Piše: Sanjin Salahović
Jedna od osnovnih iluzija i zabluda običnoga čovjeka koji sebe u množini voli zvati narodom, jeste ona o vlastitoj prirođenoj dobroti i pravednosti. On to nije više od toga koliko jeste.
Čovjek je ranjivo biće i hoće biti i dobar i pravedan isto kao i pokvaren i zao – jedan balans ili debalans koji zavisi od mnogih stvari.
Čovjek treba kulturu s kojom će regulisati svoje ponašanje da ne smeta drugim ljudima, a ona egzistira zbog njegovih potreba i ravna se prema njegovoj psihičkoj posebnosti.
Čovjek treba vlast i institucije kulture koje će vladati i pomagati mu da zadovoljava svoje potrebe.
Čovjek je biće politike i trebaju mu političari. Oni su napravljeni po njegovom liku i predstavljaju njega i njegov mentalitet.
On se nema na šta žaliti osim na sebe. Mijenjanjući sebe, on mijenja i svijet oko sebe. Nikako suprotno, uzaludnim revolucijama, pokušavajuci promijeniti sebe mijenjajući svijet. Jer čovjek je taj koji pravi svijet samim svojim postojanjem.
I nije pravedan više nego sto je nepravedan, i nema se žaliti ni na šta do li na sebe, jer ne čini ništa sa sobom da bi bio bolji i učinio svijet istim takvim.
Čovjek je licemjer, prodaje se perfektnim i takvim se predstavlja. Ali treba razumjeti njegovo licemjerstvo koje dolazi iz njegove prirođene ranjivosti i potrebe da je zaštiti. I ne vjerovati mu previše kada se vječno žali na nešto, nego stvarati sebe jednim novim čovjekom koji misli i mijenja sebe i kao dio svijeta učestvuje u njegovoj vječnoj težnji ka boljitku.