(Preuzeto iz e knjige Amira Isajbegovića Kuća onih što sade dud, Zagreb 2022. ISBN 978-953-49425-0-5)
Za potrebe crkve nastao je na bosanskom jeziku ispovjedaonik (158) 1630. godine, kao što i sam kaže sabran od strane jednog dominikanca i objavljen bosanskim jezikom u redakciji Tuzlaka franjevca Stjepana Matijevića (159), tiskan u vrijeme Osmanskog carstva u Vatikanu u tiskari Svete Stolice.
Danas ga možemo naći sačuvana u Povijesnom muzeju države Danske.
Ispovjedaonik je napisan bosančicom sa zanimljivim utjecajem glagoljice, ćirilice i latinice. On predstavlja povijesnu osobnu kartu bosanskog jezika.
ISPOVIEDAVNIK
Sabran iz pravoslavnieh naučitelja
po P. W. F. Mešru Heronimu Panormitanu,
reda pripoviedalaca S. Dominika.
Prinesen na jezik Bosanski trudom P.W.F. Stjepana Matijevića,
Solinjanina reda Svetog Franje, Male Braće,
Obslužavnika Države Bosne Argentine (160),
pripoviedaoca.
U Rimu, štampano godine 1630
————————————–
158 ^ priručnik za ispovjednike na bosanskom jeziku nastaje skoro 200 godina prije prvog srpskog rječnika Vuka
Karadžića iz 1818. godine.
159 ^ Stjepan Matijević (1580.-1654.), franjevac, službenik Bosne Srebrene, misionar, rođen u Breškama kod
Tuzle, pionir bosanske književnosti.
160 ^ Bosna Argentina je latinski naziv za Bosnu Srebrenu, argentum lat. srebro.
(Za bosanskepoglede.com naslovio i uredio N. Filipović)
P. S.
U pripremi ovog priloga nađem na internet mreži Zbornik franjevačke provincije presvetog otkupitelja – Kačić, Split, sv. XLIV – XLV, i tamo prilog o fra. Stjepanu Matijeviću Solinjaninu (str. 195) i njegovom prevodu Ispoviedavnika iz 1630. g. Tamo, među ostalim, piše i ovo:
- To je zapravo djelo dominikanaca fra Jeronima Panormitanca (Fr. Girolamo Panormitano, OP, Confessario raccolto dai dottori cattolici, Venezia 1575). „Ispoviedaonik” je najprije teološko djelo, a s aspekta današnjega čitatelja zanimljivo, jer obrađuje neke teške grijehe kao što su: incest, onanija, homoseksualizam, lezbijstvo i sodomija, za koje je teško povjerovati da su bili problem ljudi u Bosni, naročito onih iz ruralne sredine u XVII. stoljeću. No, na to je pitanje lako odgovoriti. Fra Stjepan nije pisao o (ne)moralu bosanskih vjernika, nego je jednostavno preveo na hrvatski jezik jedno djelo poznatoga europskog teologa. (https://franjevci-split.hr/izdavastvo/kacic/Kacic_2012-2013-1_dio.pdf)
Znači, i pored toga što je fra. Miočić, “obslužavnik daržave Bosne Arđentine” (službenik države Bosne Srebrene) na koricama izričito napisao da Ponormitanovo djelo “prinosi na jezik bosanski”, (“prinosi” u značenju prevodi) franjevačka braća iz Splita i redakcije citiranog magazina, tvrde da ga je prinio na jezik hrvatski.
Još jedno zapažanje: Miočić ime Geronim Panormitan, smatram, u duhu bosanskog jezika, upotrebom glasa “h” umjesto glasa “g”, prevodi u Heronim (hrvatski prevod bi bio Jeronim). Jednako, Miočić uz ime Heronim Panormitan, koristi prefiks “mešru” što je vjerovatno vuče od meštar – majstor u nekom poslu, onaj koji obučava – učitelj, nastavnik…
Takođe, tvrdi se da korišteno pismo uopće nije bosančica nego crkvena ćirilica, jer da je Miočić “slijedio smjer koji je dala protureformacija”, pa je, među ostalim radom, tiskao knjige pisane “crkvenom ćirilicom (ne bosančicom ni latinicom), a to znači da je ostao povezan sa starijom tradicijom, koja je tim pismom objavljivala knjige (vjerske ili „likaruše”. Pa se tome u prilog navodi, jedna od takvih likaruša iz zbirke pod nazivom “Belle cossarele a sapersi“ iz 1845. godine; navodi se da je pisana “starim Kujundžićevim pravopisom, a sadrži 128 lijčničkih naputaka, od kojih je 127 protiv podagre izumio fra Anto Tuzlančić, a jedan za otvaranje mokraće fra Stjepo Matijević”…
Itd. Ima toga još, s prednjim u vezi. Ide to duboko. Ali, drugom prilikom.
(Nihad Filipović)