у молитви,
Душа девојке у мушком телу,
Младић узнемирен у женској души,
Моје је што и твоје Боже, нас двоје и Ти трећи,
Рајска је самоћа са Тобом,
Паклена моја усамљеност,
Проваљују најудаљеније звезде,
Сав сам од очију, да те видим Господе,
Твој Златоусти после поста,
Плач у смеху и смех у плачу.
Зоки
Записи Златоустових ученика
U pjesmi se osjeća tenzija mističara koji se prikazuje pred Bogom. U dinamici muškog i ženskog principa u duši ogleda se ista kosmička dinamika. Hajdeger tumačeći pjesmu Elis od Trakla kaže da priroda dječaka Elisa nije viđena u kontrastu sa onom od djevojčice. U Elisovom djetinjstvu manifestuje se dublja djetinjastost. Ona čuva u sebi blagu dvojnost spolova:dječaka i zlatne djevojčicine figure. Ono što karakteriše djetinjstvo je spokoj bespolnosti. Ali Zoran nije Elis. On je pakleno usamljen u svojoj dvojnost jer kako kaže on je duša djevojke u muškom tijelu i mladić uznemiren u ženskoj duši. Spokoj djetinje “dvojne spolnosti” “ili bespolnosti je izgubljen. Duša i tijelo su poprište kontrasta između muškog i ženskog principa kao kosmos u maniheističkoj kosmogoniji.
Prepolovljeni Androgen je samo mit. Drugo od sebe moramo prepoznati i priznati u sebi. Mi smo psihološki androgena bića i ova istina pokadkad može zaboljeti. Uznemiriti kako kaže pjesnik. Uznemiriti znači izgubiti spokoj i mir ali i tvrdoglavo ne prihvatati nešto. Uznemirenost priprema bijeg. U ovom slučaju ka Bogu. “Sav sam od očiju da te vidim gospode”. Ali mi Boga ne tražimo kao nešto za što ne znamo gdje je. Tražimo ga jer nam on ide u susret: “Provaljuju najudaljenije zvezde”, kaže pjesnik. Ali te su zvijezde i najbliže. Jer Bog nije nedodirljiva transcendencija. Bog sluša svog Zlatoustog koji ispovjeda svoj “plač u smehu i smeh u plaču”.
U našoj podsvijesti bog je bespolan i njegovo prisustvo uspostavlja izgubljeni spokoj “nespolnosti” iz ranog djetinjstva. Sve ovo odudara u potpunosti od Frojdove definicije djeteta kao polimorfnog perverznjaka ali mi kao što bi rekao Hajdeger možemo govoriti o jednoj poeziji samo ako nas ona sa svoje strane načini pjesnicima.
”Plač u smijehu i smijeh u plaču” je ontološki “smještaj” čovjeka u svijetu.
Povodom ovih stihova Hajdeger bi rekao:”Što je radosnija radost to je čistija tuga koja se u njoj skriva. Što je dublja tuga to više radost, koja je u njoj, čini da se čuje njen glas. Tuga i radost se isprepliću. Igra koja usklađuje jednu sa drugom, približavajući ono što je udaljeno i udaljavajući ono što je blisko, je bol” “.
A naš bol je dodao bih na Hajdegerovom tragu ontološki bol ne identiteta.
Poezija nas uči da u ovom svijetu kojeg karakteriše bijeg od bola imamo pravo na bol. Suprotno od onog što kaže Davide Moriss “Današnji Amerikanci su najvjerovatnije prva generacija na zemlji koja smatra da je egzistencija lišena bola neka vrsta ustavnog prava”. Živimo u svijutu u kojemu je bolu
oduzeto svako pravo na izražavanje. Jednostavno bol je osuđen da šuti kao što bi rekao koreanski filozof Byung chul han. Bol nije moguće komercijalizovati. Sve je manje bola u savremenoj umjetnosti. Rijetki izuzeci su Safet Zec i Ilaria Palomba. Zoran Nedeljković i Hajdeger nas uče da je bol sadržan i u radosti. I zato je ova pjesma daleko od postmoderne ležernosti, ona spada pod paradigme Adornove filozofije umjetnosti prema kojima je umjetnost “stranost svijetu”.
Ona otvara vrata skroz drugog, transcendira blato uvijek istog, osvješćuje razlike i čini da se one u nama pacifiziraju.
Parafrazirajući Zorana moju večerašnju molitvu Bogu zapoćeće ovim riječima:
“Dragi Bože ne plašim se moje paklene usamljenosti “.
.