Photo: Wikipedia
Pripremio i sa italijanskog preveo Erman Jakup
Američki pjesnik John Neihardt u knjizi “Crni jelen priča” prenosi nam riječi jednog starog Sijuksa, čuvara svete lule. Starac se zamišljao na vrhu jedne planine koju je smatrao središtem svijeta. Dok je duhom bio tamo imao je kako kaže svetu viziju formi svih stvari duha i viziju jedinstva svih stvari, kao da su jedno biće. “I vidio sam – nastavlja Crni jelen – da je sveti krug mog naroda jedan od mnogih krugova koji stvaraju jedan širi krug kao svijetlo dana i zvijezda. I vidio sam da je u centru raslo jedno impozantno i rascvalo drvo pod kojem su našli zaštitu sva djeca iste majke i istog oca”.
***
Etnički bog je bog zemlje van koje nema drugog boga. Duhovan čovjek boravi u “širem krugu”svijetla dana i zvijezda. To je krug bez centra čije su krajnosti u konstantnoj ekspanziji baš kao i vasceljena.
***
Na puteljku od polena
luta Jelena.
Oko struka je grli
mjesec vrli.
Blista joj se košulja bijela.
Ne napustivši ga Bog je
Izaš’o iz Izraela.
Cijeli svijet je središte,
ne postoji okoliš.
Raj je tvoje srce
i srce koje voliš.
Na puteljku od polena
zavoljela Jelena
zvijezdanog jelena.
***
Etnički princip je princip totalizirajuće muževnosti. Istoričar religije Joseph Campbell smatra da će se na ruševinama tog principa pojaviti slika androgenonog antroposa.
***
Antička vizija svijeta kao jedinstva suprotnosti muškog i ženskog principa jasno govori da je eventualni stvoritelj tog svijeta poiman kao androgeno biće. Tako je Skot Eurigena tvrdio da je Bog androgen jer je sve i da su mnoga božanstva zvali ocem i majkom.
***
Negdje sam u ovom dnevniku tvrdio da me Bog piše. Koja oholost neko će reči. Neko drugi misli da sam psihijatriski slučaj. Šta biste rekli o Dekartu kada tvrdi da je Bog stvorivši ga ostavio u njemu ideju o sebi kao zaštitni pečat tvorca na svom dijelu. A Spinoza? “Kad kažemo da ljudska duša percipira ovu ili onu istinu ne kažemo ništa drugo nego to da Bog pošto čini suštinu ljudske duše ima ovu ili onu predodžbu”. Ja to prevodim ovako: Nisam ja koji vidim cvijet nego ga vidi Bog u meni. Ah ti filozofi psihijatriski slučajevi. Da, Bog me piše i to onaj androgeni o kojemu priča Skot Eurigena. Manija veličine? Jedan beznačajni čovjek misli da je njegov život roman kojeg piše Bog. Mislim da je na nešto slično mislio i Šopenhauer u “Trascendentalnim špekulacijama o otvorenim namjerama u sudbini pojedinca”. Naime kad se stigne u izvjesne godine i baci pogled unazad svi susreti i događaji koji su nam izgledali slučajni pojavljuju nam se u svijetlu susreta i događaja jednog vješto napisanog romana, toliko vješto da ne možemo a da se na zapitamo ko je pisac. Možda je ova senzacija najbolji lijek protiv osjećaja besmisla.Tako nam se život koji na simboličkoj razini i nije ništa drugo do borba za smisao, borba koju mnogi nažalost gube,objavljuje kao smislen u jednom jedinom retrospektivnom pogledu i intuiciji.
Prizivam cvijet svijetlosti
Ljupkost jutra
Kad se topi san kao grumen
Iz tamne krvi: ljubav prema životu
Iznova Blista na drveću i u mulju.
Trava među ruševinama
Svijeta koji vaja nove oblike,
Popuštam iskonskoj žudnji da cvijetam
Zauvijek povrh vječnog umiranja.
(Adriano Grande)
***
Ako sam dobro shvatio Dekarta ateisti ne vjeruju u Boga jer ne razumiju filozofske dokaze za egzistenciju Boga. Mislim da se Dekart ovim rezonovonjem htio udvoriti teolozima Sorbone kojima je dao na čitanje svoje “metafizičke meditacije”. Uostalom mnogi revnosni vjernici ne znaju ama baš ništa o ovim filozofskim dokazima Boga. Ako je njihovo razumijevanje pretpostavka vjere kako su mogući ovi vjernici? Očigledno je da Dekartov pretjerani racionalizam negira simbolički univerzum religije koji se “shvata” više srcem nego razumom.
***
Brzo, brže! Rađa se jedan stih.
Uhvati ga! Ali on je bez temelja.
Hrani se bojama šarenih košulja.
Istražuje puteljke mirisa hmelja.
Brzo, brže! Biće čitava poezija jedna.
Zgrabi je! Ali ona je već odletjela lasta.
Ova napuštena crkva je moja domovina.
Ovdje šume note kao lišće hrasta.
Ne služe dokazi o postojanju Boga:
Ne služe Dekartovi silogizmi od srebra:
racionalizam je pedantna babaroga.
Dovoljno je promatrati žensku ljepotu,
diviti se bijelini Adamovog rebra
i beskrajne suštine taknuti toplotu.
***
Mislim da je ideja o ženskoj ljepoti kao dovoljnom razlogu za pretpostavku o egzistenciji Boga predivna. Naprijed feministkinje! Šta mislite o tome? Neki sveštenici zabačenih sela već me optužuju za pornografiju!
***
U metafizičkim meditacijama Dekart tvrdi da naše ideje o stvarima odgovaraju tim realnim stvarima. Kad ne bi bilo tako to bi značilo da je Bog prevarant tj. da nas je stvorio neadekvatne za empirijski spoznaju. Tako nam Dekart paradoksalno razotkriva teološke temelje empirizma i same nauke. Pretpostavka da vjerujemo u nauku i njena otkriča jeste vjera da Bog nije prevarant. Ovo baca posve novo svijetlo na odnos religije i nauke, ne suprotstavljenosti kao što proizilazi iz nekih prosvjetiteljskih filozofija nego kontinuiteta.
***
Nije nemoguće čuti Boga dok čini – da parafraziram pjesnikinju Antoniju Pozzi – da zrije ječam oko naših kuća. Ko je imao tu percepciju može je smatrati istinitom. Dovoljno je vjerovati da Bog nije prevarant.
Vjerujem mnogo u tebe. Čini mi se
Da bih mogla čekati tvoj glas
U tišini, čitave vijekove
Mraka. (Antonia Pozzi)
Tišina o kojoj pjeva Antonija sadrži sjeme glasa koji otkupljuje, oslobađa od praznine i ništa. To nije beskrajna astronomska ili geometrijska tišina bez lica koja zastrašuje i o kojoj pjeva Emily Dickinson.