Nihad Filipović
Evolucija ili revolucija?
Evolucija, naravno! Radije evolutivni pragmatizam, nego revolucionarni lom, nasilje i – “Ljuta travka na ljutu ranu.” Ali! Kada su sučeljene silnice (znači ljudi odnosno formacije ljudi – klase, zajednice, kaste, političke stranke s kojekakvim njihovim idejama, programima itd.) u društvu tvrdoglave i jake, (bilo samouvjereno jake, ideološki i idealistički jake i ukopane u te njihove ideale, bilo odista jake, u smislu da stvarno imaju određenu širu podršku u mjeri da gube smisao za kompromis kao glavni metod političke borbe), kada su “ukopane” u ideju i interese koji opredjeljuju njihov javni angažman, pa ih forsiraju, bez sluha i osjećanja za moguće, onda varničenje – od verbalnih do insceniranih provokacija koje mogu dovesti i do oružane konfrontacije – nje izključeno. Štaviše – Ako stvari mogu krenuti loše – i krenut će. U takvim situacijama, koje traju, a rješenje se ne vidi na horizontima razumnog očekivanja, kad’-tad’, očekivati je i otvoren, oružani građanski sukob; a ako je riječ o nacijama, očekivati je rat.
Historija (znači ljudi), periodično tvori situacije, gdje su društvene silnice u toj mjeri tvrdoglavo sučeljene, da nužno vode u sukob, pa i onaj najteži – rat.
Znači – DA, evolutivni pragmatizam uvijek radije, nego revolucionarni metodi borbe i nasilje, lom i kotrljanje glava po ulicama. No valja znati, voditi o tome računa i s tim živjeti: kada u zajednici postoje predpostavke da se političko sučeljavanje, prevede u Klauzevićev (Carll von Clauzewitz, 1780 – 1831, pruski general i vojni teoretičar) nastavak politike drugim sredstvima, znači u oružani sukob – i biće prevedeno. Što pokojnik iz Haga reče: – Evolutivno, ustavno, van-ustavno, statutarno, nestatutarno – nebitno, ali biće kako narod želi; ergo – biće kako MI želimo. A ako ne znamo raditi (dogovorom u institucijama sistema rješavati), znamo se biti!
U Bosni i šire – Srbija, Kosovo, Crna Gora, takve snage postoje i aktivne su.
Ali, Bosna nam je u fokusu.
AMERIČKI LONAC I BOSANSKO REAL – POLITIČKO
STANJE
U Bosni su na djelu zalaganja za prihvatanje real-političkog stanja, onog proizvedenog u agresiji i ratu pokrenutom protiv Bosne, stipuliranog Mirovnim sporazumom i oktroiranim, obratite ovdje pažnju, “okvirnim, “ustavnim” rješenjem, u Dejtonu, Ohajo, USA, 1995. i evolutivno od tada, kako-tako, nadograđivanog političkim radom kroz institucije sistema.
To je ono “okvirno” iz naziva Mirovnog sporazuma iz Dejtona – metafora za evolutivno; znači, tu je okvir, a eto vas pa, političkim radom, (tj. evolutivno, kompromisom, u institucijama sistema), tražite dalje rješenja.
Činjenica je međutim da u politici u Bosni postoje snage koje ne žele nikakav kompromis i koje “ustavno” (pod navodnicima, jer smatram da je ustav BiH ilegalan) “okvirno” rješenje, razumijevaju kao polazište za nastavak rata drugim sredstvima; sve do ostvarenja ciljeva zbog kojih je pokrenuta agresija 1992. g. A na drugom polu te političke bh. klackalice je odpor takvim nastojanjima.
I to je taj, metaforički kazivano, problem kvadrature kruga bh. politike od kraja rata i Mirovnog sporazuma do danas: kako evolutivno, instrumentarijem politike konstruirati (naći, postići) rješenje istog kvaliteta i veličine kao zadati krug (ustavni okvir), ako su silnice kretanja (traganja), beznadežno centripetalno i centrifugalno usmjerene; znači, vuku u suprotnim smjerovima.
Posebno je pitanje u kojoj mjeri su građani i narod (narodi) svjesni ovdje naznačenog problema, u kojoj su mjeri njihove predstave o bh. politikama predmet političkog spinovanja i kako uopće vide sebe u svijetu i svijet mimo njih? Koliko je uopće naš svijet svjestan da je, još koliko juče, u februaru-martu 2022. godine, Bosna bila na rubu “ukrainizacije” i sučeljavanja sa “specijalnom operacijom” podebljavanja administrativnih entitetskih linija u granične linije podjele. Takav razvoj spriječio je neočekivan uspjeh naroda Ukraine, odnosno njegove vojske i politike, u odporu tamošnjoj Putinovoj “Specijalnoj operaciji”. Pošto je ukrainskim odporom, temeljno razbucano uvjerenje o nepobjedivoj ruskoj soldateski, koja se, uz de facto slom ukrainske operacije, o sebi zabavila, uslijedilo je taktičko uzmicanje, promjene brzine na “mjenjaču” politike usmjerene na podržavljenje bh. entiteta Republika Srbska, pa je država i narod opet u fazi, bajagi političkog dogovaranja.
Neki će kazati da društveno i političko stanje u Bosni, jesu težnje naroda. Takvi smatraju da sve te blokade u sistemu, nisu tek mešetarenje političkih oligarhija, nego su i narodne težnje. Jer, nema jasnih demonstracija (znakova) da nisu.
Ali, kako narodna težnja može biti održavanje tenzija koje ih u konačnici mogu uvesti u sukob, u kome će nanovo njihova djeca ginuti. Drugim riječima, laž je to koju, kulturno, društveno i politički zapuštenom narodu, spinuju političke elite, e da bi se, na historijskom strahu što prati njihove glasače poput sjenke što se za čovjekom vuče, održavali na vlasti.
Da, narod je bez razvijene demokratske kulture, a njegova elita, politička i obćenito kulturološka, manje ili više je bez osjećanja mjere u slobodnoj političkoj artikulaciji ideja; jer nemaju tradiciju slobodnog mišljenja i političkog sučeljavanja, pa su u artikulaciji – divlji, neodmjereni, vulgarni i bez mjere i ukusa. Takav narod je tijesto, Andrićeva neosviješćena rulja iz konzulskih vremena i na kraju krajeva krležijansko topovsko meso; (konačno, kada se u društvu stvore prilike za promicanje radikalnih ideja i politika, pa iste osvoje ili već jesu na poziciji moći, moguće je i nacije razvijene demokratske kulture, propagandom, spinovanjem i laganjem uvlačiti u nasilje, a kamo li ne, zapušteni regionalni bašibozuk).
Pamtimo scenu sa splitskog stadiona Poljud 1980, na dan objave smrti maršala i predsjednika Jugoslavije i spontanu pjesmu – Druže Tito mi ti se kunemo. Desetak godina poslije, ti isti ljudi su dohvatili puške i pucali jedni na druge; to je to.
Ili “slučaj” Ukraine. Na referendumu o nezavisnosti iz 1991, istok države, većinski naseljen Rusima, glasa za nezavisnost Ukraine – Dombas 83.86%, Luhansk 83,90% i Krim 54.19%. Petnaestak-dvadesetak godina poslije, tamo su neki drugi referendumski rezultati i tamo nema više države Ukraine.
Lijepo je biti za građansku državu, ali valja znati da nje nema dok duhovno u zajednici, ne prevladaju elementi jednog, zajedničkog političkog naroda i domovinskog identiteta.
U multietničkom prostoru, posebno obterećenom novijom historijom, to je teško izvodiv projekt i vezan je uz potrebne predpostavke koje se imaju poklopiti, e da bi se otvorila mogućnost za taj tok. A onda u vremenu, raditi na konstrukciji bosanskog domovinskog identiteta i političkog naroda (nacije).
Ali, što je najbitnije, danas, bez obzira na postojanje bosanske države (kakve-takve, ali države), ipak, stvarnost je, da nema bosanskog političkog naroda, jer, u prvom redu, nema absolutne većinske etničke poveznice, snažne u mjeri koja omogućuje raliziranje domovinske, znači nacionalne (državotvorne) ideje.
(Ta nije li – evo da ilustriram sa dva primjera tako draga politikama konsocijacijskog mrvljenja BiH do ukinuća – čak i u Švicarskoj konfederaciji, sa jako naglašenim autonomnim rješenjima fokusiranim na različitim etničkom komponentama konfederacije, jedna etno-poveznica većinska (ona njemačkog jezika); isto je i sa federalnom ustavnom monarhijom Belgijom, gdje su Flamanci absolutna etno-većinska sastavnica (58%, dočim je Valonaca oko 31%); (izpitivanja javnosti doduše kazuju da bi, uz određene predpostavke, značajan procenat Flamanaca (16%) obtirao za podjelu Belgije, ali, vjerovatno glavni razlog, (uvijek ima neki razlog naravno), zašto niti jedna strana, ni ona Valonska ni Flamanska, koje imaju takve ideje, to ne poteže, jeste glavni grad Brisel, koji je kao sjedište institucija Evropske Zajednice, ogromna tvornica novca za obje belgijske zajednice; pa je tako 50% Flamanaca i 51% Valonaca građana Brisela za održanje unitarne Belgije).
Dodali se prednjem svježa historiji sukoba u Bosni, eto nas u realnom političkom polju u kojem politike i snage koje je artikuliraju, imaju tražiti održiva rješenja.
Znači, bosanskim snagama u političkoj sferi što zagovaraju američki, (australijski, kanadski itd.) melting pot model (ovdje ćemo to prevesti kao – američki lonac) u Bosni, a opiru se rješenjima aktuelne američke, plus britanske i EZ administracije, o deblokadi Federacije BiH, kroz izmjene u Izbornom zakonu, uz argument – zašto nam namećete rješenja za na koja ne smijete ni pomisliti u vašim zemljama; poruka je:
- Amerikanci (i EZ diplomatija) su ovdje u real-političkom polju i na tragu su održivog rješenja. Jako je lijepo zagovarati melting pot rješenja na bosanske prilike, ali to je model konstrukcije nacije, moguć u nekim zajednicama (USA, Kanada, Australija, Novi Zeland), jer je tamo bio specifičan historijski tok. Britansko državno izkustvo je usko povezano sa historijom rečenih nacija, ali je, ipak, nešto drugo, a evropsko je opet treća priča; jer je u Evropi bio takav historijski slijed – tu nema građanske države bez jednog većinskog etničkog elementa, pa su etnički Francuzi u Francuskoj većina, Nijemci u Njemačkoj, Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, Grci u Grčkoj, Turci u Turskoj, etnički Njemci u Švicarskoj konfederaciji, a Flamanci u Belgijskoj federaciji, itd., sami redajte dalje, gdje se onda manjinsko uklapa u većinsko i oko toga se gradi zajednički politički identitet, bez infiltriranja u etničko, koje je u polju ljudskih prava i koje se eksponira u sferi kulture, a ponegdje, opet u relaciji sa specifičnim historijskim tokom, reflektira se u, većem ili manjem stepenu, i kroz političku autonomiju.
U Bosni je pak, na specifičan način, na djelu nedovršeni tok evropske nacionalizije.
HISTORIJSKI UVID
(Sažetak)
Slijedom Hrvatskog narodnog preporoda i pojave južnoslavenske ideje ujedinjenja u okvirima tzv. Ilirskog pokreta (1830 – 1843), na tragu njenog pijemontskog izčitavanja na jednoj strani (srbska kultura i politička klasa), refleksa odbrane manjinskih etno-sastavnica (hrvatska kultura i politika i može se dodati – plus svi ostali), nad pretenzijama srbijanske južnoslavenske dominacije, na drugoj strani i, specifično u Bosni, uslijed odbojnosti spram ideje nacionalizma i stoga kašnjenja u njenom adoptiranju (Bošnjaci tj. pretežit dio muslimanska klasa – ulema i veleposjednici, a onda i narod), vjerovatno i na tragu fenomena narcizma malih razlika, u jugoslavenskom Regionu, takoreći od trenutka začinjana Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. godina), zametnuo se sukob specifičnih historijskih percepcija.
Taj sukob je proizvodio političku i društvenu nestabilnost, sve vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije, a konačno je riješen disolucijom, ratovima i raspadom Druge Jugoslavije u posljednjoj deceniji XX. stoljeća.
Međutim, na tragu specifične historije, dominirajućeg ideološkog narativa u vremenu i, naročito srbskog, ali i hrvatskog kultur-političkog modela i etničkog sastava stanovništva, koje je, uslijed historije i kojekakvih administrativnih mjera, ostalo bez absolutne većinske etničke poveznice – taj je sukob ostao i dalje prisutan u Bosni.
Pojavu i usvajanje etno-nacionalističke ideje na Balkanu su pratili ratovi i masovna etnička “čišćenja terena” i “preseljenja naroda”, (što je, i jedno i drugo eufemizam za genocidne kampanje); pa se dešavaju masovna istrebljenja i protjerivanja “nepoćudnih”: Grci Turke i Turci Grke, Turci Jermene i Jermeni Turke, Hrvati Srbi i Srbi Hrvate, Albanci, Bošnjake… To je historijsko naslijeđe, (uz neke sadržaje specifične religijske tradicije, preuzete i razvijene kao stožerni stubovi u kulturnom identitetu), duhovni kvasac u kojem se začinje, rađa i razvija i taj, evidentno, (jer je to fenomen koji se već može analizirati s historijske distance), genocidni impuls u kultur-političkom diskursu bosanskog okruženja, prema Bosni i specifično, prema bosanskim muslimanima, a verbalno maskiran upotrebom kamuflažnih i eufemističkih termina, poput – iztraga (poturica), izdaja (vjere pradjedovske), etničko čišćenje (nepoćudnih), preseljenje naroda, razgraničenje od drugih etničkih zajednica i tako dalje; koji se (narativ, impuls) potom iz duhovnog (kultura), pretače u polje prakse (politika i njena provedba).
Cilj je izkolčiti prostor, 1/1 otarabiti se, a u “graničnoj” zemljici Bosni, cilj je spriječiti deklariranje, bosanskog političkog naroda i pojavu većinskog bosanskog osjećaja domovine, a time i bosanskog državotvornog konstrukta nacije.
Tako da, pored neizdiferencirane potrebne absolutne većinske etno-komponente kao poveznice u konstruktu bosanske nacije postoji i taj dodatni moment, a to je konstantno uplitanje u bosanske političke poslove susjedne Republike Srbije i Republike Hrvatske; (čak je i malehna Crna Gora, uvezana sa Srbijom, dugo u tom smislu vodila naglašeno protubosansku politiku). Na taj način, poput spojenih posuda, konstantno se iz bosanskog okruženja unosi pometnja u bosansku javnu sferu, gdje se ne dozvoljava autohtonim bosanskim interesima, izvorna politička artikulacija.
PERSPEKTIVA
Prema posljednjem Popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni je, s učinkom od 51% u ukupnoj masi stanovništva, ostvarena bošnjačka nadpolovična većina.
Međutim, na tako radikalnom političkom i društvenom pitanju kakvo je model konstrukcije nacije, sa bh. multi-etno činiocima, na tragu historije sučeljavanja, sukoba i genocidnih pogroma u Bosni, metaforički kazano, za “tačku taljenja”, potrebno je, ostvariti dvotrećinsku većinu, e da bi se moglo zagovarati rješenje iz “američkog lonca” konstrukcije nacije; ili, drugačije kazano i u skladu sa gornjim podnaslovom, da bi se ostvarila linearna (geometrijska ili pravilna) perspektiva, gdje se prirodno, udaljavanjem od posmatrača, geometrijski likovi srazmjerno smanjuju, sve do u nedogled, kada nestaju, potreban je uporan i strpljiv rad kroz institucije sistema – u nedogled.
Zato su sva ta retorička meandriranja o bosanstvu i Bosancima, bez jasno formulirane etničke većine i obćeprihvaćenog osjećaja jednog domovinskog političkog identiteta, zapravo ahistorijska naklapanja. Jer u Bosni je historijski tok formirao etnicitete, društvenu i političku osjećajnost i stvarnost kakva jeste, i to je činjenica. Kao što je činjenica da postoje i organizirane politike koje artikuliraju rečenu osjećajnost i stanje. Postoje dakle bosanske i postoje antibosanske snage unutra, u Bosni i Hercegovini; to su te centripetalne i centrifugalne silnice što definiraju politički realitet BiH. Od tih činjenice valja polaziti u traženju rješenja, a ne praviti se kao da i ne postoje, pa jedno – postojeće narode, svrstavati tamo gdje oni nisu prirodno, historijskim tokom uvedeni, (možda će jednog dana, za, šta znam, 100, 200 ili koliko godina biti tamo, ali danas nisu), a drugo, građanski ustroj se osvaja iznutra, stvaranjem substance u društvo koja je u stanju izboriti se za ideju demokratskog (znači većinskog) i građanskog (znači pluralnog, gdje većinsko ne potire, no štiti manjinsko). A za ta je potrebno vrijeme i uporan politički rad u vremenu, na postizanju političkog dogovora, (ako je moguć), s tim u vezi. Sa strane je moguće usvajanje okvira, ali se ideja implementira iznutra; pri čemu je svako oktroiranje (nametanje), bez građanske konsultacije i osvojenog društvenog ugovora da je većinsko rješenje zakon, problematično i u biti, izvor mogućih nesporazuma i sukoba. A ako je društveni ugovor na gornjim premisama nemoguće ostvariti, ako je sukob neizbježan, onda bosanske centripetalne snage moraju vladati predpostavkama da u istom prevladaju.
Znači, (s tim u vezi vjerujem da je i većinsko osjećanje ljudi), bosanski put je historija trasirala ka političkom zapadu; put je to ljudskih prava i pravne države, put sekularizama, građanskog (pluralnog) ustroja i slobodnog tržišta. Očekivati da zapad za nas nameće ove vrijednosti je šašavo. USA konkretno, ima iskustva iz Afganistana, Iraka, ranije Vijetnama, gdje svako nasjedanje na rudu lokalnih frakcija, direktno vodi ka slomu njihove Democratic Nation Building politike. Nego su dali okvir, a na lokalnim fakinima, demagozima, manipulatorima, petljancima i političarima koji stvarno žele pomak u interesu zemlje i njenih ljudi, je da, u tom okviru, traže rješenja, ako ih znaju naći, a očito je da bosanska politika tu ima problem. Jasno, teško je dogovarati s onim koji, de facto, dogovor neće. Ali, procjenjujem da, bez obzira na treće-entitetske “mokre snove” Dragana Čovića i radikalnih hrvatskih etno-nacionalista, definitivno ga želi “hrvatska” politika, ona u Zagrebu, a onda i ona u BiH; (vjerujem da je tu na djelu i EZ faktor i prisustvo Hrvatske u evropskim institucijama).
Intervencija Visokog predstavnika na Izborni zakon Federacije BiH je u relacijama tzv. “pozitivne diskriminacije”, tj. mjera je to zaštite manjinskog (interesa, prava), ali ne na uštrb većinskog interesa i prava; i zato je sa stajališta bosanskog državnog interesa, ta intervencija sasvim na mjestu. Većinski Bošnjaci i njihov interes, kada se to dubinski sagleda – ništa ne gube. Naprotiv. Jer šta se gubi time što se razbija neprincipijelna “srbsko-hrvatska” koalicija Stranke nezavisnih socijal-demokrata i Hrvatske demokratske zajednice? A to je upravo glavni efekt intervencije Visokog predstavnika na Izborni zakon Federacije BiH. Naime, njegovim rješenjima povećan je broj zastupnika, Srba u Domu naroda Federacije BiH, iz kantona u kojim su Srbi manjinski, znači iz Unsko-sanskog kantona, Sarajevskog kantona, Tuzlanskog kantona i Zeničko-dobojskog kantona. A to su kantoni u kojim su Bošnjaci većinski; što vice-versa znači, da su Srbi iz tih dijelova Bosne, bosanski orijentirani i partijski uvezani i aktivni kroz građanske stranake. Do sada je najveći broj zastupnika biran iz Livanjskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona; dakle iz većinskih “hrvatskih” kantona, pod kontrolom HDZ i njihovih pajtaša iz NSDS. Na ovaj način faktički je razbijena neprincipijelna koalicija HDZ – NSDS.
Na drugom polu izborne klackalice u Federaciji, intervencijom Visokog predstavnika za jednog zastupnika povećan je broj Hrvata u Domu naroda, i dalje je zadržana mogućnost blokade (jer u suprotnom Dom naroda, kao ustavni institut, gubi smisao), ali je istovremeno uveden racionalan, očekivano moguć i stoga efikasan mehanizam deblokade u drugom krugu glasanja. Kao što je poznato, HDZ je (vjerujem da je to na intervenciju Zagreba učinjeno), prihvatio intervencije Visokog predstavnika na Izborni zakon Federacije BiH. Famozna bosanska Trojka je na toj liniji takođe. Na ovaj način, sanirani su (makar dijelom) i smireni problemi i nesporazumi s većinskom “hrvatskom” strankom u BiH. I plus, Visokom predstavniku se, na ovaj način, na terenu, da se tako izrazim, sa strane domaćih činilaca politike, daje podrška u odgovarajućim intervencijama u Republici Srbskoj; drugim riječima stvaraju se predpostavke za promjenu balansa spram temeljnog problema BiH, a to je RS i srbski radikalni etno-nacionalizam.
Znači, u zaključku, izvlačim ovu misao:
Sjedinjenim Državama Amerike je trebalo više od 200 godina evolutivnog puta i revolucija (teški građanski rat sa preko 600. 000 ubijenih) u dogradnji postignutog okvira nakon Deklaracije o nezavisnosti, e da bi u američkom loncu i kuhinji taljenja (konstrukcije) nacije, osvojili građansku jednakost i za predsjednika unije, (u kojoj je rasno pitanje i tada i danas, još uvijek naglašeno političko pitanje), izabrali afro-amerikanca.