“Historija guta granice istom nezaustavljivom odlučnošću poput geologije, gdje kuće na obali nezaustavljivo klize sa klizišta obalnih litica”. (The New York Times”, septembra 2012, Franck Jacobs & Paragh Khann, iz članaka “The New World”).
Nihad Filipović
Šta je Evropa? Je li to zajednica jednakih ili je to nova njemačka imperija maskirana evro-nacionalizmom kroz njemačku optiku? Kako usaglasiti funkcioniranje 27. nezavisnih država, kako ih usmjeriti u jednom pravcu, ako oko svake odluke morate, sa svakom pojedinačno i svima skupa, usaglašavati stav? Gdje je toj “priči” moderni evropski nacionalizam? Kakva geostrategijska rješenja možemo očekivati u svijetu i Evropi 21. stoljeća?
Kakav se može očekivati odnos između dvije ključne ideje što određuju tokove moderne evropske (kultur)političke misli i akcije, ideje multi-kulturalizma i ideje nacionalizma, u XXI. stoljeću? Šta se može očekivati, koji će tok u Evropi dvadeset i prvog stoljeća prevladati, ekskluzivno kultur-nacionalistički ili multi-kulturološki? Hoće li evropski integralizam i ideja evropske zajednice naroda (nacija), trajati i istrajati ili će uzmicati sve do odustajanja i od ideje i od Zajednice?
Ovdje u polazu, najprije valja uočiti da je nacionalna država, okvir u kojemu se eksponira moderni multikulturalizam. Već ta činjenica kazuje da te dvije kolosalne povijesne ideje paralelno traju, a u vremenu prevladava u praksi jedno ili drugo zavisno od, filosofski kazano, duha epohe i historijski “proizvedenog” stanja, koji traži rješenja. Valja uočiti i postojanje različitih, koncepta i modela razumijevanja fenomena modernog multikulturalizma, što potom ima i refleksiju na razumijevanje i doživljaj ideje (etno)nacionalizma.
“Pitanje” multikulturalističke ideje se kreću u rasponu od klasičnog liberalnog modela striktne diobe javne od private građanske sfere (gdje se etničko osjećanje “smješta” u sferu privatnosti), preko multikulturalnog liberalnog modela, koji se bazira na kritici klasičnog liberalizma i pokušava izgraditi mostove između javne i private građanske sfere i to tako da se građanski društveni prostor dijeli na centralni dio koji uključuje sve grupe i pojedince i mnoštvo perifernih zona u kojima svaka grupa i u njima pojedinci zadržava svoju autonomiju, do tzv. korporativnog modela multikulturalizma, koje razlike akceptira kao svršenu činjenicu, pa je tim slijedom glavno pitanje kako model prilagoditi postojećem okviru; okvir su postojeće nacionalne države, a model je multilkulturalan, kosmopolitski i kompatibilan sa globalnim kapitalizmom.
Konačno, postoji i tzv. maksimalistički multikulturalni model ili koncept kojega zagovaraju autonomaške, separatističke i nacionalističke grupe i pojedinci. Taj model insistira u prvom redu na kolektivnim identitetima, a oponira etabliranju nekog centralnog dijela ili prostora. Krajnja konsekvenca onoga što se ovdje zagovara, jeste mnoštvo separatnih monokulturnih zajednica kao de facto negacija multikulturalističke ideje.
Pitanje je dakle, kako opozite, kulturološke i svake druge razlike i posebnosti vezane uz pojedine zajednice, uskladiti sa kosmopolitskom prirodom modela i nacionalnim državnim okvirom u kojemu se razvija. Za korporativiste odgovor je u ekonomiji i to globalnoj, gdje je sve pa i kulturološka specifika, roba. Sve se dakle može kupiti i prodati, pa i lokalna specifika. Stvar je samo u prilagođavanju zahtjevima tržišta, pa ako na tržištu postoji prostor za plasman recimo etno muzike u kombinaciji sa urbanim izrazom pank, rap, rapcore, raga i slično, onda će muzičke kompanije rado takvu robu i plasirati na tržište; ako se u Britaniji vozi na lijevoj strani kontra ostatku Evrope i uglavnom i svijeta gdje se vozi na desnoj strani, onda će velike auto kompanije na britansko tržište bez problema plasirati automobile sa volanom na desnoj strani iako im je tehnološki proizvodni sistem prilagođen za produciranje automobila sa volanom na lijevoj strani; itd. itsl.
Pa i kada sve prednje imamo u vidu, precizan odgovor na naša početna pitanja nije moguć. Ovdje su moguća samo prepoznavanja, realpolitička detektiranja odnosno spekulativna prognoziranja, na sintezi multidisciplinarnog znanja koje se dotiče filosofije povijesti, kulturoloških, etno-socijalnih, ekonomskih, vjerskih, demografskih spoznaja, itd.
Traganje za naznakama mogućih odgovora na prethodna pitanja nužno uključuju i osvrt na pitanje fenomena globalizacije, kao ključnog ekonomsko-financijskog i geopolitičkog fenomena kraja dvadesetog odnosno početka dvadeset i prvog stoljeća. S tih razloga, u pokušaju odgovora na rečeno pitanje, krenimo s nekoliko informativnih napomena koje se moraju imati na umu, pri pristupu fenomenu globalizacije, multikulturalizma i nacionalizma.
Kako god ovome fenomenu pristupali i kako ga god razumijevali, kao historijski fenomen u kontinuitetu ili kao specifika modernog doba, činjenica je da je život modernog čovjeka, na ovaj ili onaj način posredovan globalizacijom, a da toga zapravo najčešće nismo ni svjesni. Predviđanja Marshall McLuahna (Maršal MekLuan) s početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, o tzv. “Globalnom selu” u koje }e se transferirati svijet elektronskom informatičkom tehnologijom, danas je realno stanje svijeta.
Globalno selo je već odavno nadraslo puku informatičku uvezanost. Globalnu informatiku je slijedila globalna kulturološka komponenta, sa onim prvim interkontinentalnim prenosom jednog performansa grupe “The Beatles” u Japanu godine 1966, a tok kulturološke globalizacije, slijedile su globalizacijske ekonomsko-financijske i političke tendencije, tako da se može kazati kako je humanitet kraja XX. i početka XXI. stoljeća, u fazu sveukupne globalizacije, gdje je sve globalno i sve je globalizacija: informatika, financije, ekonomija, politika, znanost, kulturološka komponenta uključujući sport i kulturu dokolice.
Iako globalizacijski tok, onako kako se u modernoj izvedenici razumijeva, počinje informatičkim uvezivanjem svijeta i kulturološkom invazijom i svjetskom dominacijom zapadne, najprije anglosaksonske popularne kulture, ipak, njegova najvažnije komponenta je financijsko-ekonomska sastavnica. Globalizam uistinu postaje svjetski politički mainstream (engl. glavni tok, matica) i ideologija liberalnog kapitalizma, nakon sedme decenije dvadesetog stoljeća i deregulacije financijskog tržišta u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji.
Krenulo je uvođenjem tzv. plutajućeg valutnog kursa (sistem gdje se vrijednost valute određuje na osnovu ponude i potražnje na svjetskom tržištu valuta), a potom je slijedio niz mjera koje su ozbiljno pod pitanje stavili državni karakter tržišta novca. Uvođenje plutajućeg valutnog kursa stimuliralo je razvoj i rast značaja državnih službi za organizaciju, praćenje i profitiranje na dnevnoj promjeni kursa stranih valuta. Istovremeno internacionalne korporacije razvijaju sopstvene službe za praćenje kretanja kursa strane valute i profitiraju na brzoj reakciji i kursnim razlikama. Javlja se i potpuno novi fenomen, tzv. “eurocurrentsy market”, gdje se drži i razmjenjuje valuta izvan matičnih država.
Slijedi niz deregulacionih mjera u Sjedinjenim Američ kim Državama za predsjednikovanja Ronalda Regana i u Velikoj Britaniji za vlade premijerke Margareth Tacher (Margaret Tačer). Sve skupa, uz revolucionaran razvoj elektronskih informatičkih tehnologija i njihovo adoptiranje sa strane financijskog i ekonomskog sektora društva i pojavu novih oblika internacionalnog kooperiranja banaka, trebalo je značiti stvaranje pretpostavki za kreiranje otvorenijeg, profitno još agresivnijeg kapitalizma, praćenog transparentnijim financijskim sektorom, kako domaćim tako i internacionalno umreženim.
Sve te mjere su vodile radikalnom restruktuiranju poimanja suvereniteta u relaciji država, financije, teritorija.
Dakle, već na ovoj prvoj i najvažnijoj komponenti globalizma (koji je po definiciji multikulturalan) u sučeljenju sa idejom i pragmom nacionalizma, a to je pitanje suvereniteta, vidimo u kojoj mjeri taj fenomen znači radikalno novi pristup ne samo u razumijevanju, što je duhovna sfera, nego i u pragmi, u ravni primjene ideja, teritorija, država, državni suvrenitet i njegovi elementi.
Radikalizam fenomena modernog globalizma u aspektu državnog suvereniteta je u toj mjeri ekstreman da se u teoriji čak počeo rabiti termin deteritorijalizacija i analogno terminu “kraj povijesti” javlja se termin “kraj geografije”, kao fraza koja baca novo svjetlo na odnos teritorija-država-državni suverenitet, a kojim se želi naglasiti gubljenje odnosno umanjenje značaja teritorije kao elementa suverene vlasti.
Nije stoga iznenađujuće da, slikovito kazivano, na mjestima dodira ovih dviju krupnih socijalnih ideja i tendencija, dolazi do “varničenja”. Sa izbijanjem ekonomske krize 2008. godine, eskalira kritika fenomena multikulturalizma i globalizacije, kao novog vida imperiljalizma, kao “kolonijalizam sa distance”, kao smrtni udarac narodnim kulturama i narodnoj tradiciji itd.
(Ovaj članak je izvadak iz knjige (Etno)nacionalizam na pokaz, izdavač Lijepa riječ, Tuzla, 2023.)
Naravno, kritika je potpuno legitimna i u mnogim slučajevima opravdana. Nema perfektnih rješenja. Ali, bez obzira na mnoge (opravdane) zamjerke, prema našem mišljenju, globalizacijski tok je povjesna nužnost. Ne samo zbog toga što je globalizacija fenomen koji prati humanitet od začetka, od pojave prvih civilizacija – na kraju krajeva šta je pojava prvih Objava i širenje religije nego globalizacija, šta je antičko i kasnije feudalno širenje u prostoru, konačno, šta je imperijalizam odnosno kolonijalizam ako ne varijacija globalističke tendencije humaniteta, (ali je, jasno, tek moderno doba globalne informatike dalo grupnom instinktu humaniteta, transparentnost, moderan značaj, masovno otkrivanje i razumijevanje); ne dakle samo s razloga onog što ovdje označavamo rečenim terminom “grupnog insktinkta humaniteta”, nego je globalizacija danas povijesna nužnost čovječanstva, ponajprije, zbog novopronađenog interesa krupnog kapitala.
Ali, upravo ova sastavnica modernog globalizacijskog fenomena, njegova financijsko-ekonomska komponenta, pokazuje se i kao njegova najosjetljivija tačka, tačka na kojoj je matastazirala globalna financijska kriza, a to onda znači poremećaj u svjetskoj ekonomij (što onda vodi ka radikalizaciji u domeni političkih odnosa), krajem prve decenije XXI. stoljeća. Na kulturološku globalizacijsku invaziju zapadne popularne kulture, lokalne zajednice su uspješno odgovorile i odgovaraju autohtonim refleksom. Na invaziju kasino kapitalizma nije ili uglavnom nije bilo odgovora, nego su lokalne elite, od Islanda, preko Irske i niza drugih zemalja do Grčke, u trci za profitom, i same, korak po korak, ali sve dublje i dublje, zaplitale se u kreditnim mrežama dugovanja, sve do upadanja u tzv. dužničku krizu tj. situaciju gdje više ne postoji mogućnost otplaćivanja javnog duga.
Kriza koja traje još se i produbljuje novom komponentom, a to je migrantsko pitanje, gdje se Evropa (i ekonomski razvijeniji dio svijeta općenito, znači i USA, Kanada, Australija), usljed političke nestabilnosti i ekonomske demografske eksplozije u manje razvijenim dijelovima svijeta (Afrika, Južna Amerika, Bliski istok), suočava sa masovnim ilegalnim prilivom migranata, redefinira odnose unutar Evropske Zajednice. Kriza je nanovo aktualizirala i neka stara ali i nametnula neka (1) nova pitanja pred evropsku javnost:
- Šta je Evropa?
- Je li to zajednica jednakih ili je to nova njemačka imperija maskirana evro-nacionalizmom kroz njemačku optiku?
- Kako usaglasiti funkcioniranje 27. nezavisnih država, kako ih usmjeriti u jednom pravcu, ako oko svake odluke morate, sa svakom pojedinačno i svima skupa, usaglašavati stav?
Život je ovdje izgleda brži od intelektualaca i njihovih teorijskih rješenja. Naime, odgovor na prednja pitanja već je u hodu izdiktirala Njemačka, nakon 2008. i ekonomskog loma uzrokovanog izbijanjem tzv. Credit Cranch krize; (riječ je o pojmu kojim se označavaju bankovna ograničenja mogućnosti podizanja kredita, uslijed “nedostatka novca” uzrokovanog malvarizacijama – drugim riječima krađom, kriminalom, na tržištu novca).
Taj odgovor je u onome ono što imamo u praksi, gdje od Grčke, preko Irske do Italije, svi prihvataju i slijede autoritet Njemačke. To nam ujedno kazuje da je i u ostatku Evrope i dalje jako prisutna svijest o nužnosti evropskog integralizma i očuvanja Zajednice. Jer, Papandreu i grčka elita su mogli odbiti evropske zahtjeve diktirane iz Berlina, istupiti iz euro zone, bankrotirati i krenuti svojim putem. Bio bi to u masama popularan potez, makar dugoročno to bio i teži put izlaska iz krize. Pa ipak i po cijenu žrtvovanja suvereniteta, teških kresanja budžetske potrošnje, reduciranja državnih službi, otpuštanja zaposlenih, smanjenja plaća, penzija i tako dalje, Grčka je progutala knedlu i prihvatila cijenu neodgovornog vođenja državne politike pozajmljivanja novca, a ta je cijena u najkraćem: diktat povjerilaca i gubitak odnosno značajno ograničenje sopstvenog suvereniteta.
Jasno, ovako istaknuta, zapravo dominirajuća uloga Njemačke u poslovima ujedinjene Europe, raspiruje neke stare strahove i, što javni što pritajeni, otpor Njemačkoj iz ovih ili onih razloga, nesklonih nacija. Neki od prigovora i zamjerki čine se opravdanim, kao npr. prigovor da je kriza i beskompromisno ponašanje Njemačke u diktiranju mjera izlaska iz krize, još više produbila pitanje demokratičnosti odlučivanja u EZ, da se multilateralizam sve više pretvara u unilateralizam, da EZ sve više funkcionira po principu bivšeg SSSR-a, gdje se iz centra diktiraju mjere ekonomske politike s tim što su nekadašnje tzv. petoljetke (period državnog planiranja proizvodnje robe i usluga odnosno ekonomskog rasta), zamijenjene petogodišnjim planovima za smanjenje duga.
Međutim, jedno je sigurno: kada posudite novac, očekujete da vam bude vraćen pod dogovorenim uvjetima slobodno izraženih volja. U tom smislu Njemačka je čini se apsolutno u pravu: pozajmljeni novac se mora vratiti, a ono o čemu se može razgovarati jeste rearanžman otplate i otpisivanje dijela duga.
Konačno, kada se pežorativno govori o globalizaciji, a uglavnom se tako i govori, onda se ponajprije misli na ekonomsku i financijsku komponentu, a zanemaruje se ostale njene sastavnice, pa tako i politička strana fenomena. Valja međutim uočiti kompatibilnost pojmova globalizam i Novi svjetski poredak. Faktički to je jedno, s tim što globalizam naglašava ekonomsko-interesni, a Novi svjetski poredak, političko-interesni aspekt fenomena.
Dakle, budući fenomen podrazumijeva novotkriveni interes krupnog kapitala, valjalo je taj financijski interesni aspekt pretočiti u komplemantarni političko-interesni aspekt. Iako se najnovija pojava i raširena upotreba termina Novi svjetski poredak u političkom vokabularu veže se za završetak tzv. Hladnog rata tj. perioda ideološke konfrontacije svijeta kapitalizma i svijeta komunizma nakon Drugog svjetskog rata, termin se danas razumijeva prvenstveno kao sastavnica globalizacijskog fenomena.
Ali, gdje je onda u ovoj “priči” moderni evropski nacionalizam? Znači li grčevita borba za spas euro monete i održanje Zajednice u neokrnjenom sastavu, odnosno plus, još i njeno dodatno proširenje, znači li to da je Evropa dvadeset i prvog stoljeća ili preciznije njen razvijeniji dio, nakon dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću, oba započeta na njenom tlu, nakon i pozitivnih i negativnih iskustava za eksplozijom globalizma, nakon ekonomske krize započete eksplozijom dužničkog ropstva i svjetskim finansijskim lomovima 2008. godine, razvijanjem oblika suradnje nacionalnih država kroz i preko nadnacionalnih formi uvezivanje i koordiniranja, definitivno stekla imunitet na virus nacionalizma?
U doba općeg rasta i nacionalnog blagostanja ujedinjene Evrope, ovakva pitanja su doživljavana i razumjevana prvenstveno kao akademska, od manjeg interesa za dnevnu politiku. Ali, sa pojavom i jačanjem krize i zapadanjem u recesiju, počevši od 2008. godine, pod lupu kritičkog osmatranja dnevne politike dolaze i prednja pitanja i općenito ideja multikulturalizma, zajedničke evropske monete, a to faktički znači i ideju Evropske zajednice, mada se to glasno, sa strane političke elite Evrope, uglavnom ne izgovara.
Prevlađujuće stanje duha je misao o potrebi očuvanja i daljnjeg razvijanja ideje ujedinjene Evrope, ali je svejedno činjenica, da sa pojavom i rastom ekonomske krize 2008. godine, javljaju se i sve učestaliji (4) ksenofobični ispadi raznih marginalnih političkih skupina diljem Evrope. Te grupe su uglavnom marginalne, ali ono što alarmira, jeste tendencija rasta njihove popularnosti. Petoparačka, jeftina žurnalistika desne političke orijentacije koja i inače, u trci za tiražom i profitom, čitanost odr- žava na stalnom “podgrijavanju” niskih strasti i malograđanskih osjećanja, izbijanjem financijske i ekonomske krize nakon 2008. godine, dolazi na svoje. Male, ksenofobične i u lepezi političkog pluralizma potpuno beznačajne političke stranke, takođe. Njihova popularnost počinje znakovito rasti.
Mapa historičara James Mayfielda (Džejms Mejfild) sa Stanford Univerzitety, California, USA. Na mapi su označene države u kojima ekstrema desnica participira u vlasti; stanje 2013. godine.
- Dok unazad tridesetak godina, desne ksenofobične stranke nisu nigdje u Evropi uspjevale preći parlamentarni prag u većini evropskih zemalja od 5% dobijenih glasova, na izborima u Grčkoj, 2012. godine, ksenofobična fašistoidna stranka Zlatna zora dobiva 7% glasova;
- u Bugarskoj, radikalna desna stranka Napad (Ataka), na političkom programu nacionalizma, anti-globalizma, islamofobije, ksenofobije, antisemitizma, evroskepticizma, iako osnovana tek 2005. godine, na izborima iste godine kao i na narednim 2009. i 2013, konstantno osvaja preko 10% glasova i održava se na četvrtoj poziciji po snazi u paleti bugarskih političkih partija;
- u Švicarskoj, nacionalistička, imigrantsko-fobična, ultra-konzervativna Švicarska narodna stranka (Schweizeriche Volkspartei), zagovara švicarski izolacionizam, evroskepticizam i desni populizam; na izborima osvajaju i do 27% glasova, (slučaj lokalnih izbora 2007);
- u Italiji, raste popularnost partije Lega Nord koja se zalaže za autonomnu Sjevernu Italiju, tzv. Padaniju; (pored želje distanciranja od kriminalnih sindikata što drmaju Italijom, ta je stranka nošena i snažnim antiimigracionim osjećajima);
- u Belgiji, Flamanski blok (Vlaams Blok) ekstremno desna stranka koja odbacuje multikulturalizam (ali navodno nisu protiv etničkkih manjina, pod uslovom da se asimiliraju i adoptiraju flamansku kulturu). Zagovaraju flamanski nacionalizam i separatizam te evroskepticizam; na izborima 2003. godine, dakle pet godina prije izbijanja velike krize 2008. godine, ova stranka dobiva 12% glasova. Nakon toga belgijska vlada reagira sudskom zabranom Bloka, zbog ekstremizma. Flamanski blok se zatim, navodno samoukida, ali tek da bi ponovo uskrsnuli, sada, kao nova stranka, pod nazivom Flamanski interes (Vlaams Belang). I pored otpora belgijske političke elite, ova stranka, od lokalnih izbora 2006. godine, preko federalnih izbora 2007. godine i izbora za flamanski i evropski parlament 2009. godine, bilježi uspjeh za uspjehom.
- Imigrantska fobija kako u masi, tako i među političkom elitom, manje više, prisutna je i u ostatku Evrope: u Finskoj, u Francuskoj, u Holandiji, u Velikoj Britaniji itd. U manje-više svim evropskim zemljama prisutne su političke stranke što svjesno koketiraju sa prizemnom osjećajnošću ne bi li privukli glasove onog dijela populacije koji na izborima glasa za desničarske partije i općenito onog dijela glasača koji traži jednostavne i brze odgovore, na teška društvena pitanja. U nekolicini evropskih država takve političke partije participiraju u vlasti.
Koji je onda mogući odgovor, kakva geostrategijska rješenja i kakvu budućnost možemo očekivati u svijetu i Evropi 21. stoljeća?
Na to pitanje je nemoguće dati precizan odgovor, ali je, na temelju analize povijesti, moguće izvlačiti neke zaključke i postavljati oprezne porognoze. S takvom jednom prognozom susrećemo se u septembru 2012. godine, u članku objavljenom u “The New York Times”, iz pera Franck Jacobsa i Paragh Khanna (Frank Jakobs i Paragh Kan), pod naslovom “The New World”. U tom članku se špekulira sa pojavom novih mogućih država u dvadeset i prvom stoljeću. U uvodnom dijelu tog članka, piše:
“Upravo je prošlo nešto preko dvadeset godina od raspada Sovjetskog Saveza i posljednjeg velikog do[1]datka listi nezavisnih nacija (“nation”, ovdje shvaćeno u anglosaksonskom smislu, dakle kao država, op. N.F). Kako su se ruske satelitske republike posrćući pojavljivale na svjetskoj sceni, manje obavještenom bi se moglo i oprostiti razmišljanje: to bi bilo to, kraj povijesti, konačno oslobađanje energije u poretku što se približava stanju definitivne ravnoteže. Od tada, nekoliko ih se (novih država, op. N. F.) pridružilo klubu, među ostalim: Eritreja, Istočni Timor, bivše jugoslavenske republike, tako da se, početkom dvadeset i prvog stoljeća, svjetska mapa (politička, mapa država tj. nacija, op. N. F.) činila uglavnom kompletiranom. Ipak, izgleda da se nalazimo na početku novog vala pojave nacionalnih država. Ovaj put, nove države se ne javljaju kao proizvod specifičnih političkih gibanja ili konflikata, kao što je bilo u post-sovjetskoom slučaju, niti je pojava regionalna. Ako išta, pojava tih novih država je vezana još jednom nespornom činjenicom: historija guta granice istom nezaustavljivom odlučnošću poput geologije, gdje kuće na obali nezaustavljivo klize sa klizišta obalnih litica”.
Jakobs i Kan dalje nude listu potencijalnih novih država u svijetu dvadeset i prvog stoljeća, pa se navodi prognoza o raspadu sadašnje afričke države Mali, zatim raspad Belgije na Flamanski i Valonski dio, zatim se prognozira raspad Konga, Somalije, Sirije (gdje predviđaju da će sadašnji dominiraju}i Alaviti u konačnici krenuti svojim putem i formirati nezavisnu alavitsku državu; dalje se prognozira moguća unifikacija arapskog poluostrva, dakle ujedinjenje Jemena, Omana, i zaljevskih Emirata sa Kraljevstvom Saudijske Arabije, a sve pod pretpostavljenom “prijetnjom” Irana, tj. šitske muslimanske sekte koja je prisutna dominantno u Iranu, ali i u Regionu.
Jakobs i Kan predviđaju i pojavu kurdske države, Velikog Azerbejdžana, Pašustana i Baludžistana, koji će nastati podjelom Pakistana i Afganistana; usljed demografskog debalansa (ubrzan rast kineske populacije u region, op. NF) i narastaju}e ekonomske moći Kine, špekuliraju i sa mogućim pripajanjem krajnjeg istoga Rusije Kini. Konačno predviđa se i pad sjeverno-korejskog režima i ujedinjenje Koreje.
Evropa međutim, gotovo da nije ni dotaknuta u reče nom čanku. Sem Belgije, gdje se predviđa konačna disolucija na Flamanski i Valonski dio, nijedno drugo pitanje, niti jedan drugi mogući slučaj pojave nove države nije tretiran. A poznato je da ni Evropa nije imuna na tektonsku snagu nacionalizma; konačno, nacionalistička ideja je evropski proizvod i ona snaga što je, upravo iz Evrope, pokrenula dva svjetska rata u XX. stoljeću.
Pogledajmo dakle, kako sa tim u vezi, stvari stoje u Evropi u drugoj deceniji XXI. stoljeća.
Belgijska špekulacija je već pomenuta. Moderna Belgija je država specifične političke povijesti, utoliko što je država iznjedrena iz suvereniteta feudalnih oligarhija, koje su, bilo ratovima, bilo preko bračnih veza, prenosili suverenitet, bez obzira na etnike i specifično jezičke razlike; (što je specifika u odnosu na ostatak Evrope gdje se suverenitet takođe prenosio na isti način, ali je u vremenu postepeno dolazilo do formiranja zajedničkog identiteta, uglavnom preko zajedničkog jezika, na temelju čega je onda formiran jedinstven kulturološki identitet). Sa Belgijom nije tako bilo. Moderna Belgija je federacija sačinjena od dva ili radije tri dijela: Flamanski dio, gdje se govori varijacija holandskog jezika i Valonski dio, gdje se govori varijacija francuskog jezika, plus glavni grad Brussels (Brisel). Ono čemu danas svjedočimo u Belgiji, jeste linija naglašenog etničkog ekskluzivizma i podjele, koja prati jezičku liniju razgraničenja, a ono, što prema procjeni upućenijih u stanje političkih duhova u toj zemlji, Belgiju drži još uvijek “na okupu”, jeste grad Brisel, politička “prijestolnica” Evropske Unije i enormna “fabrika novca” od koje cijela Belgija ima koristi; (ne znaju kako podijeliti se, a zadržati korist od briselske “fabrike novca”, te stoga radije održavaju status quo).
Pored Belgije, neuralgične tačke i potencijalne krizne “tačke” na pollitičkoj karti Evrope danas jesu: Kipar, koji do daljnjeg ostaje podijeljen (vjerovatno trajno) na grčki i turski dio, Katalonija, Andalusija, Galicija i Baskijski region u Španij, Bretanja i Korzika u Francuskoj, Sardinija i autonomaški pokret u Sjevernoj Italiji, Tirol u Austriji, Škotska, Alster (Sj. Irska), a moguće i Vels u Velikoj Britaniji, Transdjestarski region između Moldove i Ukrajine, Abhazija i Južna Osetija u Gruziji, Sjeverna Osetija I Čečenija u Ruskoj Federaciji, Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu, Republika Srpska u Bosni i Hercegovini i moguće Vojvodina u Srbiji u kojoj je jak autonomaški pokret, (Kosovo, kao drugu kritičnu tačku u Republici Srbiji, držimo svršenom i internacionalno verificiranom državno-pravnom činjenicom).
Šta je zajedničko na svim ovim, koliko sutra, mogućim evropskim kriznim žarištima?
Pa, osim par slučajeva koji se javljaju kao izuzetak od pravila (npr. Sardinija i autonomaški pokret u Sjevernoj Italiji ili Vojvodina u Republici Srbiji), u svim citiranim primjerima, zajednički je nacionalizam, odnosno nacio[1]nalistički sentiment, razvijen do mjere održavotvorenja, odnosno secesije. Vidimo dakle, da snaga nacionalističkog osjećanja, jednom etablirana kao jedna od ključnih identitetskih značajki u kolektivnoj i individualnoj imaginaciji ljudi, kao tačka prepoznavanja, jeste tu, da tu i ostane. Naše je uvjerenje – do daljnjeg.
Moguća su pomjeranja i u budućnosti, u relaciji nacionalizam-multikulturalizam, ali nema nikakvih razloga ne vjerovati da je nacionalizam tu, da ostane.
——————————————————
(1) Plus, u takvoj situaciji, na svjetskoj sceni se, na velika vrata, ponovo pojavljuju “reformirana” Kina i Rusija, koje su faktički globalizaciju, (ekonomska strana fenomena), kidnapovale iz domena inicijative i interesa multinacionalnih kompanija, transferirajući je u domen državne inicijative i interesa; (što je direktno podrivanje američko-britanske odnosno zapadnjačke ideje globalizacije i tzv. Novog svjetskog poretka, kao političke sfere globalizacijskog fenomena.
(2) Ono što su prethodne generacije osvojile u daleko težim uvjetima, pod recesijskim izgovorom, dovodi se u pitanje, što je samo prva faza navikavanja građana na očekivanje neočekivanog: od prava na besplatno, od strane države podržavano visoko školstvo, do prava na istu takvu, najširu zdravstvenu zaštitu, pa evo vidimo do dovođenja pod pitanje i same ideje multi-kulturalizma. Tako se još jednom potvrđuje društvena zakonitost: jačanje ekonomske krize i pad životnog standarda, vodi jačanju radikalnih političkih ideja i raspoloženja. Ovovremena evropski vladajuća politika elita, i to bez obzira na političku opredijeljenost, dakle bili desno ili politički lijevo orijentirani, kontinuirano, u vremenu koje traje i mjeri se decenijama, demonstrira birokratsko-tehnokratsku tupost, zapanjujuću plitkost uma i faktički, dubinsko nerazumijevanje ideje evropske integracije i interakcije dnevno-političke i ekonomsko-financijske pragme i zakonitosti historijskog toka.
Političko i ekonomsko u ideji EU se prožima od samog početka, ali je, posebno nakon pada komunizma na politčkom istoku i jačanja globalizacijskih procesa, u ideji definitivno prevagnuo politički voluntarizam. Rezon je slijedeći: potrebno je hitno političko i ekonomsko-financijska uvezivanje, unifikacija regulative na jedinstvenom tržištu, inače Evropa gubi u globalizacij – skoj utakmici sa moćnim Sjedinjenim Državama Amerike, ogromnom i samoodrživom Rusijom i narastajućim gigantima XXI. stoljeća, Kinom i Indijom. Projekcija je korektna, ali je izvedba, tj. širenje EU na „projektiranu“ Evropu, svedeno na puku deklaraciju, na normativizam, tj. tehnicističko pravno uvezivanje, bez istinskog osvajanja sadržaja ideje, naročito ekonomskih aspekata ideje, koji podrazumijevaju i određene obaveze i disciplinu… Da i ne pominjemo propuste u demokratskoj proceduri; tako da se sve svodi na diktat elite i nametanje „rješenja“ odozgo. Tako se desilo da jedna ekonomski moćna Turska, koja ovako posmatrano sutra može postati članica EU, preko dvije decenije čeka na prijem, dok se „preko reda“ primaju države koje samo deklaratorno udovoljavaju zahtjevima i koji, u EU vide kasu na koju uvijek mogu računati u prevazilaženje unutarnjih dubioza. Grčka nije jedina za koju je ove 2011/2012. godine, evidentno da je bankrotirala (još i prije Grčke bio je slučaj Islanda); ali niti jedna od tih država nije isključivi krivac kako to arogantno smatra mrs. Legard, predsjednica MMF-a. Upravo je neograničeni tržišni liberalizam američkog tipa koji je ovladao i Evropom, zakonito uvukao EU u krizu, koja spiralno i dalje dobiva na ubrzanju, jer elita, sem stezanja kaiša, rigoroznih mjera narodne štednje i to sve dok se narodnim novcima spašavaju bankrotirane banke, sem novih enormnih zaduženja (što će u konačnici dovesti do revolucije), nema odgovora na krizu koju je sama producirala.
A gdje je mogući odgovor? Jednom za svagda eksproprirati eksproprijatore? Teško. Ali, u svakom slučaju odgovor nije u novim zaduženjima de facto bankrotiranih država. Za Grke je najbolje podvlačenju crte i počinjanju iz početka. Eh, ali to ruši kredibilitet evropskih tehnoktara, pa se ne smije dozvoliti. Paradoksalno, ali grčki izlazak iz EU je put spašavanja evropske ideje.