Homage to J. B. Tito, 1980 – 1981, Tomislav Gotovac Institut, Zagreb.
KRITIČKA PERCEPCIJA HISTORIJE KAO UVJET DRŽAVOTVORNE
SVIJESTI BOŠNJAKA
(Drugi nastavak)
Nihad Filipović
Utrka i ponašanje u korist sopstvene štete, tj. štete po državu i narod, može se pratiti od političkih lidera i narodnih zastupnika u parlamentima, pa sve do očitanja takvog, spužvastog i ljigavog stanja duha među Bošnjacima i Bosancima, kojima dnevno svjedočimo na internetu i tzv. društvenim mrežama. Brojni su primjeri; evo nekih:
- Reforma policije kontra prijedlogu tzv. Venecijanske komisije evropskog parlamenta, a direktno “na ruke” srpskih ekstremista u Banja Luci,
- Licitiranja u vezi državne imovine pristajanjem na njenu entitetsku podjelu, i općenito pristajanje na etno-entitetsku podjelu države kao konačno rješenje bosanskog Gordijevog čvora “krvi i tla”, gdje se, vazda s pozivanjem na Dejton i mir koji je tamo “osvojen”, niti jedan politički subjekt probosanske politike, ne usuđuje programski stipulirati cilj za dokidanje etno-entitetske podjele države i onda se demokratskim putem, na izborima i kroz sistem boriti za njegovu izmjenu,
- Pristajanja na diobe svega i svačega: od djece i dvije škole pod jednim krovom, preko sporta do elektro i PTT sistema rećemo, pa i dalje, sve do poltronskih, nimalo domaćinskih i otvoreno kazujući sramnih, snishodljivih ustupaka komšijama u okruženju, kakvi su npr. –
- Slučaj povrtaka svih Ininih petrol pumpi u BiH, Republici Hrvatskoj, dok niti jedna Energopetrolova u Hrvatskoj, nije vraćena Bosni i Hercegovini,
- Slučaj kojekakvih konsocijacijskih zalaganja kao bajagi formule za tzv. funkcionirajuću BiH, gdje se svjesno previđa da je BiH, ovakva kakva jeste, već konsocijalizirana do eutanazijskog upokojenja; (to je kao kada klinički mrtvog pacijenta želite oživiti ubrizgavanjem sedative za smirenje),
- Slučaj Sutorine i Kruševice, gdje vlast i narodni zastupnici i ne trepnuvši i bez stvarno i ozbiljno provedene rasprave, na Crnu Goru prenose suverenitet nad teritorijom koja je historijski, a jaka afrgumentacija kazuju i pravno, bosanski teritorij,
- Slučaj Buškog jezera, gdje Republika Hrvatska eksploatacijom vode iz tog jezera ostvaruje teške milione proizvodnjom i prodajom električne energije, a zauzvrat BiH plaća mizernu naknadu, utvrđenu među-republičkiim sporazumom još prije rata 1990-ih,
- Slučajevi ubistva Srđana Aleksića u Trebinju i Sekule Srdića ublizu Foče – obojica se poslije rata i uz podršku Bošnjaka, kofabulacijom okolnosti u kojim su ubijen, promoviraju u ličnosti od nacionalnog značaja za BiH i Bošnjake, dočim su obojica bili pripadnici paravojske što se borila protiv BiH,
- Slučaj sarajevskih antifašističkih demonstranata, što bio da fašističkim metodama nasilja i politiziranjem vjerskih osjećanja, zabranjuju crkvenu liturgijsku službu,
- Slučaj velikosrbske dramatizacije Stepe Stepanovića, đenerala “oslobodioca” Mostara 1918. i pokretanje dodjeljivanja specijalnog priznanja pod njegovim imenom “za humanost, toleranciju i suživot”. Đeneral Stepa, je bio profesionalni vojnik i sada – ime čovjeka čije je posao, u krajnjem ubijanje, posmrtno, nakon svih tih godina, 2018. godine, biva transferiran u personifikaciju “humanosti, tolerancije i suživota”. (Stepa Stepanović jeste junak za Srbe i Srbijance, u mašti srbskih radikala može biti i humanista i osloboodilaca, ali ni u noćnoj mori nije humanista, niti je oslobodilac za Bošnjake/Bosanse. Činjenica je da su on i srpska vojska bez ispaljenog metka prošetali Bosnom koja, u koju ulaze na poziv Narodnog vijeća novoproglašene Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a nakon poraza K.u.K. u Prvom svjetskom ratu), itd. i tome slično, primjera poniznog, dodvoravajućeg i bezrazložno snishodljivog ponašanje Bošnjaka i njihovih političkih zastupnika, na štetu sopstvenog dostojanstva je mnoštvo.
Kada se sve to i još i više sabere u pameti, onda, na kraju krajeva, nije slučajno što su iz procesa raspada Jugoslavije svi jugoslavenski narodi izašli sa osvojenom državnošću, a Bošnjaci/Bosanci nisu. Jer u društvenim “stvarima”, na svako zašto, (u naše slučaju zašto i kako se desilo da su Bošnjaci i Bosanci osvojili državu, a nemaju je), mora postojati odgovor zato, (u našem slučaju zato jer je i do njih, a ne samo do onih koji im ne misle dobro)
Ima doduše i suprotnih primjera, primjera manifestiranja tvrde bosanske domovinske svijesti i beskompromisnog insistiranja na istini kako je Bošnjaci vide; nekada je to zaista na tragu racionalnog i kritičkog uvida u vezi s nekim fenomenom, zbivanjima, činjenicama, ali se nerijetko dešava, pa pod egidom manifestacije patriotizma i zalaganja za istinu, Bošnjaci zabijaju autogolovi u državnu mrežu; (poput nadijevanja neke tamo škole u sarajevskom kantonu, imenom Mustafe Busuladžića, za kojeg tvrde da je bio značajan islamski intelektualac, koji je, istina bog, bespravno ubijen, samo s toga jer je bio antikomunista i kao takav otvoreno kritčan prema stanju u Sovjetskom Savezu, ali koji je, ako ćemo ga već procjenjivati sa stajališta bošnjačkog i bosanskog nacionalnog interesa, bio intelektualac retrogradnih ideja, stavova i mišljenja; ta treba samo sagledati njegovo stajalište spram ženskog pitanja u Bošnjaka, da svakom slobodnomislećem čista obraza, bude jasno o kakvoj je tu retrogradnoj viziji riječ.
Tako da, posmatrač sa strane, ostaje zbunjen, šta jeste bosanska nacionalna politika iz viđenja Bošnjaka? Ima li je, ako svako malo, svjedočimo nedovoljno promišljenim deklaracijama plitkog političkog uma; (kakva je npr. bila “strategija” u desetogodišnjem roku za prikupljanja novih dokaza za eventualno pokretanje Revizije na prvostepenu preudu za genocid, u postupku RBiH protiv SR Jugoslavije (Srbiija i Crna Gora), gdje je faktički postupak sabotiran sa strane vrha bošnjačke politike cijelo vrijeme, a onda je, pred sami istek roka, izscenirana patriotska predstava za neobaviješteni narod.
Da se razumijemo, krvava cijena zapuštenosti naroda i bošnjačkih i bosanskih identitetski i domovinskih lutanja je plaćena; još za koimunizma osvojena državnost je sačuvana, u batrljcima, ali sačuvana: Bosna je iz nametnutog rata izašla u istim granicama sa kojim je u rat uvučena. Čudo je to bosanskog otpora – kada je sve kazivalo da je država otuđena, prokockana, izgubljena, narod, vojska i politika su je sačuvali. U istim granicama! Ali, sa u ovom radu naprijed skiciranim nekritičkim i iracionalnim stanjem političke svijesti, Bošnjaci/Bosanci, još zadugo neće osvojiti državnost u punom kapacitetu.
Jer Bošnjacima i Bosancima, u srcu i na prvom mjestu, mora biti njihova zemlja Bosna, a ne kojekakva carstva, jugoslavenska ili osmanska i bilo koja druga, evo, metaforički kazano, njemačko ili američko, rećemo. Pa se onda, uz respekt i uvažavanje prijatelja, ali na temelju kritičkog promišljanja i racionalne observacije, formulira sopstvena politika, strategija i taktika njene provedbe.
Živimo u novom vremenu gdje se odnosi u Bosni moraju graditi na novim osnovama i vrijednostima. Paradigma prošlog vremena na kojoj su građeni naši odnosi u tom vremenu, je potrošena. Sve skupa je završilo u krvavom kolapsu i ratovima s kraja posljednje decenije XX. stoljeća.
Jugoslavije nema – i hvala Bogu da je nema.
Dva puta u 70 godina ta je ideja skrhana u bratoubilačkim ratovima i genocidima nad njenim narodima. U tim historijskim turbulencijama Bošnjaci su platili ponajveću cijenu; nad njima je proveden genocid i u građanskom ratu Srba i Hrvata tokom Drugog svjetskog rata i u agresivnom ratu za podjelu Bosne 1992- na 1995. E da bi sada Bošnjaci naricali za Jugoslavijom iz koje su im dva genocida nad njima proizvedena. Ta nije valjda da će ruka i treći put u rupu iz koje je dva puta zmija otrovnica ujede.
Tita nema – i hvala bogu da je i taj period naše historije okončan.
Tito je čovjek svog vremena, nedvojbeno, kolosalna historijska ličnost. Ali, to je i jedino što u vezi njega, partije kojoj je bio doživotni predsjednik i njihovog legata, nije pod pitanjem. Sve ostalo, on sam, njegova diktatorska pozicija, kult ličnosti i odgovornost za brojne likvidacije i drugova komunista i tzv. narodnih neprijatelja, a onda i partija, njen monopol na vlast, njeni ciljevi, ekonomija, država, društvena nadgradnja – sve to, konačno, mora biti pod kritičkom opservacijom racionalnog mišljenja u prosječnog Bošnjaka, e da bi i taj narod politički se emancipirao i osvojio duhovne pretpostavke za hvatanje priključka na Novo vrijeme. Inače će Bošnjaci opet zakasniti; a svako kašnjenje se, plaća.
Jasno, način na koji je jugoslavenski period naše historije dokinut je kriminalan. Sve je moglo biti drugačije. A što nije, do ljudi je, naravno. Ali, uzroke ponašanja ljudi u dramatičnim godinama raspada Jugoslavije, treba tražiti upravo u jugoslavenskim, komunističkim i titoističkim vremenima. Ko to ne razumije, slabo šta uopće razumije u ravni politike i kada je o nama i našim odnosima riječ.
Bošnjacima i svim patriotski orijentiranim Bosancima je potrebna jaka, puno jača nego je imaju osvojenom, državotvorna svijest.
Nesposobnost kritičke percepcije historije značajno sužava vidike u traženju rješenja i puteva osvajanja zrele i, da tako kažem, reproduktivne državotvorne političke svijesti u Bošnjaka /Bosanaca.
Komunistička utopija, Tito i taj njegov duhovni legat – na vrat na nos okrenuta plemenita ideja humanizma, prosvjetiteljstva i renesanse duha, ideja bratstva i jedinstva ljudi, ideja jednakosti ljudi, ideja građanskog ustroja društva, ideja ljudskih prava i sloboda, ideja emancipacije društva, najzad ideal slobodnog traganja za istinom i slobodom kao humanističkim svjetionicima, sve to pervertirano i interesno prilagođeno komunističkom birokratskom vrhu i njihovoj vlasti, maskiranoj, biva “naučnim” socijalizmom i spinovanim (uvrnutim) radničkim i seljačkim interesom, s onu stranu prirodnog osjećanja i poriva ljudi da stiču, uvećavaju i razmjenjuju, vođeni svojim interesom, svojom inicijativom i svojim radom, gdje je država i vlast tu, ne da diktira i silom nameće, nego da uređuje okvir i garantuje jednaka pravila i prava za sve; sve to skupa, ta utopija i taj titoistički nedemokratski legat, jeste nezdravo naslijeđe jednog vremena i stanja duhova koje i dalje živi i kako takvo nam ozbiljno smeta u sagledavanju rješenja u vremenu u kojem živimo.
Jer, ponovimo to – nesposobnost kritičke percepcije historije, nespremnost, najprije intelektualaca da se otvoreno, bez ideoloških stega, suoče sa nekim teškim i neprijatnim istinama o vremenu iza nas i o nama koji smo kao ljudi formirani u tom vremenu, sužava vidike u traženju rješenja i puteva osvajanja zrele i reproduktivne državotvorne političke svijesti u Bošnjaka (Bosanaca).
Vezani članci: