Naslovna ilustracija – bošnjaci.net
U narodnoj poetici se dešava, jedna pjesma bude izpjevana, a u usmenom prenošenju, u vremenu, javi se nekoliko verzija. Upravo takvu jednu lijepu narodnu pjesmo iz reda pjesama o Isajbegu (Kosači), njegovoj hanumi i njihovoj djeci, u tri verzije, nalazimo i preuzimamo iz jedinstvene e-publikacije (knjige) Amira Isajbegovića, Kuća onih što sade dud. Prva verzija je pod naslovom Dvore mela Isajbegovica, a druge dvije su pod istim naslovom – Kad umrje beže Isajbeže.
Tematski, a i motivski, sve tri verzije ove pjesme govore o istom: o smrti Isajbega i sudbini njegove djece nakon njegove smrti (u prvoj verziji četvero, u drugoj i trećoj, devetoro), uz manja odstupanja u naraciji, naročito u verzij Dvore mela Isajbegovica, gdje je, po strani tematske naracije o sudbini Isajbegove čeljadi – sirotana, (posebno sina Alije i kćerke Mejre), što mladi ostadoše bez oca hranitelja – naglašen i patrijarhalni motiv sudbine žene i djece u odnosu muža i supruge.
Krasan jezik od starine, traumatična zbivanja kakva život tvori i dramatične slike – Kiša pada, gromovi pucaju, sve zgađaju u Alijine dvore, od halavata (bračna svađa) daske oDpadaju; narodna poetika u ravni klasika književnosti. (N. Filipović)
1.
Dvore mela Isajbegovica
Dvore mela Isajbegovica,
Dvore mela, dvore proklinjala:
“Ovi dvori vatrom izgorili!
Evo ima devet godin’ dana
Da ne vidim sunca ni mjeseca,
Nit’ ja vidim ostarile majke”!
Ona misli da niko ne ćuti,
Al’ to ćuti beže Isaj-beže,
Pa ulazi u gornje čardake,
Pa govori svojoj vjernoj ljubi:
“Kupi svoje što si donijela,
A i ono što ‘no si dobila,
Pa ti hajde svojoj (miloj) majki,
Ostavi mi sve četvero djece!”
To je ljuba teško dočekala,
Pa ulazi uz gornje čardake,
I pokuha medene kolače,
Pa odlazi ostariloj majci.
Kad je bila na prvom konaku,
Stiže haber da se nazad vrati.
“Vrat’ se, ljubo, obadva ti sv’jeta,
Umr’še ti dva nejaka sina!”
“Ja se mlada povratiti neću,
Dok ne vidim ostarilu majku!”
Kad je bila na drugom konaku,
Stiže haber bega Isaj-bega:
“Vrat’ se, ljubo, obadva ti sv’jeta,
Umrle ti do dvi šćeri mlade!”
“Ja se u dvor povratiti neću,
Dok ne vidim ostarile majke!
” Kad je bila na trećem konaku,
Stiže haber i bijela knjiga:
“Vrat se, ljubo, obadva ti sv’jeta,
Umro ti je beže Isaj-beže,
A ostade četiri sirote!”
Sve sirote po hizmetu dala,
Šćerku Mejru u Hercegovinu.
Kad je prošlo devet godin’ dana,
Stiže haber i bijela knjiga,
Piše Aljo majci s pašaluka:
“Prosi meni Mejru Hercegovku!”
To je majka teško dočekala.
Ona kupi kitu i svatove,
Pa mu prosi Mejru Hercegovku.
Kad je Mejra ate pogledala:
“Ovi ati k’o u moga babe!”
Kad je Mejra dvore pogledala:
“Ovi dvori k’o u moga babe!”
Šenluk čine ravnih petnaest dana,
Svedoše ih mlade u halvate.
Bješe vedro, pa se naoblači,
Pade kiša i u kiši krvca,
Svedoše se bratac i sestrica.
Pita Aljo Mejre Hercegovke:
“Čijega si soja i plemena?”
“Ja sam Mejra bega Isaj-bega.”
“Znaš li, Mejro, da smo brat i sestra;
Ako sam te triput poljubio,
Ja ti nisam ništa učinio –
I brat sestru od milosti ljubi!”
2
Kad umrije beže Isajbeže
Kad umrije beže Isaj-beže,
Osta mlada Isaj-begovica,
Osta mlada su devet sirota.
Sve sirote po hizmetu dala,
Sin’ Aliju na pašaluk dala,
Ščerku Mejru u Hercegovinu.
Brzo projde devet godin’ dana,
Poručuje Aljo s pašaluka:
“Žen’ me, majko, ja sam za ženidbu,
Prosi meni Mejru Hercegovku!”
Zaprosila, namah isprosila,
Pokupiše kićene svatove
i odoše po lijepu djevojku.
Kad su bili blizu bila dvora,
Sve je Mejra dvore poznavala:
“Ovi dvori k'o u moga babe!”
Sve je Mejra sude poznavala:
“Ovi sudi k'o u moga babe!”
Večeraše i akšam klanjaše,
Šćerku Mejru u derdek (halvat) svedoše.
Vedro bješe pa se naoblači,
Iz oblaka tiha kiša pada,
Kiša pada, gromovi pucaju,
Sve zgađaju u Aljine dvore,
Od halvata daske otpadaju.
Sjećao se Aljo s pašaluka:
O, bogati, Mejro Hercegovko
A čijeg si soja i plemena?
“O, bogami, Aljo s pašaluka,
Ja sam soja Isajbegovića,
Mila šćerka bega Isaj-bega!”
“Fala Bogu i današnjem danu,
Kad ti nisam ništa učinio!“
Bratac seku tri put poljubio,
Od milosti i od dragosti!
3.
Kada umrje beže Isajbeže
Kad umrije beže Isaj beže
Osta mlada Isajbegovica,
Osta mlada su devet sirota.
Sve sirote po hidmetu dala,
Sina Alu na pašaluk dala,
Šćerku Mej'ru u Hercegovinu.
Kad je bio Aljo za ženidbe,
On je s pasom počeo hodati,
Pa je došo onom Hercegovcu,
Nije znao da je sestra tude.
Jadna Mejra kahvu unosila,
Bi l’ je viđa Ale s pašaluka,
Bi l’ je viđa, bi l’ je begenisa,
Bi l’ zaprosi, namah i isprosi,
Bi l’ isprosi, namah i povede.
Kad su došli blizu b'jela dvora,
Jadna Mejra dvore poznavala:
“Ovi dvori k'o u moga babe,
U mog babe, bega Isaj-bega.”
Donesoše leden i ibrike,
Jadna Mejra i to poznavala.
Govorila je Mejrina majka:
“Kako mi je moja nevistica,
Baš mi nalik i na moju Mejru?”
Pir je bio punu heftu dana,
Večeraše, jaciju klanjaše,
Dvoje mladih u halvat svedoše.
Biše vedro, pa se naoblači,
Iz oblaka sitna kiša pada,
A iz kiše gromovi pucaju,
Od halvata ćošci otpadaju.
Pripade se s pašaluka Aljo,
Pa on veli Mejri Hercegovki:
“Čijeg li si soja i plemena?”
“Ja sam soja Bega Isaj-bega!
Govorio s pašaluka Ale:
„Hvala Bogu na današnjem danu,
Kad ti nisam ništa učinio,
Samo što sam tri put poljubio,
Bratac sestru od milosti ljubi,
Od milosti i od milovanja.
Kupi ruho, moja mila majko,
Kupi ruho, pa seku udaji!