Imidž: Paul Kiritsis, PsyD Clinical Psychology, DPhil., MA (History)
Piše: Sanjin Salahović
Totalitarizam, čiji je socijalizam najljepši cvijet, na individualnom nivou, crpi svoju snagu iz disocirana čovjeka. Disocijacija je pojam u psihologiji koji obilježava otuđenje čovjeka od svojih vlastitih osjećanja i bijeg u konstrukciju života u kojoj se osjećanja misle umjesto da se osjećaju tamo gdje jesu – u tijelu, svakom mišiću u njemu.
Totalitarizam nastaje uvijek kada se ljudima zada cilj toga bijega u nekom narativu koji obilježava neko imaginarno stanje pravednosti i blagostanja na zemlji. Umjesto da se ljudi vraćaju sebi (integracija – suprotno od disocijacije), rade sa svojim lošim osjećanjima i preokreću ih u dobra, njima se daje iluzija da tamo negdje, daleko, na putu bijega od sebe, postoji nešto lijepo i vrijedno žrtve i napora da se dosegne.
Za razliku od religije koja je takav cilj, po meni duboko pravedno, pozicionirala na nebo, izvan dosega provjerenoga kod čovjeka, učinivsi ga predmetom religijskog vjerovanja, totalitarizmi to obećanje promiću ostvarivim na zemlji. I uvijek razočaraju. Ali pošto je to prije svega psihičko pitanje, a ne političko, ta se obećanja uvijek ponovo reanimiraju u ideologijama koje imitiraju religijski narativ i nalaze odjek u čovjeku. Postaju iznova primamljiva ljudima koji ne poznaju ove mehanizme bijega od sebe i misle da se sva sreća stiče zalaganjem u svijetu izvan sebe.
I da kažem na kraju, onima koji možda mogu povezati, da postoji jedna paralela između psihologije i fizike. Naime u fizici, “1. temodinamički zakon” kaže da je energija konstantna u zatvorenim sistemima i da ne može nestati već se samo može pretvarati iz jedne forme u drugu. Isto vrijedi i za osjećanja.
Loša osjećanja ne mogu nestati već samo promijeniti u dobra, a to se neće desiti prije nego čovjek prekine disocijacijski put bijega od sebe, vrati se sebi i uradi nesto sa lošim osjećanjima te ih pretvori u dobra. U tome trenutku, u njemu, nastaje jedan novi pogled na život kome perfektna i konačna rješenja postaju nevažna. Smiješna rekao bih, u svojoj nemogućnosti ovdje na zemlji.