(Peneseno iz knjige dr Ibrahima Pašića, Predslavenski korijeni Bošnjaka (od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, knjiga I. Mostar 2008.)
UVODNE OPASKE
Ova knjiga proširena je i dopunjena doktorska disertacija pod naslovom Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka s posebnom referencom na glasinačku ilirsku kulturu. Disertacija je odbranjena na Katedri za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini 24. 5. 2005. godine, pred medunarodnom znanstvenom komisijom koju su činili akademik Idriz Ajeti, predsjednik, prof. dr Jahja Drançolli, redovni profesor na Katedri za historiju Filozofskog fakulteta u Prištini, član, i profesor dr. Mithad Kozličić, redovni profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, član.
****
Znanstvena istraživanja na kojima se ova studija zasniva započeta su vrlo davno, početkom sedamdesetih godina XX. vijeka, kada je njen autor s uspjehom završio studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i stekao zvanje diplomiranog profesora historije. U to vrijeme historiografija u to Bosni i Hercegovini uglavnom je slijedila zvaničnu jugoslavensku i bosanskohercegovačku politiku i bila sluškinja politike. Sve do 1993. Bošnjacima je osporavano pravo na njihovo historijsko i etničko ime, tako da ova disertacijska tema u prvoj i drugoj Jugoslaviji nije bila moguća. O tome se argumentirano govori u ovoj studiji, posebno u kontekstu politički motivirane znanstvene djelatnosti Centra za balkanske testove ANUBiH u Sarajevu i brojne promjene predslavenskih imena. Sa krajem agresije u periodu 1992-1995 protiv Bosne i Hercegovine, oni su dobili osnovni politički utisak da ta tema u prvoj i drugoj Jugoslaviji nije bila moguća. O tome se argumentirano govori u ovoj studiji, posebno u kontekstu politički motivirane znanstvene djelatnosti Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH u Sarajevu i brojnih promjena glasinačkih imena predslavenskog porijekla.
Završetkom agresije na Bosnu i Hercegovinu u razdoblju od 1992. do 1995. godine, stekli su se osnovni politički uvjeti da se tema kandidira na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Međutim, tih godina s bosanskohercegovačke naučne scene zauvijek je otišla čuvena generacija jugoslavenskih prethistoričara i antičara. Smrću Alojza Benca, Borivoja Čovića i Ive Bojanovskog, u kratkom vremenskom periodu, bosanskohercegovačka znanost nepovratno je izgubila međunarodno priznate stručnjake za prethistoriju i antiku. Iza njih ostala je pustoš, što je dalo priliku nekim dotadašnjim anonimusima da se agresivno nametnu kao novi bosanskohercegovački „stručnjaci“.
Kandidiranje teme kod tih “stručnjaka” nije bilo moguće, posebno iz razloga što među njima ima i onih koji su već u penziji, a u svojoj naučnoj karijeri izveli su jednog ili nijednog doktoranda. Ljudska ljubomora i ego ne znaju granice. Kod tog novog “znanstvenog” soja, iz kojeg se, u skladu s latinskom izrekom Non olet, regrutira svojevrsna obrazovna mafija o kojoj se u bosanskohercegovačkim glasilima uveliko piše, bilo je iluzorno očekivati da se nade znanstvenog i ljudskog razumijevanja za ovu temu, što je jedan od prvih razloga koji me prinudio da istu temu kandidiram na Katedri za historiju Filozofskog fakulteta u Prištini.
Svako zlo ima i svoje dobro. Doktorski studij u Prištini otvorio je mogućnost novih znanstvenih spoznaja i vidika, posebno s aspekta albanistike, bez koje je savremeni pristup ilirologiji apsurdan i nemoguć. Davno je rečeno da su mnoge ilirske riječi, u više ili manje izmijenjenom obliku, završile u albanskom jeziku i da su Albanci izravni potomci Ilira, što je bio poseban naučni izazov. Naime, problem Ilira, svojim znatnim dijelom, problem je i etničkih Albanaca i albanskog jezika. Međutim, u tipičnoj ilirološkoj sredini kakva je Priština kao osnovni uvjet doktorskog studija postavila se povijest albanskog jezika i njegove jezičke strukture, što je valjalo savladati i naučiti. Tako je, u vrijeme kada se u Evropi i svijetu uglavnom uči engleski jezik, trebalo krenuti iznova i učiti još uvijek nedovoljno istraženi albanski jezik. Trebalo je mnogo volje i snage da se počne ispočetka.
Posebna motivacija da se nauči novo i nepoznato bio je akademik Idriz Ajeti, najpoznatiji živi romanist-albanolog koji živi u Prištini. Za razliku od nekih albanskih znanstvenika koji su u to vrijeme predslavenske etničke elemente u etnogenezi Bošnjaka smatrali naučnom fantastikom, Idriz Ajeti imao je o tome drugačije mišljenje. S tim u vezi, posebno u nastanku disertacije iz koje je proizašla ova knjiga, uloga akademika Idriza Ajetija imala je presudan značaj. Prvi prištinski znanstveni počeci vezani su za Ajetijeve savjete i upute, što je vrlo brzo dalo prve pozitivne rezultate. Kada se stekla Ajetijeva prosudba da je kandidat u dovoljnoj mjeri ovladao historijom albanskog jezika i njegovom jezičkom strukturom te da je osposobljen da uradi predloženu temu otvorena su vrata doktorskom studiju. Ajetijevo mišljenje prihvatila je i prištinska Katedra za historiju na čelu s prof dr. Jahjom Drançollijem, šefom Katedre, koji se svesrdno prihvatio da bude kandidatov mentor.
Kada je, pak, disertacija došla u fazu u kojoj se izriču prve ocjene o podobnosti teme i kandidata, u uvjerenju da se radi o originalnom znanstvenom djelu, članstvo u komisiji za njenu ocjenu i odbranu ponuđeno je međunarodnim ilirološkim autoritetima kakvi su akademici Aleksandar Stipčević i Radoslav Katičić, prof. dr. Marin Zaninović, prof. dr. Mithad Kozličić, prof. dr. Zef Mirdita itd.
Na taj način, u sredini koja je na putu svoje političke i znanstvene emancipacije i nezavisnosti, disertacija je dobila međunarodni značaj i tretman. Predloženo članstvo u komisiji neki su odbili iz zdravstvenih i drugih razloga, drugi su se kolebali i bili u dilemi može li se ú razumnom roku uraditi tako složena disertacija, neki su smatrali da nisu stručni da ocijene rezultate komparativnog historijsko-lingvističkog metoda, dok se na ponuđeno učešće odazvao prof. dr. Mithad Kozličić. Svakako, svima onima koji su propustili priliku da kao članovi komisije o disertaciji kažu svoju riječ, ova sstudija ponovna je prilika da dođu do riječi.
Knjiga koja je pred nama otkriva najstarije korijene bosanskog čovjeka i zemlje Bosne. Ona pokazuje u kojoj mjeri su na bosanskohercegovačkom tlu, posebno na području klasične glasinačke ilirske kulture, sadržani i očuvani predslavenski etnički elementi. Svakako, na osnovu njihovog sveukupnog broja i karaktera može se – ili ne može govoriti o predslavenskim etničkim elementima u etnogenezi Bošnjaka i o njihovim predslavenskim korijenima. U tom smislu, uvjeren sam da će knjiga, isključivo znanstvenom argumentacijom, ne samo otvoriti jedno od najvažnijih i najmanje poznatih pitanja iz historije Bosne i Bošnjaka. Kao i sve druge naučne istine koje su, bilo gdje u svijetu, u formi doktorata znanstveno odbranjene, i ova studija je, prije svega, svojim najvećim dijelom, verificirana naučna istina.
Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka nisu nikakav bošnjački povijesni ekskluzivitet, i etnička su svojina i bosanskih pravoslavaca i katolika, koji se tek u drugoj polovini XIX. vijeka, pod utjecajima politički motivirane propagande iz Srbije i Hrvatske, počinju izjašnjavati kao Srbi i Hrvati. Njihova novija povijest uglavnom se svodi na povijest Hrvata i Srba i tretira u kontekstu opće hrvatske i srpske povijesti. Iz tog razloga, u dosadašnjim historijama Bosne malo je bosanstva, znatno više srpstva i hrvatstva, što ima za posljedicu politički motivirano i prenaglašeno slaveniziranje bosanske povijesti, posebno i iz razloga nacionaliziranja Bošnjaka u Srbe i Hrvate, kao i velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske i njihovih teritorijalnih aspiracija na Bosnu i Hercegovinu.
Stoga, iz perspektive dosadašnje politički motivirane srpske i hrvatske historiografije o Bosni, nužno je posebno naglasiti da će ova studija u tim krugovima izazvati posebnu pažnju, da će biti dočekana “na nož”, da će se po svaku cijenu nastojati osporiti, sve s ciljem da Bošnjaci i dalje ostanu “najstariji Srbi”, “najhrvatskiji Hrvati” ili “cvijeće hrvatskog naroda”.
Sta će se događati s ovom knjigom i njenim sadržajima?
S obzirom na lingvistički metod, čijom se primjenom ovdje došlo do određenih znanstvenih činjenica, a čiji su, pak, rezultati već uopće, sami po sebi vrlo često upitni ili nekonačni, neki od pojedinačnih naučnih sudova iz ove studije, naziv nekog onima itd., vjerovatno će biti dovedeni u pitanje i argumentirano osporeni, što je u domenu znanstvene kritike, kojoj je inače podložno svako znanstveno djelo, posebno kada je riječ o onomastici, kao disciplini u kojoj je najteže dokazivati.
Međutim, potpuno sam siguran da se ni u kojem slučaju ne može osporiti više od polovine sadržaja studije – što je, pak, donja granica koju je nužno doseći da bi se osporili njeni generalni zaključci. Upravo na ovaj način, u toku izrade doktorske disertacije, hrabrio me jedan poznati južnoslavenski lingvist i onomastičar iz bosansko-hercegovačkog susjedstva, čije uvaženo ime, da ga ne bih doveo u situaciju da se pravda zbog toga što je pomagao emancipaciju bošnjačke znanosti – ne želim navesti. Naime, savremena južno-slavenska – a posebno srpska i hrvatska – historiografija i lingvistika, da bi osporila preko polovine sadržaja ove studije, u istom omjeru morale bi osporiti same sebe.
Najveći broj lingvističkih sadržaja studije utemeljen je u brojnim radovima najpoznatijih ilirologa i lingvista. Stoga, za generalno osporavanje filoloških i lingvističkih sadržaja studije, bilo bi nužno osporiti, prije svega, mnoge radove najpoznatijih lingvista i onomastičara kakvi su Antun Marjer, Petar Skok, Petar Šimunović, Aleksandar Belić, Milivoje Pavlović itd. Njihove brojne etimologije predslavenskog porijekla u ovoj studiji očigledno su analoški primijenjene na Glasinac i glasinačku onimiju.
Drugim riječima, hidronimi Korana u Hrvatskoj i Korana u Žepi, s istovjetnim naglascima, ne mogu biti različitog porijekla, Bandusia u Apuliji i glasinačka Banduša na potpuno istovjetan lingvistički način povezane su s ilirskim božanstvom voda Bindus itd., itd.
Iz tih razloga, kao znanstveno utemeljeno djelo, disertacija je dobila najviše ocjene. Svakako, u osporavanju svega što u Bosni nije hrvatsko ili srpsko tražit će se još veći “autoriteti” od onih koji su veliku većinu ove studije, kao odbranjenu doktorsku disertaciju, znanstveno verificirali. Veliku zabrinutost nekih “autoriteta”, autor je već više puta osjetio, tokom izrade disertacije i ove knjige.
****
Zahvaljujem akademiku Idrizu Ajetiju i profesoru Jahji Drançolliju na zaslugama koje imaju u nastanku doktorske disertacije i ove knjige. Zahvaljujem i na svesrdnoj pomoći koju su mi tokom znanstvenih istraživanja nesebično pružale moje bosanskohercegovačke kolege, romanist prof. dr. Muhamed Nezirović i slavist prof. dr. Dževad Jahić, redovni profesori Filozofskog fakulteta u Sarajevu, i prof. dr. Omer Ibrahimagić, politolog, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Zahvalnost dugujem i hrvatskom akademiku i najpoznatijem hrvatskom onomastičaru Petru Šimunoviću, koji je imao razumijevanja za stručnu literaturu koja je nedostatna u Bosni i Hercegovini i koju mi je slao iz Zagreba. Zahvalnost zaslužuju i akaledemik Aksandar Stipčević, prof. dr. Zef Mirdita, prof. dr. Marin Zaninović, kao i prof. dr. Mithad Kozličić. Kontakti s uvaženim kolegama ostvareni tokom izrade disertacije te njihovi savjeti i mišljenja o pojedinim pitanjima bili su od velike koristi.
Poseban podstrek dodatnim istraživanjima, čiji znanstveni rezultati čine prošireni dio doktorske disertacije, dali su akademici ANUBiH Muhamed Filipović i Abdulah Sidran. Riječ je o dvojici dokazanih Bosanaca koji su imali ljudske i znanstvene hrabrosti da 22. 12. 2006. godine promoviraju moju knjigu Kulin & Prijesda, dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne (Sarajevo 2006), premda je riječ o knjizi koja je nužno intonirana protiv Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i nekih iliroloških autoriteta. Zajedno sa Sidranom i Filipovićem bili su i prof. dr. Ahmed Aličić i prof. dr. Dževad Jahić. Neki od sadržaja iz te “male knjige” prelamaju se i u ovoj “velikoj knjizi”. Među njima, od posebne važnosti jeste bosansko vladarsko ime Kulin, za koje se, poslije ove studije, više nikad ne može dokazati da nije ilirskog porijekla. Jer, to ime, u liku Kulinus, u antici je nosio jedan rimski vojnik, dok zemlja Bosna, bosanski čovjek, njegovi hidronimi, oronimi, ojkonimi, zoonimi, povijesni antroponimi kao što su najvažnija srednjovjekovna vladarska bosanska imena, bošnjački običaji itd. znatnim dijelom imaju predslavenske i uglavnom ilirske korijene.
Autorova je želja da znanstveni sadržaji ove knjige potaknu i omoguće bolju saradnju i razumijevanje između svih balkanskih i evropskih naroda koji u svojoj etnogenezi sadrže predslavenske etničke elemente. Kao što je općepoznato, na Balkanu tih etničkih elemenata u svojoj etnogenezi imaju, više ili manje, svi balkanski narodi. Posebna želja je da studija omogući i potakne još veće razumijevanje i saradnju izmedu Albanaca i Bošnjaka, iz razloga što ih vezuje zajednička sudbinska povijest malobrojnih balkanskih naroda koji se stoljećima bore protiv asimilacije i strane dominacije.
Autor
(Za bosanskepšoglede.com priredio N. F.)