Tom Lea, Two Thousand Yard Stare
Nihad Filipović
9. 8. 2015
Od kada je svijeta i vijeka ratovi se pokreću radi osvajanja, vladanja prostorom, gomilanja vrijednosti. Kazano riječnikom modernog doba: sva se povijest savija oko bankovnih računa elite koja upravlja društvenim poslovima.
Evo, samo na noviju povijest ograničeno, šta je Prvi sv. rat nego nastojanje Njemačke elite, koja je zakasnila u kolonijalnoj podjeli svijeta, da zamjeni Englesku elitu i ostale konijalne sile i postane ono što su oni: vlada resusima koji nisu njeni, gospodari, vrti i uvećava vrijednosti; (znači – lova, bratko si ga moj).
Drugi sv. rat je bio to isto- novi pokušaj njemačke elite za preraspodjelu moći.
Srbsko-hrvatski ratovi devedesetih godina XX. vijeka su, unatoč kojekakvim otadžbinskim halabukama, bili ratovi za podjelu prostora i time regionalno pozicioniranje moći: moj prostor, moj puška što mi čuva prostor, naravno, ne na mom nego na narodnom ramenu, moj račun u banci i novčanik u džepu.
Narodi su u toj računici elite sitan kusur, topovsko meso.
Naravno, utakmica je neizvodljiva bez naroda. Neku sitnu korist iz gungule izvuku i neki narodni skorojevići, ali kajmak uvjek pokupi elita koja svira i početak i kraj utakmice, u kojoj nema pravila, a ima krvi do vrata.
I zato je sva vještina politike, ono kisindžerovsko (Henry Kisinger, bio je otrov i mrcina, ali je ovdje kazao istinu):
– Za elitu je od presudne važnosti uvjeriti ljude (narode) da se dešava ono što im se kazuje da se dešava, a ne ono što se uistinu dešava.
2.
Nakon Drugog svjetskog rata, s vremenom, duhovi u Evropi su se smirili, pobjednici su kreirali Novi evropski poredak, Njemačka je prihvatila svoju odgovornost i mjesto u novoj Evropu i svijetu… Na istoku, međutim, izgleda je ostala duhovna provalija i uzajamno nepovjerenje što dovodi do povremenih vrlo opasnih konfrontacija na ivici vojnog sukoba.
U Drugom svjetskom ratu napadnuti Kina, Korea i ostali, u postratnom periodu, sumnjičavo, sa nepovjerenjem pa čak i omrazom gledaju na Japan. Japan pak, koliko god, i duhovno i u pragmi nov, ostaje nepovjerljiv prema svakoj Kini, posebno onoj nuklearnoj i ekonomski jakoj (otuda dolazi sve naglašeniji duh ponovne militarizacije Japana i napuštanje ustavnih ograničenja u tom smislu).
U ex YU regionu je, nakon ratova u posljednjoj deceniji XX. stoljeća, slična situacija kao u Aziji nakon Drugog svjetskog rata: napadnuti Bošnjaci, Hrvati, Albanci, sa velikim nepovjerenjem gledaju na Srbiju i njenu službenu politiku, a Srbijom i dalje prevlađuje, (mada je to sada uvijeno u novi politički celofan primjereniji aktuelnoj situaciji u regionu i Evropi) duhovno stanje koje je devedesetih, vodilo agresiji na susjedne narode.
U takvom stanju duhova, pada Vučićev prijedlog o Danu sjećanja na sve žrtve proteklih jugoslavenskih ratova (nije jasno misli li se na sve ratove ili ove posljednje devedesetih g. XX. vjeka) naišao na podršku jednih, a odbijanje drugih. Prijedlog je uslijedio nakon hrvatske proslave 20-te godišnjice Oluje i srpskog oplakivanja zločina i protjeranih Srba iz Hrvatske.
Iako neki misle (profesor Žarko Puhovski je ovih dana tu liniju mišljenja javno razvio i obrazložio u razgovoru za sarajevsko “Oslobođenje”), da je u politici uvjek važan rezultat proklamiranih nastojanja, a ne etika odnosno iskrenost (drugim riječima možete misliti šta hoćete privatno, ali je važno ono što ste javno postigli), problem sa Vučićevom inicijativom je ipak, ne tek u ravni etike, nego itekako i u ravni pragmatične politike. I naravno, najprije je u glavama, tj. duhovne je naravi.
Tako, Hrvati veličaju legitimnu oslobodilačku Oluju, a i ne pominju ili pominju tek u debelim ogradama zločine u Oluju i protjerane Srbe iz Hrvatske. Takvo stanje prosječnog političkog duha u Hrvatskoj, nije dobra politička platforma za kokano zaokret i neku novu trasu puta u budućnost.
Srbi (i Vučić) odbija suočiti se sa svojim doprinosom proizvođenju rata i protjerivanju Srba iz Krajine i prešućuju prognane Hrvata iz iste te Krajine i iz Istočne Slavonije, 1992. godine.
Da i ne pominjem nespremnost i jednih i drugih da se suoče sa odgovornošću svojih država za rat u Bosni i politiku podjele te zemlje na kojoj su aktivno radili i službeni Beograd i Zagreb. (Beograd i dalje radi punom parom, naravno sada prilagođeno novoj realnosti stvorenoj nakon Dejtona; a i Zagreb iz potaje komuša).
IZDVOJENO MIŠLJENJE
Uz skute vlasti, Reis Čaušević i prejestolonasljednik Ferdinand, Sarajevo 1914.
9. 8. 2018.
Napisao: A. J.
E sad, problem je što tvorci kulta ličnosti Alije I. žele da slave samo goli opstanak naroda, nemaju čak ni ambiciju da slave nacionalni ponos i pobjedu. Znaju da taj kult ne mogu izdići na taj nivo, jer je Alija Izetbegović zaista bio samo osrednji političar bez liderskih sposobnosti da ujedini Bošnjake. On to nikada nije ni umio ni pokušavao. Njegov svjetonazor je bio izrazito vjerski orijentisan sa jakom notom islamskog modernizma (koji je BTW sada i odavno upitan sa stanovišta islamske uleme svih pravaca).
Tvorci i nosioci kulta r. Alije I., dakle SDA i IZ, uporno pokušavaju nametnuti takav temelj nacionalnog jedinstva, a u stvari im i nije do jedinstva Bošnjaka. Njima je do supremacije vjerskog nad nacionalnim. I to ne do vjerskog zbog islama, nego zbog vlastitih privilegija jer su na tom polju oni nosioci vrijednosti, a ostale Bošnjake treba ućutkati, proglašavati balijama i komunjarama itd.
Kult Alija I. je zaslužan za sve dublju polarizaciju Bošnjaka koji nisu u stanju pronaći ni minimum zajedničkog interesa. Jedni nameću vjeru u prvi plan, drugi, kao reakciju na ove prve, nameću nevjeru. Da nije ovih prvih ne bi bilo ni ovih drugih. I obratno.
Dakle, nema nacionalnog ponosa na golom opstanku ni na društvu izgrađenom na nepravdi i glupostima. Jedini nacionalni ponos Bošnjaka je Armija RBiH, ona je nikla iz naroda, i nevjernika i vjernika, i onih koji piju i onih koji idu u džamiju, i onih koji glasaše za Antu Markovića i njegove Reformiste i onih koji glasaše za komuniste (SDPBiH) i onih koji su glasali za Stranku Demokratske Akcije na prvim višepartijskim izborima.
Kako zaustaviti SDA i IZ u njihovom upornom rastakanju Bošnjaka?
Postoje dva načina:
1. Izbaciti iz vlasti SDA, koja bi se sigurno raspala i ugasila ako ne bi bila u vlasti jer bi je prvo napustili njeni najzagriženiji promotori. Oni koji ko biva brane stranku, a u stvari brane svoje radno mjesto na budžetu.
Ne može IZ tražiti autonomiju od države, a raditi protiv interesa iste, a u isto vrijeme nema autonomiju u odnosu na jednu političku opciju koju podržava u najboljem slučaju oko 30% Bošnjaka. Hodžama je najpreči njihov vlastiti “jorgan” i sutra da komunjare dođu na vlast i da im daju pare kao i ovi što im daju, hodže bi radili i propagirali ono što im vlast kaže.”
POŠTANSKO SANDUČE PRED SUDOM
N. Filipović
9.8. 2018.
Boris Johnson izjavio da ove u burkama izgledaju kao letter boxes (poštanski sandučići), pa ga edio stablišmmenta napada za netoleranciju, iako je izjavio i da je PROTIV zabrane istih, tj. za pravo je žena da odlučuju hoće li se tako maskirati ili ne.
SKY News ankete javnog mnijenja međutim pokazuju da ga oko 60% ispitanih građana podržava. Što se mene tiče, nisam ni ja za zabrane, ali Boris reče ono što i ja mislim. A jesam da u javnim institucijama (banka, sud, policija, državni uredi itd.) ne bi trebalo dozvoliti takvo pojavljivanje, odnosno trebalo bi naći naćina da se to uredi tako da se zna s kim se ima posla. …
Znači, oblači se kako želiš, ali u dijalogu sa državom i njenim institutima, mora se znati s kim se ima posla.