Naslovna fotografija – Ahmed Kico, mr. filozofskih i dr. sigurnosnih znanosti. Do sada je objavio više knjiga (studija), te više znanstvenih i stručnih članaka iz oblasti filozofije, kulturne historije i sigurnosnih znanosti. Na Victoria International University u Mostaru, drži kolegije: Geopolitički aspekti nacionalne sigurnosti i Geopolitika.
(Prikaz knjige Od Batona do Kulina – skrivena historija Bosne, autora S. Haznadarevića & E. Medanhodžića)
Prof. dr. Ahmed Kico
1. Uvodna razmatranja
Nakon višegodišnjeg, pa i decenijskog recentnog i odgovornog istraživanja o antičkom i srednjovjekovnom periodu bosanske povijesti, pred nama je veoma važna i značajna knjiga Od Batona do Kuliuna – skrivena historija Bosne, autora Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića.
Kako sami autori ističu, knjigu Od Batona do Kulina pisali su zajedno tri godine, dok su „njihova razmišljanja i istraživanja“ trajala skoro 30 godina. Zato se s pravom može reći da ovakav dugotrajan i odgovoran istraživački rad ovih autora, zapravo vjerodostojno pokazuje da su „prilozi u ovoj knjizi krcati historijski utemeljenim, a manje poznatim ili pak prosječnom čovjeku potpuno nepoznatim činjenicama, koje osobno, (jer i sam sam jedan iz generacije školovane u vremenu nacionalno – oportunih laganja o Bosni i njenoj historiji), a uvjeren sam i svaki koji se upusti u njihovo iščitavane, sabrane, izložene i razumijevane u kontekstu vremena u kojem se javljaju, doživljavam poput eksplozije istine u moru ignorancije, prećutkivanja i otvorenog laganja o historijskom entitetu Bosna i njenih ljudi – Bošnjana. Zaista, ti su prilozi poput svjetla u dubokoj tmini historijskog tunela kroz koji su prošli i dalje prolaze, ljudi i narodi zapadnog Balkana i specifično Bosne i Hercegovine. A to je kvalitet koji nadrasta svaku moguću primjedbu na metodološki pristup“. (Nihad Filipović, Predgovor, str. 9)
Ovakav sud i stav o knjizi Haznadarevića i Medanhodžića je jedan od ključeva za razumijevanje značaja i značenja pojave knjige Od Batona do Kulina – skrivena historija Bosne. Istraživačka strast i relevantni historijski prilozi koje podastiru Haznadarević i Medanhožić, osporavaju tobože znanstvene prigovore pojedinih autora iz Bosne i Hercegovine i regije prema kojima su autori knjige, zapravo „amateri koji produciraju mitomansku i neistinitu historiju Bosne“, po uzoru na pojedine velikosrbijanske i velikohrvatske historičare, a koji opet nekritički i bez stvarne znanstvene supstance pišu o Bosni kao srpskoj ili hrvatskoj zemlji.
Dakle, ne radi se o tome kako pojedini autori (historičari i drugi) iz BiH i regije pišu ili prezentiraju historiju naše države Bosne, već kako dekonstruirati decenijske, pa i stoljetne historijske laži i ideologijske naslage koje sprečavaju da se istina o našoj državi, konačno, pojavi u svom punom sjaju, kako ljudima i narodima naše domovine, tako i javnosti u regiji, Evropi i svijetu.
I zato se s pravom može reći da prilozi o antičkom i srednjovjekovnom periodu Bosne, a koje prezentiraju Haznadarević i Medanhožić u svojoj studiji, suštinski otvaraju nova pitanja, nove poglede na svekoliku etničku, religijsku, kulturnu i ukupnu povijest zemlje i države što se Bosnom zove. Na taj način Haznadarević i Medanhodžić su na tragu Sokrata i kasnijih grčkih filozofa koji propituju „odgovore“ predsokratovaca, pri čemu postavljaju relevantna pitanja koja i sama mogu biti odgovori.
Istraživanja i knjiga Od Batona do Kulina, ima za cilj da dio bosanskohercegovačke historije i tradicije bude prezentiran na autohton način, kako se i dalje ne bi čekalo da našu bosanskohercegovačku povijest i tradiciju “istražuju i prezentiraju” nezainteresirani posmatrači “sa strane” bez supstancijalne vezanosti za ovdašnju historiju i kulturu. Zbog toga i ovo istraživanje o antičkom i srednjovjekovnom periodu bosanske povijesti treba promišljati na izvoran način, i to u ime mnogih stvari toliko očevidnih, pa i u ime egzemplarnosti Bosne i Hercegovine za svaku postojeću historiju, geopolitiku i geofilozofiju.
2. Baton kao heroj Ilirikuma
Sadržaj knjige Od Batona do Kulina – Skrivena historija Bosne obuhvata, prezentiran je na 263 strane sa 172 slike,140 fusnota i 100 bibliografskih izvora. Sadrži poglavalja koja su poredana sljedećim redoslijedom:
- U potrazi za istinom o Batonu dezitijatskom
- Romanizacija ilirskog prostora do III. vijeka
- Arijanstvo u Iliriku
- Od Arijanstva do Crkve bosanske
- Gotsko naslijeđe u Bosni
- Susreti Arijanstva i Islama u Bosni
- Teološki pristup Isusu/Isau a.s.
- Avari u Bosni
- Bosna i ilirske banovine izmedju Franaka i Bizanta
- Odnos Bosne i Raške u ranom srednjem vijeku
- Nastanak Banovine Bosne i njeni prvi Banovi
- Ban Borić
- Kulin ban, veliki ban bosanski
- Arijanske bazilike u BiH od IV. do VI. vijeka
- Arijanske crkve bosanske od IV. do XIV. vijeka.
U Prvom poglavlju knjige pod nazivom „U potrazi za istinom o Batonu Dezitijatskom“, autori naglašavaju svoj kategotički imperativ o tome zašto su otpočeli istraživanja o antičkom i ilirskom periodu prostora, običaja i ljudi koji su obitavali na području današnje Bosne i Hercegovine. S tim u vezi naglašvaju sljedeće:
„Baton, kao oličenje hrabrosti i odvažnosti naroda sa ovog prostora, zaslužuje spomenike po cijeloj Bosni da nas podsjeća i da opominje ko smo i šta smo, da potvrđuje kako ovaj narod ima svoje daleke pretke i korijene, da je ponosan i neuništiv, a pomalo tvrdoglav i prkosan od sna“. (str. 21)
Imajući u vidu prezentirana istraživanja, te vlastiti kategorički imperativ, autori su na cjelovit način pokazali da su se oko Batona u proteklom periodu, a posebno u aktualnom razdoblju igrale i dalje igraju političke igre. Najpoznatiji ilirolozi zovu ga Baton delmatski, u Albaniji su napravili veliki spomenik i kažu on je Albanac. A fino se u dokumentima svuda spominje Baton dezitijatski, a Dezitijati su živjeli na prostoru od Sarajeva do Zenice, i on je, prema svemu sudeći, rođen u Brezi i vladao je u Bobovcu.
Prema riječima Medanhodžića, Bato je „naš čovjek, na našem terenu, i sad ga drugi svojataju izvrtanjem originalnih dokumenata krivim prijevodom i zato smo smatrali da je on neki naš začetak“.
U vezi s navedenim, autori su kroz svoja istraživanja došli do relevantnih podataka prema kojima je Baton na prostoru tadašnjeg Ilirika bio vođa ustanka protiv Rimskog Carstva koji je trajao od 6 – 9. godine nove ere. Također, autori ističu da je „u Batonovom ustanku sa Rimske strane učestvovalo 15. od ukupno 25. legija u cijelom carstvu, plus dodatne snage saveznika (20.000 Tračana), a na Batonovoj strani 120.000 vojnika i 9.000 konjanika“. (str. 24)
Prema istraživanjima autora „na Batonov Ilirski ustanak, Rim je poslao oko 200.000 dobro obučenih vojnika skupljenih od Holandije do Iraka“, pri čemu, sasvim logično, postavljaju pitanje „kako se Baton odupro takvoj sili i ratovao 4. godine“? Istraživanja koja su uradili Haznadarević i Medanhožić upućuju na to da se Baton uspješno odupirao Rimskim legijama, zahvaljujući „ekonomskoj moći koju si Iliri crpili iz rudnka zlata, srebra, gvožđa i drugih metala, a isti su koncentrisan oko Vareša i Vranice“. (str. 21)
U kontekstu istraživanja Haznadarevića i Medanhodžića o životu i vojničkoj karijeri Batona, treba naglasiti sa se ona u značajnom obimu podudaraju sa istraživanjima Edina Veletovca, znanstvenika sa Filozofskog fakulteta UNSA koje je ovaj prezentirao u Tomu I, Historije Bosne i Hercegovine. Dakle, Veletovac u poglavlju pod naslovom “Prostor Bosne i Hercegovine u antici”, veoma recentno i odgovorno piše o “Velikom ilirskom ustanku (Bellum Batonianum) 6 – 9. godine n. e.”
U vezi s navedenim, Veletovac navodi, kao i Haznadarević i Medanhodžić, da je Baton, nakon što se predao Tiberiju, na njegovo pitanje (Tiberijevo) “zbog čega im je palo na pamet da se pobune protiv Rimljana, odgovorio: “Vi Rimljani ste krivi za ovo, jer za čuvare svojih stada ste poslali, ne pse ili pastire, već Vukove”. (O ovome vidjeti u Veletovac E. (2023), “Prostor Bosne i Hercegovine u Antici”, Tom I. Historija Bosne i Hercegovine, str. 118).
Veletovac zaključuje da je “navedena rečenica, koju je izrekao Baton Dezitijatski, a prenio Kasije Dion, u sebi sadrži sav očaj i beznađe u kojem se nalazilo lokalno stanovništvo tokom godina koje su prethodile Velikom ilirskom ustanku”.
Treba posebno naglasiti da su ova istraživanja Veletovca, te Haznadarevića i Medanhodžića prezentirana gotovo u istom vremenskom periodu, budući da se knjiga Od Batona do Kulina – Skrivena historija Bosne, odnosno Historija Bosne i Hercegovine, pojavljuju tokom oktobra i novembra 2023. godine, odnosno decembra iste godine. Dakle, autori su odvojeno vršili svoja istraživanja, s tim da su historijski nalazi o životu Batona i Velikom ilirskom ustanku u mnogim segmentima, gotovo podudarni.
3. O Arijanstvu i ostavštini Gota u antičkom periodu Bosne
Arius (Areios, Arios), detalj s bizantijske ikone prikaza Prvog Nikejskog Sabora.
U poglavljima „Arijanstvo u Ilirikumu“ i „Od Arijanstva do Crkve bosanske“, veoma interesantne segmente istraživanja autori prezentiraju o ranokršćanskom (arijanskom) učenju i bazilikama na prostoru Bosne, konkretnije Skopaljske doline. U vezi s navedenim, autori ističu „da se Arijanstvo još u ranom periodu nalazi kod nas“, a to pokazuje i fra Leon Petrović, hercegovački franjevac, u knjizi „Krišćani bosanske crkve“. Fra Leon piše da se na saboru u Solinu (Salona) održanom 530. i 533. g. (prije pojave Hrvata i Srba na Balkanu) pominje biskup Andrija (Episcopus Bestoensis).
Također, autori naglašavaju da „o Arijanstvu u Solinu svjedoče temelji arijanske crkve datirane u 4. vijeku. Radi se o staroj bosanskoj biskupiji koja se nalazila na još, definitivno, neutvrđenoj lokaciji u Srednoj Bosni. Postoje dvije moguće lokacije o njenom sjedištu, a to su Zenica i Bugojno.“
Nastojeći da demistifikuju i ospore tendenciozne i zlonamjerne interpretacije o Crkvi bosanskoj, ponajprije autora iz Srbije i Hrvatske, a određenim dijelom i iz Bosne i Hercegovine, autori u svojoj knjizi, u poglavlju „Arijanstvo u Ilirikumu“, pored ostalog navode i sljedeće:
„Nakon Arijeve smrti (336) i Konstantinove smrti (337) i nakon podjele Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno, Arijanizam doživljava novi zamah u vrijeme Arijevih nasljednika. Arijanstvo nipošto nije bilo samo neka mala sekta ili hereza. To je monoteistička religija koja je stupila na naše prostore i prerasla u veliku crkvu koja se predstavlja kao jedina istinita. Na arijanskoj istini o jednoći Boga se temelji Crkva bosanska. Ona će biti nosilac monoteizma na području Ilirikuma, u početku banovine, a poslije kraljevine Bosne, sve do pojave Osmanskog Carstva“. ( str. 55)
Ovo su fundamentalne činjenice i zaključci koji u mnogome osporavaju zlonamjernu interpretaciju katoličkog svećenika Franje Račkog iz Hrvatske i drugih da su dobri Bošnjani baštinili tradiciju bogumila, paterena ili sličnih heretičkih učenja.
Dalje će Haznadarević i Medanhodžić ustvrditi da je „značajan broj ljudi na Bliskom istoku, na Balkanu i u zapadnoj Evropi slijedilo arijanstvo, koje je posebno bilo popularno među plemstvom. Na prisustvo arijanstva na području Bosne ukazuju i arijanske bazilike koje su ostavština gotskih arijanaca kao što je Cimska arijanska bazilika kraj Mostara, bazilika u Turbetu kod Travnika, kao i mnoštvo grobnica širom Bosne. Najpoznatije grobnice koje sadrže arijanske elemente kod starih Bošnjana su u Turbetu kod Travnika, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Stranjanima kod Zenice, Vrdolje kod Konjica”. (str. 56)
Ostatci arijanske bazilike u Mokrom kod Širokog Brijega, V. vijek.
U poglavljima “Arijanske bazilike u Bosni i Hercegovini od IV. do VI. vijeka”, te “Arijanske Crkve bosanske IV – XIV. vijek”, Haznadarević i Medanhodžić se pitaju zašto historičari i drugi istraživači iz Bosne I Hercegovine, te zemalja regije izbjegavaju da istražuju i pišu o Arijanstvu i arijanskim bazilikama iz antike i ranog srednjeg vijeka? Prema istraživanjima ovih autora to se radi “kako bi se sa historijske scene uklonio Arijanizam”, i kako bi se “umanjio njegov historijski značaj, te umanjila ilirska samosvijet” ( str. 221)
S tim u vezi, autori podcrtavaju da je “u Iliriju ubačena teorija o bogumilstvu u Bosni”, te da je “pogrešna teza da se Crkva bosanska ili “bosanska hereza” formira u X. vijeku”. Zato Haznadarević i Medanhodžić naglašavaju da ovu pogrešnu tezu demantuju pronađeni ostaci Ecclesia Boniensis (arijanska Crkva bosanska), s tim da se ova bazilika “indoktrinira u okvire klasičnog, nikejskog kršćanstva”. (str. 221)
Imajući u vidu navedeno, jasno je da je nužno nastaviti sa daljim istraživanjima, osobito arheološkim i drugima, kako bi se dodatno provjerila teza Haznadarevića i Medanhodžića da su na prostoru Bosne i Hercegovine postoje i arijanske bazilike, a ne samo ranokršćanske kako to zvanična historijografija iz BiH i zemalja regije, reklo bi se nekritički prenosi i saopštava.
4. Nastanak banovine Bosne i njeni banovi
U poglavlju „Nastanak banovine Bosne i njeni prvi Banovi“, autori naglašavaju da su „ilirska plemen u doba Rimskog i Gorskog Carstva, manje – više, bila kompaktna. Jak utjecaj i promjenu su doživjela u vrijeme Gotskog Carstva, njihovog naseljavanja i miješanja sa starosjedilačkim ilirskim stanovništvom u periodu dužem od 200. g. koliko su Goti bili prisutni na prostoru Ilirije, od 350. do 533. godine.
Nakon pada Gotskog carstva, Goti nisu nestali, mnogi su se sa područja sjeverne Italije povukli na teritorij današnje Bosne i Hercegovine o čemu svjedoči gotsko groblje iz okoline Prijedora sa oko 200 humki, mnogobrojni toponimi kao i temelji arijanskih bazilika širom Bosanske krajine“ (str. 171).
U vezi s navedenim, autori će reći da su „Goti kod nas ostavili dubok i pozitivan utjecaj čije kulturološke elemente živimo i danas, a da toga nismo svjesni. Kod stanovništva BiH su se neki gotski običaji prakticirali do nedavno. Prije svega je to arijanska vjera koja će se razviti kroz Crkvu bosansku i biti prisutna od perioda kasne antike do duboko u kasni srednji vijek, odnosno do osmanlijskog osvajanja Bosne kada većina stanovništva prihvata Islam“. (str. 171)
Artefakt pronađen u ostatcima arijanske bazilike u Oborcima.
Svoja istraživanja o prisustvu Gota na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, autori naročito naglašavaju, budući da autori iz BiH i regije izbjegavaju prezentirati vlastita istraživanja iz ovog perioda, pri čemu naglašavaju važnost i značaj „avarsko – slavenske kolonizacije Bosne“. Haznadarević i Medanhodžić će za ovaj period („avarsko – slavenske kolonizacije Bosne“) reći da se radilo o „pljačkaškim vojnim pohodima, kada je stradalo ili porušeno 50 ilirskih gradina i 50 arijansko – gotskih, bosanskih crkvi, koliko ih je do danas pronađeno na području Bosne i Hercegovine“. (str. 172)
Imajući u vidu navedeno, Haznadarević i Medanhodžić zaključuju da je „od nestanka Avarskog Carstava u VIII. vijeku, pa sve do 1166. godine Bosna bila neovisna o bilo kojoj imperiji ili nekoj pograničnoj banovini i župi. Istra, Liburnija, Dalmacija, Slavonija su pod direktnim franačkim patronatom, na drugoj strani se vodila konstantna borba Bugara i Bizanta, dok su
neki gradovi u primorju ostali pod utjecajem Bizanta. Tako je banovina Bosna imala svoj teritorijalni prostor, kulturu, tradiciji, jezik i pismo“. (str. 175)
Kao potvrdu ovoj tezi, autori podastiru podatke iz Ljetopisa popa Dukljanina, koji, između ostalog, navodi da su banovi Bosne porijeklom Goti. Također, autori podcrtavaju da je ovo jako važno i bitno „za Bosnu jer se ovim izdvaja kao specifična i zasebna jedinica u odnosu na okolne, Slavenima naseljene banovine i župe“. (str. 176)
Prema daljim istraživanjima Haznadarevića i Medanhodžića prvi ban Bosne mogao bi biti Ratimir koji se pominje i u franačkim analima 838. godine. On je vladao prostorom koji se nalazi između franačke i bugarske države, a južno od Save. Autori u vezi s navedenim prenose istraživanja Mustafe Imamovića iz knjige Historija Bošnjaka prema kojima „postoje sasvim utemeljeni dokazi da se Bosna kao država uobličila prije drugih susjednih južnoslavenskih ranofeudalnih država. Vjeruje se da je Sklavinija (Sclavonia), koja se spominje u franačkim analima i drugim ranofeudalnim izvorima, ustvari Bosna. Franački anali spominju 838. kneza Ratimira, koji vlada na području Sklavinije, tj, Bosne“. (str. 180)
Nakon što su predstavili naznačene činjenice o prvim banovima Bosne, autori zaključuju „da je Bosna postojala 300. godina prije bana Borića ili Kulin bana. Naša historiografija najviše je tretirala Bosnu od ova dva vladara Bosne, jer se o njima pojavljuju prvi opširniji podaci, a razloge za takvu historiografiju treba tražiti u skrivanju podataka o najstarijoj državi na Balkanu Bosni od strane njenih susjeda“. (st. 183)
Ovo su dalekosežni i krucijalni zaključci autora o tome zašto postoji skrivena historija Bosne, koje treba dodatno istraživati aktualna i buduća historiografija u državi Bosni i Hercegovini.
Ostatci arijanske bazilike u Brezi.
U poglavlju knjige pod naslovom „Ban Borić“, autori predstavljaju zaista zanimljive podatke o tome ko je i kakav bio ovaj vladar Bosne. Naglašavaju da je „na vlasti bio od 1150. do 1163. godine. Zasigurno je Borić vladao Bosnom i prije njegovog pomena u dokumentima te je i period njegove vladavine vjerovatno bio i duži. Bio je oženjen unukom bosanskog bana Stjepana, s njom je imao i dva sina koji se takođe pominju u pisanim izvorima 1250. godine, to su Stefan i Pavle“. (str. 189)
Autori ističu da nema pouzdanih podataka o porijeklu bana Borića, pri čemu naglašavaju da su pripadnici plemićke porodice Babonić sa prostora županije Zemljenik kojom protiče rijeka Vrbas, „potomci bana Borića. Ban Borić je gajio dobre odnose sa ugarskom vlasti te se u dokumentima pominje dok je boravio u Ostrogonu (mađarski Esztergom). O njegovoj samostalnosti u odnosu na Ugarsku govori bitka u kojoj je potukao ugarsku vojsku kralja Stjepana III. koji je nastojao zagospodariti Bosnom. To je bio prvi vojni sukob i prva pobjeda bosanske vojske nad Ugarima“. (str. 191)
U veoma zgusnutom poglavlju „Dominus Bosnae – Kulin, Veliki ban bosanski“, autori prezentiraju zaista impresivne i upečatljive činjenice o porijeklu i vladavini Velikog bosanskog bana Kulina. Naglasit će da je „Kulin ban bio ličnost iz bosanskog plemstva“, te da „ima svoje korijene u ranijim generacijama vladajućih struktura feudalne vlasti“. (str. 197)
U vezi s navedenim, autori ističu da u „vrijeme vladavine Kulina, Bosna ima izgrađene i funkcionirajuće sve komponente djelotvorne državnosti, znači ima teritoriju, ima vladara, administraciju, vojsku, podrazumijevajuće državne granice, ima novac, jezik i čak i sopstveno pismo, danas nadaleko čuveni bosančicu i ima specifično kulturno naslijeđe i tradiciju koja
seže daleko u staru ilirsku eru“. (str. 198)
Navedene činjenice o banu Kulinu i Bosni, potaknut će autore da ustvrde sljedeće: “Bosna je zaista entitet koji jeste, izgleda najstarija državotvorna tvorba u regionu zapadnog Balkana. Sve rečene karakteristike se očituju u poznatim historijskim artefaktima kao što su Povelja Kulina bana izdata knezu Krvašu i građanima Dubrovnika iz 1189, Izjava o preobraćenju iz 1203, Humska (ili Humačka ploča), Miroslavovo jevanđelje itd“.
Istrživanja koja su uradili Haznadarević i Medanhožić, pokazuju da su iz perioda vladavine bana Kulina, pronađene dvije kamene ploče na kojima je ispisano Kulinovo ime. Prva je pronađena kod Zenice, u mjestu Podbriježje 1964. g. Na ovoj ploči je tekst ugraviran sa dvije strane ploče na kojoj je sačuvan pomen na bana Kulina i na kojoj se vidi da najvjerovatnije crkvicu sv. Jurja podiže Građeša, „Veliki sudija“ u vrijeme vladavine Kulina bana. Druga ploča iz ovog perioda je Ploča bana Kulina. Pronađena je u Biskupićima kod Visokog, a datira s kraja 12. vijeka. Čuva se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. (str. 200 – 201)
Završavajući poglavlje „Dominus Bosnae – Kulin, Veliki ban bosanski“, autori navode da o „smrti Kulina i tome gdje se nalazi njegovo grobno mjesto nema informacija. U vlasti ga je naslijedio njegov sin ban Stipan koji je vladao do 1232. g. Imaju neka mišljenja, koja naravno bez ikakvih čvršćih pokazatelja da je Kulin skončao u konstantinopoljskom zatvoru. Međutim, to je jako mala vjerovatnoća“. (srt. 208)
U kontekstu navedenog, autori dalje podcrtavaju da „sudeći po epitafu sa stećka Bogčina Radinića iz Bosne srebrene na kojem se svjedoči da i kad bi se ponovo rodio, opet bi za Kulina i Bosnu dao život, naslućujemo da je ban preminuo prirodnom smrću i da je njegov stećak usječen i postavljen negdje u njegovoj, Kulinovoj Bosni“ (str. 208)
5. Zaključna razmatranja
Haznadarević i Medanhodžić su proteklih trideset godina intenzivno vršili vlastita istraživanja, te kritičko valoriziranje i prezentiranje dosadašnjih istarživačkih radova o općoj i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine iz doba Ilirikuma i ranog Srednjeg vijeka. Autori u ovoj knjizi metodom dekonstrukcije postojećih tekstova i istraživanja o bosaskohercegovačkoj historiji, kulturi, tradiciji i baštini koja je vezana za antički period i rani Srednji vijek, prezentiraju nove činjenice i sintezu saznanja.
Neposredni uvidi u tekst knjige Od Batona do Kulina – skrivena historija Bosne, autora Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića, pokazuju da su u tom naumu uspjeli do prestižne mjere. Zadivljujući je i impozantan broj korištene i konsultovane literature, da bi se izvuklo sve relevantno za historiju Bosne iz perioda Ilirikuma, te ranog Srednjeg vijeka.
U metodološkom smislu posebna vrijednost istraživačkih napora Haznadarevića i Medanhodžića ogleda se u njihovom terenskom radu, budući da su na taj način otkrili nove gradine i nekropole stećaka iz pomenutog razdoblja, a neke očistili i doveli u pristojan red. Pri svemu tome sačinili su i objavili opsežnu foto dokumentaciju koja će predstavljati dragocjene i značajne izvore za dalja istraživanja.
Runski alfabet pronađen u ostatcima arijanske bazilike u Brezi.
U vezi s navedenim, treba naglasiti da autori na gotovo fotografski način redaju slike o lokacijama gdje su odrastali i ratovali Baton i njegovi hrabri vojnici, o ilirskim gradinama i putnim komunikacijama koje su, kako navode autori, u kasnijem periodu bile temelj za rekonstrukciju i izgradnju cesta Rimskog Carstva, o nekropolama stećaka od Oboraca kod Donjeg Vakufa, Ravanjskih vrata na Kupresu, do Bjelimića kod Konjica. Iste takve fotografske slike autori prezentiraju i u poglavlju „Arijanstvo u Ilirikumu“ o arijanskim (ranokršćanskim) bazilikama na području Turbeta kod Travnika, u Mokrom kod Širokog Brijega, u ostacima arijanaske bazilike kod Mostara, ostacima arijanske bazilika u Oborcima, arijanske bazilike u Otinovcima kod Kupresa, arijanske bazilike u Brezi i dr. To je kontinuirana hronika koja same autore i čitaoce inspirišu na nova i dalja istraživanja.
Stil i jezik autora u ovoj knjizi, u osnovi je publicistički sa karakteristikama odgovornog i stručnog izričaja. Odlikuju ga, dakle, logičnost, tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost, s druge strane. Sve to kod čitalaca pobuđuje znatiželju da kroz čitanje knjige putuju kroz neobično vrijeme, te da upoznaju svekoliki društeni život, zanimanja ljudi, vjerski život, običaje ljudi i naroda Bosne iz perioda Ilirikuma i ranog Srednjeg vijeka.
U vezi s navedenim, autori svojim istraživanjima pokazuju da će njihova knjiga biti nezaobilazno štivo u daljem valoriziranju bosanske istorije, kulture i baštine. Ona će to biti i zbog toga što autori pokazuje da ima vlastitu duhovnu supstancu kada pišu i svjedoče o bosanskoj (bošnjačkoj, hrvatskoj, srpskoj) tradiciji i kroz nastanak, razvoj i svekoliku kulturu življenja ljudi i porodica u ilirskom periodu i ranom Srednjem vijeku.
Na taj način autori pokazuje da se samo dugotrajnim, stručnim i upornim radom može adekvatno valorizirati bosanska tradicija, uz dekomponiranje, po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile „sa strane“ i od autora koji nisu imali dovoljno duhovne supstance da o Bosni i Hercegovini i njenim svekolikim vrijednostima objektivno i kritički validno promišljaju i pišu.
Istažujući i pišući o historiji Bosne iz razdoblja Ilirikuma i ranog Srednjeg vijeka ( period od preko 1000 godina – op-aut.) autori su pokazali da su ovoj zahtjevnoj materiji pristupili iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o njihovom mjestu i ulozi u razvoju i perspektivama naše domovine Bosne i Hercegovine. Zbog toga se s pravom može reći da je i ova knjiga jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada na našu državu Bosnu i Hercegovinu.
Kako bi se dopunila sintetička studija (prikaz) povijesti Bosne i Hercegovine iz razdoblja Ilirika i ranog srednjeg vijeka, neophodno je knjigu Od Batona do Kulina- skrivena historija Bosne promatrati kao važan temelj (potku) za nova i dalja detaljna istraživanja, a što autori i sami predlažu kada na strani 27, pored ostalog, naglašavaju da bi se za „dodatnu angažovanost trebala pobrinuti država tako što bi dala prioritet i omogućila ulaganja u arheologiju i moderna multidisciplinarna istraživanja”.
Saradnja autora sa UG “Baton” iz Zenice, primjer je kako se na ovom zadatku trebaju i mogu angažirati i druga slična udruženja institucije kao što su UG Bosona iz Sarajeva, Udruženje BATHINVS iz Sarajeva koje je osnovano 2014. godine od strane mladih bakalaureata, magistranata i doktoranata historije, arheologije i prava, kao i osoba čiji predmet zanimanja nije primarno izučavanje klasičnih civilizacija i kultura, ali koji imaju veliku želju i motiv da ovo razdoblje u historiji čovječanstva dobije svoje odgovarajuće mjesto u naučnoj zajednici na prostoru Bosne i Hercegovine. U narednim aktivnostima svakako
treba biti prioritetna saradnja sa Institutom za historiju UNSA, te stručnjacima i naučnicima sa odsjeka za historiju, pravo i arheologiju sa univerziteta u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i dr.
Prikaz knjige Od Batona do Kulina – skrivena historija Bosne, svakako treba završti opservacijama o njenom značaju i značenju koje je prezentirao bosanski akademik Abdulah Sidran. Dakle, u Pogovoru knjige akademik Sidran, pored ostalog, naglašava sljedeće: „Ono što se svaki dan saznanje o periodu kojim se ova knjiga bavi, od Batona ( o kojem takođe u našim školama nismo nikad ni riječi čuli) a neki smatraju da je Baton najznačajnija istorijska ličnost sa ovih prostora, dakle od Batona i batonova ustanka do Kulina bana (period od preko 1000 godina) otkrivaju se tako fenomenalne stvari da je to uže na koje se spašava utopljanik, a ako je naša država u ovoj epohi utopljenik. Potrebno je sve snage sabrati i to predočavati našem čovječanstvu, ko smo i šta smo, dokle seže naša povijest. Treba ukazati i na to da je cijela materija o kojoj govorimo podložna političkim atacima, političkim manipulacijama, a ja bih čak rekao u nekim primjerima i političkim malverzacijama. Ova knjiga će i to, nekim dijelom, obaviti, dati neki mali štit“.
U Sarajevu, februara/veljače 2024.