Nihad Filipović
Socijalno emancipirano mišljenje bi to ovako formuliralo: Religija biva i jeste u službi vladanja ljudima. U tom smislu, vjerovanje je osobno osjećanje i odnos čovjeka i Svemogućeg, a religija je politika. Jednačba je jednostavna i u obliku je imaginarnih i podrazumijevajućih “društvenih ugovora”, dakle kulturnih modela po kojima se zajednice uređuju i prihvataju da žive. Jednačba je to u primjeni od zore civiliacije do danas: postoji vladar i establišment (elita, skutonoše oko vladara), postoji narod, kojom vladar i skutonoše vladaju, i postoji Crkva, kao duhovni stožer u interesnoj sprezi s vladarom. Crkva raju, kroz vjerovanje, održava mirnom i podložnom vladaru (i eliti tj. figurativno kazujući, rečenim skutonošama uz vladara, onim što se uzajamno samokite kojekekvim plemenitaškim titulama i zvanjima), a za uzvrat vladar (i skutonoše) Crkvi i njenim prelatima, jamče poziciju duhovnog stožera zajednice, što će reći, poziciju moći tj. društvenih privilegija, prema, što nepisanoj, što pisanoj proklamaciji – Cuius regio, eius religio – znači, izvan vjere vladara, nema vjere podanika; (ta nisu li vladari s početka doživljavani ovaploćenjem božanske moći među ljudima. I nije li ih Crkva takvim tumačila prestravljenoj i od straha socijalno otupjeloj raji).
Od Isusa je u Jevanđelju zabilježena izreka – Podajte caru carevo, a Bogu Božije. Okolnosti u kojima je to izrečeno i način na koji to ateisti razumijevaju danas, jesu dva pola. (Naime, izrečeno je to nakon što su Isusovi neprijatelji pokušali Isusa staviti na kušnju pitanjem – je li dopušteno ili ne caru plaćati porez. Prozrijevši zamku u koju ga uvlače – jer ako kaže da nije dopušteno, njegovi neprijatelji bi javili Rimljanima i on bi bio tretiran kao protivnik cara i njegove imperije, a kaže li da je dopušteno, izazvao bi gnjev mnogih, jer su Rimljani bili okupaciona sila. Zato je Isus, u odgovoru na pitanje, peozrjevši namjeru pitalaca, zatražio da mu pokažu porezni novac. Kada su mu dali denar, Isus je upitao: – Čij je ovo lik i napis. Odgovore mu: – Carev, na šta je Isus kazo: – Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božije).
U stranu Isusova mudrost kojom se izvukao iz zamke u koju su njegovi neprijatelji pokušali da ga uvuku, činjenica jeste da postoji carstva zemaljska i vladari u carstvu; njima i njihovom pravu – porez (taksa, danak) i pokornost njihovoj sili. Podajte dakle caru carevo, pokorite se njegovoj sili i učestvujte u javnom životu, u granicama mogućeg. A Bog je iznad svakog izkušenja. To bi bilo, prema razumijevanju iskrenog vjernika, pravilno “čitanje” Isusove poruke.
Međutim, i to je činjenica života, u vremenu Crkva je, djelovanjem nekih ljudi unutra, implodirala, pa su neki, makar u podsvijesti, interesno motivirani, Isusovu poruku pervertirali u – Podajte, dakle, caru carevo, a Bog (i Crkva) su iznad svakog izkušenja; što će reći: Caru carevo, a Crkvi (i njenim prelatima, profesionalcima koji žive od vjerovanja), kao socijalnom osiguraču vječne pravde što ljude čeka na nebesima, nakon svih izkušenja na zemlji – garancija njenih privilegija duhovnog svjetionika u carevini.
I sve u redu. Panta rei, odavde do vječnosti, na način da je sve isto.
Što evolutivno što revolucionarno, prelamajući se kroz živote populusa, ta je formula vladanja u hodu humaniteta kroz vrijeme, mijenjana ili radije, prilagođavana okolnostima, probojima nove duhovnosti, najprije na horizontima mišljenja na kojim su se idejno začinjali novi kulturni modeli, pa preko periferija društvenih tokova, u samu maticu socijalnih gibanja.
I to tako teče od prvih Objava do danas.
Nakon Darwina, koji je u polju nauke pod pitanje stavio religijske dogme o porijeklu života i testirao i sobstveno, a i vjerovanje ljudi općenito, javlja se Niče koji u filosofskom polju zameće, ili radije konstatira činjenicu, svijeta bez Boga, (koji je već tu, postoji, u glavama je nekih ljudi), gdje se na tom duhovnom zasadu, smatramo, začinje ideja preseljenja Carstva nebeskog na planetu Zemlju; fašizam i komunizam su bili pragma na tragu takvih ideja, ali u osnovi to je stara, provjerena jednadžba održavanja moći vladanja nad ljudima i njihovim zajednicama; što nas vraća na početak ovog eseja:
- Postoji establišment (elita) koja je i doslovno i metaforički kazivano, vlast, postoje oni nad kojim se vlada, (narod, uključujući i elitu koja tvori kulturni model organizacije života i vladanja), i kao metafora tradicionalne Crkve, postoji duhovni stožer u Carstvu zemaljskom, tj. postoji partija, politbiro i lider kao duhovni stožer.
Pa ipak, ni ovakvo, socijalno emancipirano izčitavanje jednačbe vladanja zajednicama ljudi, ništa nam ne govori o ljudskoj potrebi vjerovanja. Jer ljudi imaju potrebu vjerovanja, tj. traganja za Bogom; ona je u njima, u njihovoj svijesti, izvire iz njihove duhovnosti i manifestira se kao takva čak i onda kada neki Boga stavljaju na kušnju ili čak oponiraju božanskoj ideji.
Tako jedni kazuju – sama duhovnost, sposobnost mišljenja i začinjanja ideja, božansko je djelo; a drugi kazuju – to je nemoguće, jer Boga nema.
Prema prvim, sve je od Boga, pa i oni koji ga dovode pod pitanje; znači, sama manifestacija stavljanja Boga na kušnju i oponiranja božanskoj ideji je demonstracija njene prisutnosti u ljudskom duhu.
Prema drugim, Bog je nauka, eto rećemo matematika je Bog.
Prvo je transcendentalno, s onu je stranu i kao takvo – empirijski nedokazivo; stoga, Bog se osjeća, a nedokazuje.
Drugo je, epistemološko i navodno racionalno, na tragu logičkog mišljenja. Logika je, međutim, instrumentarij ljudskog razumijevanja fenomena i pojava života i življenja; limitirana je mogućnostima ljudske spoznaje i ne vodi obavezno do Istine. Primjerice, ako je matematika (fizika, hemija ili nauka općenito) Bog, pitanje je: odakle nauka? Odakle matematika, rećemo? Da li je odkrivena ili je izmišljena?
Drugim riječima, postoje pitanja pred kojim je čovjek nemoćan formulirati racionalan odgovor. Takvo je i tzv. božansko pitanje.
Stoga je pitanje, da li Bog postoji ili ne postoji, prije svega bezsmisleno.
Ono može i imati neku, kao provizornu rećemo, legitimaciju, evo npr. kao gimnastika duha u sofisticiranim samopropitujućim diskusijama prosvjećenih umova, znači, onih što pomiču i vrše proboje u vremenu, onih što, za sve nas, otvaraju vidike. Ali, u tom polju su rijetki. A sve ostalo izvan tog polja su diskusije o onome, o čemu diskutanti, uglavnom, pojma nemaju. Jer da imaju pojma, znali bi da čovjek nema taj kapacitet da do kraja odvori na to pitanje. Niti će ikada njime ovladati do kraja; mada, istina bog, o tome, takođe, ne znamo ništa.
Doduše, i tu su moguća dva pola: prvi je već naznačena nemogućnost čovjeka da ikada odgovori na to pitanje; a drugo – kada bi, nekom vaseljenskom tragedijom, čovjek bio u stanju odgovoriti na to pitanje, onda bi On bio Bog, a to je, opet prvo – očevidno nemoguća misija, a drugo, u relacijama poludjele mašte, sve i da jeste moguće – to bi onda bio kraj, ne samo naš, nego i svega sa čime smo u dodiru.
Vidite, kako god velikim bivali, kakav god veliki spomenik humanitet ozidao, sve na kraju završava u ništa odakle je, valjda i priteklo. Nije potrebno vladati matematikom i naučnim spoznajama da bi bili svjesni te Istine. Da li je onda bez smisla zidati i graditi, djecu rađati i preko njih živjeti? Pitanje je logično, ali odgovor, nije u relacijama logike.
Stoga je potiranje Boga u ljudima, ćorav posao, jednako kao i ućeravanje ljudi u božansko porijeklo života. Živi i pusti druge da žive – moto je, ili bi trebao biti moto življenja danas i sutra: Bog zna, a vi znate svoje.
I sve teče.