Nihad Filipović
Oliver Stone se razumije u imaginaciju, u alternativnu stvarnost i pravljenje filmova, znači u pričanje priča, ali je, uglavnom, (jer ponekad i potrefi, kao u mladosti što je potrefio s pričom njegove generacije i osudom američke agresije na Vijetnam), trubačist u polju političkog mišljenja i sučeljavanja s objektivnom stvarnošću. Taj filmadžija je 2017. napravio četverosatni Acadamy Award Winning dokumentarac o ruskom predsjedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu, “zidajući” mozaik-ikonu od tog KGB agenta od karijere; što je, i jedno i drugo, znači, i njegov talent i nagrade koje je za to pokupio u zanatu kojim se bavi, po sebi, demonstracija njegovog dara za pričanje priča i proizvođenje alternativne, znači fake stvarnosti.
A u jeku Putinovih priprema za napad na Ukrainu, dok je američki predsjednik Joe Biden (jer, bezbeli, znao je, đe neće, javila mu služba za to zadužena), na sva zvona kazivao da se sprema napad na Ukrainu, američki award winning tvorac filmskih priča, Oliver Stone, je nanovo demonstrirao talent za, hmmm – pravljenje fake news priče, javno kazujući da nema dokaza o Putinovim pripremama za napad na Ukrainu.
Ima ta teza: imaginacija, tj. umišljena (alternativna) stvarnost, refleksija je, znači druga strana je, objektivnog stanja. To je i priča Olivera Stona; umišljena stvarnost.
Prof. Yuval Noah Harari smatra de je sposobnost ljudi da “vjeruju u priču”, (neovisno od posljedica koje iz “priče” se mogu razviti), upravo ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih hajvana. Oliver Stone je po toj sposobnosti zaista talent za plasiranje priča. A što je objektivna stvarnost sasvim nešto kontra priče, hmm, pa sposobnost ljudi da prepoznju fake news “priču”, da oDkrivaju i suočavaju se sa objektivnom stvarnošću, jeste druga strana fenomena koji ljudsku vrstu izdiže iznad svih ostalih hajvana.
Znači, Stone je plasirao u svjetske medije četverosatnu fake news priču o demokratskom Putinu, dobrom za Rusiju, koji nema u planu napad na bilo koga, a kamo li na Ukrainu; a Putin, KGB agent od karijere, već do tada, demonstrirao tradicionalne “vrijednosti” ruske političke klase: arogantni prezir svemoćnih i sveznajućih prema slobodi ljudi i ljudskim pravima, jaka ruka despota, aBsolutna vlast (u uvjetima Novog vremena maskirana kvazi-demokratskom procedurom kvazi-pravne države), tiranija nad komšijama do čijih granica mogu dobaciti i opresija nad soBstvenim narodom (jer tako velikim carstvom, ruska tradicionalna priča priča, ne možete upravljati do li pendrekom i metkom).
Evo, neka se javi, ako ima koji pa da argumentirano dokaže da je ruska elita i njihova vlast ikada ikome, bilo kada, bila dobar vladar. Počev od sobstvenog naroda, pa do komšija koje su kroz historiju handrili!
Od druge polovice 880. i neke, kada se prvi put pominje, Rusija nikada nije bila humanistički Svjetionik u mraku, niti je živjela slobodu kakvu su evropski narodi i nacije osvojili, ako ništa, a ono u Novom vremenu nakon industrijske revolucije, sekularizacije i opće-humanističkog prosvjetljenja zajednica – koje u Rusiju NIKADA nije stiglo!
E, a onda se nađe award winning američki pričalac priča i talent za alternativnu stvarnost, te plasira priču o školovanom i od karijere agentu KGB-a, kao dobrom čiki, plemenitih namjera i demokratskih usmjerenja. … Pa nalazi kojekakve izgovore opravdanja za postupke Irana u poDpirivanju vatre na Bliskom istoku, sam poDpiruje vatru kojekakvih homofobičnih “teorija” (čuj teorija) zavjere, smatra da Hitlera i Staljina valja vidjeti u kontekstu, a eto, to zločasti Hebreji na pozicijama moći ne dozvoljavaju, pa radi i film (znači priprema novu priču) koji će ih pozicionirati u rečeni, jel'te, kontekst; smatra da Hebreji, hmmm, opet oni, zločasti kakvi jesu, kontrolišu američke medije i da su “sjeb…” američku vanjsku politiku, zgražava se nad postupcima Izraela, koji ima atomsko oružje i radi na osvajanju termonuklearnog … I tako to i slično.
Fake news Oliver. Bio i ostao majstor imaginacije. Zato i jeste Acadamy Award Winning film director. Baja za pričanje priča i proizvođenje alternativne stvarnosti. … Poslije ima običaj izvinjavati se, kao nije mislio to i to, nego, eto, otelo mu se se.
Pa da, u jednu ruku i jeste – otelo mu se pameti, pa na jezik. A u drugu – hmmm i jašta-radi.
Ko takve pričaoce priča ne zna, skupo priče plaća.