Piše: Erman Jakupi
?
41) Jutros moj mladi dvadesetogodišnji kolega Ćirilo mi reče:”Ermane iz dana u dan izgledaš sve više stariji”.
“Hoćeš da kažeš da imam sve više bora na licu?”, pitam ga ja.
“Nije to. Izgledaš sve odsutniji…sam sa svojim mislima…ja mislim da su psihofarmaci koje koristiš krivi da tako prijevremeno ostariš”.
“Znaš Ćirilo u zadnje vrijeme mi se vrzmaju po glavi ratne uspomene. Nikako da zaboravim onaj prokleti rat”.
“Trebaš to reči svome psihologu. Ko zna koje si emocije imao dok si pucao u ratu?”, rece on.
“Ja sam za godinu dana ratovanja ispalio samo tri metka…”.
“Čuj samo tri. U kojim prilikama?”:
“Prvi put kad su meni i mom prijatelju dali male crne automatske puške. Isprobali smo ih ispalivši po metak u jedno stablo. Zamisli iste takve puške vidio sam ovdje kod italijanske policije…Ko zna kako su stigle kod nas?”.
“Eh kako? Mafija je kao oktopad…ima duge pipke. Zašto si pucao drugi put?”, postaje sve znatiželjniji Ćirilo.
“Drugi put sam pucao od sreće u nebo kad smo se ispeli na vrh jednog brda gdje se nalazila srpska vojska I odakle su bombardovali grad. Očekivali smo da će Srbi pružiti žestok otpor. Na našu sreću bili su se povukli…kao da ih nije interesovalo više da drže to brdo…Ko zna? Možda su za teritorij koji smo oslobodili tih dana dobili neki drugi. Mnoge stvari su se riješavale za stolom. Jebo te Ćirilo ko zna zašto je izginula onolika mladost? Kao što bi rekao Karl Kraus: dao bih sve da znam za koga se rade stvari za koje se javno tvrdi da su učinjene za domovinu!”.
“Dobro dobro. Ne filozofiraj kao uvijek. Zašto si pucao treči put?”, pita me ozarenog lica.
“Treći put sam nasumice ispalio jedan metak u pravcu neprijateljske vojske…”
“Zašto nasumice a ne na neku konkretnu metu? Nekog neprijateljskog vojnika?!”, prekinu me Ćirilo.
“Nećeš mi vjerovati ali ja nikada nisam vidio niti jednog neprijateljskog vojnika. Tog dana kad sam ispalio treći metak nije bilo ni potrebe da pucamo. Bio je miran dan. Neko nam je dao jednu flašu rakije i bili smo pijani. Pucali smo jer nam je bilo dosadno, jer smo se htjeli zabaviti, jer nam je nakon svih onih bombardovanja tišina padala teško…”.
“Možda si tog dana ne htijući ubio nekoga”, rekao je.
“Ne vjerujem. Metak je sigurno završio u stablu nekog drveta jer nas je od neprijatelja razdvajala jedna velika i gusta šuma…”.
“Zašto si dezertirao?”.
“Nisam želio više pucati…”.
“Poslije jednog metka što si ispalio na neprijatelja nisi htio više pucati?! Znaš šta? Ja Svima vama strancima koji dođete u Italiju jer niste htjeli braniti svoju zemlju ne bih dao nikada italijansko državljanstvo. Ako niste htjeli braniti svoju zemlju kako biste branili Italiju? Zašto smo mi Italijani tako glupi pa vas prihvatamo?! A što se tiče tebe… tebi je stari moj iscurio mozag na lijevo uho!!”, kaže mi Ćirilo ne ustežući se.
“Daj nemoj da me vrijeđaš! Šta ti je danas?”
“A eto kad smo kod vrijeđanja…ti u zadnje vrijeme često kažeš stvari ne razmišljajući da li ćeš uvrijediti nekoga !”.
“U pravu si, jebo te! Znaš neki dan sam objavio na internetu nešto što je izazvalo bujicu negodovanja…”.
“Šta si objavio?”.
“Pisao sam o našem posljednjem ratu sa stanovišta univerzalističkog humanizma…”.
“Šta to znači? Daj pojasni malo!”, počinje da gubi strpljenje Ćirilo.
“Znaš li ko je Sokrat?”.
“Da. To je onaj blentavi filozof što je gnjavio ljude svojim propitivanjem i što je mislio da je uvijek u pravu on”.
“Recimo da je tako. Zamisli Sokrata koji oko sebe okupi dvije zavađene vojske i nastoji da im objasni da zlo potiče od ljudskog roda a ne od jednog naroda, jedne religije ili civilizacije…”.
“Aaa ne dragi moj! Ne može to tako! Onaj ko je napadnut reči će mu da ga izjednačava sa napadačem. Jooooj jebo te! Zar je Sokrat bio tako glup?”, čudi se Ćirilo.
“Ma nije Sokrat nego ja mislio da mogu kao on”.
“Ako nisi genijalac kao on šta ga imitiraš? Moj ti je savjet da ne pišeš više gluposti po internetu. Nisi mi odgovorio: da li bi dezertirao iz italijanske vojske kad bi nas neko napao?”.
“Naravno da bih!”.
“Zašto? Zar se ne osjećaš ovdje kao u svojoj domovini?”.
“ Ako te baš interesuje kako se osjećam ovdje odgovor je kao u mojoj domovini. Kao što bi rekao Ciceron: Ubi bene ibi patria. Domovina je tamo gdje ti je dobro. Kako bih se mogao osjećati u jedinoj zemlji na svijetu u kojoj postoji freska koja prikazuje božje guzice?”.
“O čemu pričaš? Jesi li poludio?”, buni se Ćirilo.
“Zar nisi nikad bio u kapeli Sistini? Tamo je Mikelanđelo naslikao božije guzice. Sudeći po njima izgleda da je Bog atletski tip”.
“Daj ne pravi se duhovit. Kažeš da ti je dobro ovdje…zašto bi onda dezertirao i iz italijanske vojske?”, upita Ćirilo.
“Ćirilo kad bi svi vojnici dezertirali rat ne bi bio moguć!”, kažem mu ja.
“Hahaha! Kad ne bi bilo vas Bosanaca na svijetu bi ostali samo pametni ljudi. Haha!”, smije se prokletnik.
42) Moja pretpostavka” KAD BI SVI” je utopijska ne kao volja da nešto idealno – koje je proizvod moje uobrazilje bude nametnuto nekome nego kao pokušuj zamišljanja nečeg drugačijeg od onog što mi je nametnuto kao jedino moguće. Moć jedne ideologije mjeri se količinom samorazumljivih istina koje uspjeva proizvesti. Logika laži, nadvladavanja, prevare i mržnje je logika međudržavnih odnosa što nije isto što i odnosi među nacijama. Dva naroda nikada nisu bila niti mogu biti prirodni neprijatelji već to postaju jer su im države u zavadi, ili su ih zaludili demagozi sa jakim državotvornim aspiracijama.
Zamislite šta bi se desilo da je u kolektivnoj svijesti čovječanstva Kropotkinova paradigma solidarnosti prevladala nad Darvinovom paradigmom borbe za opstanak? “Ravnopravnost u međusobnim odnosima i solidarnost koja nužno iz njih proizilazi: to je u životinjskom svijetu najmoćnije oružje u borbi za egzistenciju.”, kaže Kropotkin. Cjelokupna evolucija životinjskog carstva je prisutna u nama ljudima. Mi sa životinjama dijelimo isti moralni sentiment koji je prirodna nužnost jer proizilazi iz prirodne solidarnosti individua sa vrstom. Bez te solidarnosti životinjski svijet i čovjek ne bi bili mogući i ne bi se mogli perfekcionisati. Samo solidarnost garantuje opstanak vrste. Alternativa Bošnjak ili Srbin je lažna alternativa. Birajte čovjeka! KAD BI SVI (utopijski) razmišljali ovako možda bismo shvatili da smo na pogrešnom putu i da je naša zadaća posve druga: vrijeme je da nakon svih ovih nacija konačno izmislimo čovječanstvo. (Z.Bauman)
43) Onaj koji kaže:”Znam da nisam skrivio ništa, i zato nemam razloga da se kajem”, taj bi bio ili Bog ili životinja. S obzirom da krivnja i kajanje, nastavlja Max Scheler, nisu samo individualni nego i kolektivni -historijsko – socijalni fenomeni ne postoji samo individualna odgovornost prema nama samima nego i suodgovornost: to znači da nije dovoljno samo meditirati o sopstvenim grijesima nego se osjetiti i saučesnikom u krivnji “drugoga”. Potrebno je smatrati i oplakivati taj grijeh kao sopstveni. U tome leži istinski smisao MEA CULPA, MEA CULPA, MEA MAXIMA CULPA. Tu čistu formu suodgovornosti prati svijest da bi čitav moralni svijet bilo prošli ili budući, zvijezde i nebo, mogli biti radikalno drugačiji kad bih ja bio drugačiji. I ne samo to. Praćena je i dubokim osjećajem da se misteriozni zakoni širenja ljubavi i mržnje u vječnosti, zakoni širenja svih pokreta svih konačnih srca, ujedinjuju u jedan akord ili u jednu disharmoniju koji su od strane božijeg uha percipirani i smatrani kao JEDNO SVE NEDJELJIVO. Kad sam završio čitati Sheler – a pomislio sam sa nelagodom:” Mada je završio u stablu jednog drveta, (i u to sam apsolutno siguran!) svijet bi bio mnogo ljepše mjesto da nisam ispalio onaj prokleti metak!”.
44) Kad se ne možeš poistovjetiti sa ljudima koji svoju objektivnost i kriterij ispravnosti temelje na zajedničkom bunilu ne preostaje ti drugo do bijeg u ispražnjeni apstraktni subjektivizam koji u težnji za sadržajem završava u nekom teškom mentalnom poremećaju. To nema nikakve veze sa Ničeovim sindromom: “Ko osjeća na drugačiji način spontano ulazi u ludnicu.” To je više stvar dramaturške patetičnosti i uživljavanja u fiktivni ekstremni scenarij svih protiv jednog. Kažu da je paranoja strah od onoga što se podsvjesno želi.
45) Kad sam bio dijete poznavao sam jednog dječaka koji je bio različit od svih nas. Ja sam bio čudan ali je on bio čudniji. Ja sam npr. jednom u jednoj napuštenoj automehaničarskoj radnji pokušao preći preko kanala dubokog dva metra stavivši preko njega jedan veliki karton. Pošto mi je neko pričao da je Isus hodao po vodi pitao sam se:”Zašto ja ne bih mogao premostiti kanal jednim kartonom?”. Naravno moj eksperiment nije uspio. Na sveopšte zadovoljstvo prisutnih, upao sam u kanal i isćašio nogu. Ipak mislim da su od ovog psihotičkog nepriznavanja fizičke realnosti čudniji bili egzistencijalni projekti mog poznanika koji je sa samo šest godina satima duvao u trubu sa nadom da će, kad odraste, svirati limenu glazbu na sprovodima i tako zarađivati mnogo para. Ali najčudnija stvar je bila ta što on nikada nije htio da se igra klikera sa nama jer njegova mama nije htjela da se prlja. Nije jurio za loptom kao mi niti je išao u mali harem da gleda ogromne crvene mrave koji su jurili gore-dolje po nakrivljenim nišanima. Jednom dok smo sjedili na zidiću pored male Merkurove prodavnice i pili koktu pritrčao nam je on, moj mali poznanik, vitlajući žuti plastični mač u ruci i uznezvjereno povikao:”Hoooćeeteee liii raaat?!”. Nismo rekli ništa. Ostali smo nepomićni i zabezeknuti njegovim demonskim probražajem. On je onda ponovio pitanje izgovorivši pogrešno riječi:”Hoćeee liii teee raaat?!”. I ta greška ga je načinila smiješnim u našim očima. Dok smo se smijali on je razjareno prišao prvom od nas i mlatnuo ga mačem po glavi. Potom je strčao niz sokak i pobjegao na Neretvu.
Eto tog mog malog poznanika sreo sam mnogo godina kasnije za vrijeme rata u Liska ulici, tamo gdje je poznati mostarski park postao groblje. Tog majskog jutra moj komšija i ja otišli smo u park da položimo cvijeće na grob desetogodišnjoj kčerki njegovog brata, koju je ubila jedna srpska granata ispaljena sa Huma. U gradu bez saobraćaja i ljudima sakrivenim u podrumima, vladala je sablasna tišina. Dok smo stajali nijemi nad Minelinom humkom iz pravca rondoa se začuo glas:”Hoooćeetee liii raaat?!”. A onda sve jače i jače:”Hoćete li rat?! Hoćete li rat?!”. Kad se približio parku i vidio nas kako kao žalosne vrbe stojimo nad Minelinim grobom, zaustavio se i on i pognutom glavom nam dao do znanja da dijeli sa nama našu bol. Stajao je tako par minuta da bi nam se na kraju povjerio rekavši:”Evo sam malo pomahnitao.”Potom se dostojanstveno zaputio u pravcu Bulevara revolucije i nestao u neprirodnoj tišini koja je vladala gradom.
Prethodni nastavci:
Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (IV dio)
Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (V dio)