Nihad Filipović
Kada sam onomad, 1999. godine, negdje u razponu mart – juni, u jeku kampanje NATO bombardiranja Srbije (koja se još uvijek u to doba lažno preDstavljala (*), biva Jugoslavija), s porodicom otišao obići čuveni univerzitetski grad Cambridge, pored krasnih utisaka (stvarno krasan gradić, gdje na svakoj zgradi, kući, objektu, vidite tragove historije), pored bicikla kojih je čini se u tom studentskom gradiću, jednako koliko i ljudi, ono što me je iznenadilo, štoviše, šokiralo me, bile su broje parole – Stop NATO bombardiranje, Stop imperijalizmu, NATO fašisti i izcrtani kukasti krstovi uz skraćenicu – NATO.
A kako sam, drugačije i mogao, ja koji sam prošao i preživio sito srbskog nacizma 1992, doživjeti te parale i grafite; čuj NATO fašisti; zato što se ta Zapada vojna alijansa pokrenula ne bi li zaustavila ponavljanje bosanskog genocida, ovaj put na Kosovu, nad kosovskim Albancima.
A onda se sjetim sebe iz studentskog doba. Godina je bila 1973. U Čileu, general Augusto Pinochet Ugarte, vojnim pučem svrgnuo legalno izabranog socijalistu, predsjednika Aljendea (Salvadore Allende Gossens). Čitava jugoslavenska štampa, “digla” se na (“zadnje”) noge , (napose omladinski listovi – sjećam se zagrebačkog Poleta i žestokih antiimperijalističkih tekstova podrške svrgnutom predsjedniku i čileanskim socijalistima). I mene je to ponijelo. I sam sam tako mislio. Tada. Danas znam i vidim iz drugog ugla.
Jer, taj Pinochet, koji je zaista bio katil posebnog kova, (u rečenom puču i usponu na vlast, pučisti su, procjenjuje se pobili do 3.000 Čileanaca, a 28.000 je uhapšeno i podvrgnuto iztražnoj torturi), ipak je u narednih 10 godine, uz pomoć američkih ekonomskih eksperata (neki od njih čileanskog porijekla), sa socijalističkog kolektivističkog modela ekonomije koji je Aljende pokuša u Čileu instalirati, trasformirao čileansku ekonomiju u mjeri da je Čile, od jedne od ekonomski najzapuštenijih južnoameričkih država, stvorio predpostavke za ekonomski preporod, pa je danas ta država, fokusirana na slobodno tržište i strane investicije, ekonomski najprosperitetnija država Južne Amerike.
I šta je uradio taj omraženi Pinochet? Nakon 10 godina transferiranja ekonomije na slobodno tržište i navikavanja naroda na nove relacije u ekonomiji, na nagovor američkih patrona, dozvolio je slobodne izbore u Čileu, unatoč tome što je znao da 100% gubi vlast, (jer, bio je krajnje nepopularan u narodu zbog krvavog traga koji je ostavio za sobom). I to se i desilo. Izgubio je vlast, Čile je transferiran u politički pluralno demokratsko društvo slobodnog tržišta i takav je i danas. Vlade i stranke na vlasti se mijenjaju, ali nikom na pamet ne pada povratak na Aljendeovo “kubansko” eksperimentiranje. Bio je to prvi slučaj u historiji da je neki diktator dobrovoljno odstupio s vlast.
O Bože, kako sam naknadno, sagledavajući svoju mladalački idealizam i zanesenost visokim idejama socijalne pravde, jednakosti itd., sam sebi izgledao glup, u ozračju uvjerenja koji su me onomad nosila da harangiram na imperijaliste i njihov puč u Čileu i onoga čemu sam svjedočio u vremenu – u šta je taj “fašista” (tako su ga jugo-mediji krečili) transferirao Čile, u svega deset godina njegove diktature. (Iz nekog razloga, jel'te, ovdje mi jugoslavenske prilike s početka 1970-ih i pokojni yugo- balanser na umu padaju; ali dobro, to je poseban muljež, za izpričati u nekoj drugoj prilici).
I tako, sjećam se, sa grčom u stomaku, posmatrao sam te studentske ultra-lijeve parole i grafite u Cambridge. Posmatrao i mislio – kako je mladost lijepa, a toliko glupa; baš, koliko lijepa, toliko glupa. Ti mladi studenti, naravno, pojma nisu imali šta je stvarna pozadina NATO bombardiranja Srbije. To im međutim, nije smetalo, da s uvjerenjem jedinih posjednika istine, crtaju kukaste krstove uz logo i skraćenicu – NATO.
Tako je vojna alijansa zapadnih demokratskih država, koja je i njima obezbjeđivala mirno studiranje i šanse da se u slobodnom društvu, kao slobodni ljudi, naklon studija, “ostvare”, da grade karijere i prosperitetan život sebi i svojim porodicama, u očima tih mladih idealista i zanesenjaka, bivala fašističkom, imperijalističkom, porobljivačkom; baš kao ovo danas što, svjedočimo idealističkim budalaštinama mladih i općenito ultra lijevi šalabajzera, koji, s humanističkog aspekta neupitne demonstracije u znak podrške palestinskom narodu, da se, nakon masovnog terorističkog napada palestinske terorističke organizacije HAMAS na Izrael od 6. 10. 2023, zaustavi izraelska kampanja bombardiranja Gaze i da se uzpostavi obustava vatre radi dopremanja neobhodne humanitarne pomoći civilnom stanovništvu – koriste za radikalno lijevo parolašenje, podržavanje terorista kao “boraca za slobodu” i pozivanja na džihad protiv hebrejskog naroda i njegove države.
Od te 1999. i moje posjete studentskom gradiću Cambridge, protekle su 24 godine. U međuvremenu, radikalni šalabajzeri sa ultra-lijevog političkog spektra ovdje u Engleskoj i Britaniji, a čini se, isti je fenomen razvijen i na američkim univerzitetima, uspjeli su se infiltrirati u sve pore visokog obrazovanja Velike Britanije i USA. I danas je to problem kojega uočava i kulturološki i politički establišment ovih država. Tzv lijevi wokeism (pojam pod kojim se izčitava promocija lijeve liberalne ideologije i politike naglašene osjetljivosti na nepravdu i predrasude), eskalirao je – ali, ne u radikalizmu, (jednako su šašavi i neobaviješteni bili ondašnji Cembridge parolaši sa osudama fašističkog NATO pakta, kao i ovi danas s osudom kriminalnog Izraela), no je eskalirao u masovnosti: wokeism (čitajte šalabajzerstvo) je danas fenomen, koja ne samo da se infiltrirao na američke i britanske univerzitete, (a općenito, to je, čini se, fenomen i u ostatku zapadnog dijela civilizacije), no je postao mainstream (glavni tok) na lijevom spektru političkog mišljenja i prakse; (ako je to uopće mišljenje, jer mišljenje je racionalan tok, a wokeism je listom mišljenje spinovano emocijama), gdje se onda u tom galimatijasu (zbrka, nejasan, konfuzan, bezsmislen govor odnosno postupanje), gubi esencija, gube se racionalne relacije, pa kritička recepcija (zbivanja) i mišljenje (o zbivanjima) postaju parodija, nalik tim, televizijskim tzv. reality show programima – ono, kao jeste to slika života, ali izkrivljena.
Ipak, ono što ostaje kao nada, jeste da je, čini se – đavo uz duvar prićeran. Prilično razšireno dramatično demonstriranje nesposobnosti političke ljevice za akceptiranja pune istine o arabsko (palestinsko) – hebrejskom sukobu, u povodu masovnog terorističkog napada na Izrael od 6. 10. 2023, i još više, bojazan onih na lijevom spektru, koji kritički i racionalno uviđaju istinu, ali nemaju je kuraži javno saobćiti, jer će biti podvrgnuti ostrakizmu (u metaforičkom značenju – linču) većinskog wokeizma, moguće konačno, otvori oči ćutljivoj većini. … Želio bih vjerovati da je tako.
(* Članak je pokušaj pisanja korijenskim izričajajem.)