Loading...
Historija

U potrazi za istinom o Batonu Dezitijatskom

Prikaz bitke Ilira i Rimljana, autor Besjan Behrami, 2005.

Napisao: Emir Medanhodžić, Sarajevo, Novembar 2019.

Baton, kao oličenje hrabrosti i odvažnosti naroda sa ovog prostora, zaslužuje spomenike po cijeloj Bosni da nas podsjeća i da opominje ko smo i šta smo, da potvrđuje kako ovaj narod ima svoje daleke pretke i korijene, da je ponosan i neuništiv, a pomalo tvrdoglav i prkosan od sna.

Opis: Baton (Bato) je rođen je vjerovatno između 35. i 30. godine p. n. e. na području “gornje” Bosne. Pripadao je ilirskom plemenu Dezitijati koji su naseljavali područja današnje centralne Bosne i Hercegovine. Od 33. godine p. n. e. Dezitijati su bili pod Rimskom vlašću sa statusom polu-nezavisnog civitas peregrini (naziv za stanovništvo koje je imalo određenu administrativnu i teritorijalnu autonomiju, ali bez statusa građana Rima). U rečenom vremenu teritorija Dezitijata su bile dio rimske provincije Ilirikum čije je sjedište bilo u Saloni, nedaleko od Splita, na obali Jadranskog mora. Smatra se da je Batonova porodica bila uticajna i da je on bio politički i vojni zvaničnik Dezitijata (princeps).

Zašto se o Batonu Dezitijatskom, našem najvećem vojskovođi i junaku starog svijeta, koga upoređuju sa Hanibalom, tako malo zna i zašto se ne spominje u široj javnosti ? U istoj devetoj godini n.e. kada je završen veliki Ilirski rat, pa skoro i u istom danu, Arminije iz Njemačke (Germanija) njihov najveći junak, pobijedio je 3 (tri) rimske legije (oko 15.000 vojnika) u Teutonburškoj šumi, koristeći Batonovu taktiku zasjeda u klancima rijeka.

Ako pođemo od činjenice da je na Batonov Ilirski ustanak, Rim poslao oko 200.000 dobro obučenih vojnika sakupljenih od Holandije do Iraka, moramo se zapitati: Kako se Baton odupro takvoj sili i ratovao 4 godine ? Šta je stajalo iza njegove snage?
Kao veliki ljubitelj i djelimično poznavalac historije, obilazeći i istražujući teren na kojima se nalaze «starine» pokušao sam napraviti jedan, po mom mišljenju, logičan mozaik rasporeda tih ostataka, odnosno «starih gradina» iz tog perioda i pokušao odgovoriti na navedena pitanja.

Prvenstveno je to bila ekonomska moć koju su Iliri crpili iz rudnika zlata, srebra, gvožđa i drugih metala a isti su koncentrisani oko Vareša i Vranice. Svakako da su tu još bila stoka, divljač, riba, šume, konji, poljoprivreda, voda, pašnjaci itd., dakle velika prirodna bogatstva koje Bosna ima bila su od velikog značaja za logistiku i moć Batonovih ratnika.

Drugo je bila vješta strateška upotreba konfiguracije terena, jer su svoje gradine pravili na nepristupačnim brdima na način da su vizuelno bili povezani, a da im pri tom nijedan neprijatelj nije mogao ostati neprimjećen na potezu od Sarajeva do Vareša i od Zenice do Travnika. (Zanimljivo je kako su još u to vrijeme Iliri poznavali strateški važna čvorišta jer su 2000 godina kasnije na svim tim lokalitetima postavljeni repetitori za mobilnu telefoniju).

Treći bitan elemenat jeste snaga i odvažnost Dezitijata, vičnih ratovanju, nesutrašivih boraca koji su, zahvaljujući rudama koje sam već pomenuo, imali najbolje mačeve , koplja, štitove i kacige pravljene od tog bosanskog gvožđa. Zamislite jednu takvu dezitijatsku konjicu, svi visoki i jaki, sa bliještećim oružjem koje su mazali mastima da što više svjetli, i sa kacigama na čijem su se vrhu konjski repovi vihorili u pokretu. Sama njihova pojava biće da je utjerivala strah svakoj vojsci; ( mislim da je to tradicija još od antičkih vremena – slični konjanici su bili i kod Aleksandra Makedonskog, kod Andaluzijskih halifa, Husarska konjica itd; ali, poznata kaciga sa konjskom grivom je zaštitni znak Ilira , a ne Sparte kako žele moderni Grci prikazati).
Poseban kvalitet toj vojsci dao je sam Baton, sa svojim užim štabom, koji je pokazao veliku odlučnost, pokretljivost, hrabrost, govorničke vještine kojim je motivisao cijelu vojsku i lični primjer jer se nalazio uvijek na njenom čelu. O njegovoj odlučnosti govori i podatak iz rimskih izvora da kada se predao Baton Breučki i kada je uhvaćen kao izdajnik, Baton ga izveo pred cijelu vojsku i sa pitanjem da li da ga ubiju ili poštede život, na šta je vojska jednoglasno odlučila da se ubije izdajnik, što je Baton lično uradio.

Četvrti elemenat je bila velika duhovnost Ilira odnosno plemena Dezitijata koje su čuvali Didovi/Druidi, njihove duhovne vođe koji su imali znanje o povezivanju sa duhovnim svijetom i Stvoriteljem. Iliri su jedini narod starog svijeta koji nisu imali robove , jer je sloboda za njih bila najveća vrijednost, što su naslijedili i Dobri Bošnjani koji takođe u srednjem vijeku nisu nikad imali robove , za razliku od komšija i susjeda.

Odakle polazi moja potraga za Batonom ?

Da krenem od pronađene « rimske stele » porodične grobnice Batona Dezitijatskog, pronađene u nekom kasnijem periodu u selu Župća opština Breza. Izašao sam na gradinu zvanu Podgora iznad sela Župće i zapitao se gdje je moga biti grad Hedum? Rimski izvori ga spominju i pišu da je putem miljokaza od Solina udaljen 124.000 rimskih koraka, što otprilike odgovara teritoriji na potezu od Sarajeva do Vareša, a sa Brezom, odnosno selom Župća u sredini. Po svemu tome bi grad Hedum mogao biti baš tu iznad sela Župća. Da li se tu Baton rodio, da li se igrao kod vodopada iza Heduma, čuvao stoku na Očevlju, gdje se nalazi jedan od najljepših stećaka sa likom čovjeka koji čita knjigu i gdje se pruža pogled na susjednu gradinu Dubrovnik, je li Dubrovnik čuvao leđa Hedumu i kontrolisao rijeku Misoču. Gdje je Baton proveo mladost i gdje je išao u školu, možda u obližnje Moštre u Visokom? Sve su to pitanja koja ostaju bez odgovora i traže odgovore istoričara, arheologa i drugih ljudi od znanja i struke.
Gradina Podgora je vrlo male dužine oko 100 metara; tu nije bilo nekog značajnijeg arheološkog iskopavanja. Sa nje “puca” veličanstven pogled na brezansku dolinu i susjedne gradine prema Ilijašu i Visokom. Ali, glavni joj je nedostatak što, kao druge gradine nije neosvojiva sa tri strane visokim liticama, već joj se sa bočnih strana kao i iz doline, može lako prići. Možda je to već romaniziran grad Hedum, rimska utvrda, koja nadgleda prolaz kroz brezansku dolinu rijeke Stavnje prema Varešu i čuva ranokršćansku arijansku baziliku u centru grada. Oko 5  km. vazdušne linije povezana je sa gradinom Crkvina u selu Košare, Gornja Breza, a ova dalje sa gradinom Kapica, gradinom Križ i gradinom Dabrovine u Varešu, te gradinama u Visočkoj općini Čajangrad, Vratnica, Visoki, i u Kaknju, Crnač, Vrana, itd. Taj je umreženi sistem gradina na svakih 5 km. jednostavno, neprobojni sitem odbrane.

Nakon što sam povezao odnosno otkrio tu mrežu starih gradina postaje mi jasno kakav su Iliri imali jak odbrambeni sistem i zašto su ratovali 250 godina sa Rimljanima, najvećom svjetskom silom starog svijeta. Rastužuje me kada vidim da u mapama naši historičari nigdje nisu obilježili naše stare ilirske gradine kao da je to neki prazan prostor , a na terenu se vidi da je to sve vrvilo od života.

Šta su čuvale te gradine ?

Čuvali su rudnike zlata, srebra i gvožđa i čuvali su skriveno znanje o prirodi i duhovnom svijetu sa kojim su mogli komunicirati odabrani i inicirani u pećinama blizu tih gradina. Taj kontinuitet se protezao vjekovima od Ilira do Dobrih Bošnjana, pa preko sufijskih šejhova do današnjih dana . Duhovni ljudi su se prepoznavali, pa su tako Druidi predavali štap mudrosti i drvo života bosanskim Didovima, a ovi dalje mevlevijskim šejhovima. Baton je sigurno kao dezitijatski princ bio odgajan na tim tradicijama i bio upoznat sa duhovnim tajnama.
Rimljani nakon pokoravanja Delmata nisu ulazili dalje u unutrašnjost tako da su Dezitijati priznavali centralnu rimsku vlast, ali sa određenim pravima i slobodama. Iz toga se može zaključiti da je Baton služio u rimskoj vojsci gdje je i savladao vojna znanja i tehnike te ratovao na brojnim svjetskim bojištima. Postoji mogućnost da se tada možda upoznao sa Arminijem i da su kovali planove o ustanku.
U Batonovom ustanku sa Rimske strane učestvovalo je 15 od ukupno 25 legija u cijelom carstvu, plus dodatne snage saveznika (20.000 Tračana), a na Batonovoj strani 120.000 vojnika i 9.000 konjanika. Car August u panici traži dodatne mobilizacije i puštanje zarobljenika i robova upozoravajući da će Baton krenuti na Rim.
Kakva je to velika sila bila da udari na Solin i na Sirmium! Međutim, zbog nedovoljnjog iskustva i nepoznavanja tehnike u opsadama nisu uspjeli osvojiti ove utvrdjene gradove. U opsadi Solina, Baton biva ranjen, vjerovatno od kamena iz katapulta. Povlači se na teritorij Delmata u utvrdu Andetrium kod Splita da se oporavi. Kada rimljani napaduju Andretium napušta ga i povlači se na svoj teritorij Dezitijata, što je jedino logično rješenje da odsudnu odbranu vodi sa svoje teritorije. Neki hrvatski povjesničari predpostavljaju da se predao u Andretiumu (Muć kod Splita), ali nema logike da se predao na teritoriji Delmata u jednoj nevažnoj utvrdi, što potvrđuje i rimski istoričar Cassios Dio u svojim bilješkama.

Postavlja se pitanje gdje su vođene odsudne bitke ?

Rimski izvori tvrde da se odlučna bitka vodila kod Ardube. Opet pitanje, gdje je Arduba ? Ardubu mnogi lociraju na Vranduk i to na osnovu opisa u rimskim izvorima da na tom mjestu, gdje je Arduba, nabujala rijeka zavija oko utvrde kao što je slučaj sa Vrandukom. Ali Vranduk je mala utvrda, tu se nisu mogle skloniti hiljade izbjeglica, a i nalazi se na periferiji dezitijatske teritorije, koja je išla do Zenice, što obara predpostavke da je to Vranduk. Takav grad bi, radi sigurnosti i odbrane, trebao biti negdje u unutrašnjosti. A podataka da rijeka zavija, nije pouzdan, jer isto tako rijeka Bukovica zavija kod Bobovca, Misoča kod Dubrovnika, rijeka Zgošća kod Crnla/Kaknja, rijeka Miljacka kod Bijele Tabije i mnogi drugi primjeri, jer su značajne gradine i pravljene na takvim mjestima. Takav grad treba da je branjen sa nekoliko krugova odbrane.

Bobovac je najznačajniji (kraljevski) grad srednjovjekovne Bosne. Podignut je na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Prema mišljenju autora ovog zanimljivog priloga, Bobavac je podignut na mjestu drevne ilirske gradine Arduba. Danas je malo ostalo od čuvene kraljevske gradine Bobovac.

Zanimalo me, pa sam krenuo i obišao gradine oko Bobovca. Na ulazu u kanjon Stavnje nalaze se gradine Dabrovina i Križ , jedna preko puta druge, kanjon je uzak i neprohodan za vojsku, a sa stijena se može kamenjem napadati vojska. Preko gornje Breze i starim putem za Vareš sa istočne strane preko Brda, Striježeva i Radonjića su gradine Babe i Brda, Jukino brdo, gradac kod Ostrlja i Planinice. Sa sjeverne strane iznad Bobovca su Borovice, Nažbilj, dvije gradine Crnač i Gradac iznad Zgošće, a u nastavku na istoku nalazimo Desetnik, Vrana prema gradini Visoki i na jugu, gradina u selu Poljani, pred ulaz u kanjon rijeke Bukovice.

S obzirom da rijeka Bukovica zavija oko Bobovca i da je, okružen tolikim gradinama, bio teško osvojiv, logično bi bilo da je Arduba ustvari Bobovac.

Bobovac je nekada bio velika gradina i utvrda koja je pokrivala sve, od Mijakovića, Dragovića, Lješnice, Poljana i dr. mjesta, ali je vjerovatno došlo do njegovog rušenja, pa ga tek oko 1350 godine obnavlja u užem kapacitetu Stipan II Kotromanić, kada iz Stipan grada preseljava u svoju prijestolnicu Bobovac.

Predpostavka da je Bobovac na mjestu nekadašnje gradine Arduba, pored njegovog strateškog položaja, bazira se i na njegovoj veličini, jer je jedino velika utvrda mogla primiti veći broj izbjeglica.

Da nisu samo muškarci bili jaki i hrabri dokazuje taj veličanstveni patriotski čin dezitijatskih žena koje nisu dale svojim muževima da se predaju, nego su insistirale da se bore do posljednjeg, a one su se, sa djecom u naručju, bacale u kanjon Bukovice visok preko 100 metara. Taj čin je u rangu svjetski poznate jevrejske Masade 70-te godine n.e., kada su se žene sa djecom bacale sa tvrđave Masada, na obali Mrtvog mora.
Da li je Baton tada bio bio tu, teško je znati.

Ono što je moguće i najvjerovatnije, jeste da su se desili mirovni pregovori i da je potpisan neki mirovni ugovor, jer je neobično da su Rimljani, tek tako Batonu dali na korištenje vilu u Raveni i da ga nisu pogubili, kao što su to radili sa svim svojim značajnim ratnim zarobljenicima (Galski Vercigetorinks ili Dački Decebal, npr.).
Možda su se pregovori dešavali na nekim od ilirskih gradina u Sarajevu, jer prema historijskim izvorima tu su i bili zadnji džepovi otpora. Kao gest povjerenja Baton daje Rimljanima svog najstarijeg sina u zalog iskrenosti i odgovornosti, što je bio i običaj tih vremena. (Najzanimljive od svega toga je da, nakon smrti prvog rimskog cara Augusta, 14. godine n.e., 25 rimskih careva ima porijeklo od Ilirika i da je Sirmium (Sremska Mitrovica), 249. g. n.e., proglašen jednim od glavnih gradova imperije).

Prema rimskim pisanim izvorima kada su Batona pitali zašto je podigao ustanak odgovorio im je –  Poslali ste vukove umjesto pasa da čuvaju ovce, ne razumjevajući šta za Ilire, odnosno pleme Dezitijata, znači sloboda.

Kao što sam već rekao za potvrdu moji razmišljanja potrebni su dokazi stručnjaka za čiju bi se angažovanost trebala pobrinuti država tako što bi dala prioritet i omogućila ulaganja u arheologiju i moderna multidisciplinarna istraživanja. Do tada, samo možemo pokušavati dosegnuti tu daleku prošlost i obilaziti te stare kamene gradine. Ali, kamen ćuti…
Baton, kao oličenje hrabrosti i odvažnosti naroda sa ovog prostora, zaslužuje spomenike po cijeloj Bosni da nas podsjeća i da opominje ko smo i šta smo, da potvrđuje kako ovaj narod ima svoje daleke pretke i korijene, da je ponosan i neuništiv, a tvrdoglav i prkosan od sna.

—————————————-

2 comments
  1. Nedeljko Okiljević

    Sve je lijepo rečeno i veoma je poučno!
    Jedino mi nije jasno, kakve veze sa ovom pričom imaju bošnjaci i zašto se oni spominju u ovoj priči?!?

    1. Bosanski Pogledi

      Imaju utoliko što sam kažeš da je poučno, pa eto – da se i Bošnjaci pouče, da nauče nešto i zemlji na kojoj žive i ljudima koji su tu živjeli prije njih (jer ovo se nije učilo u našim školama); a drugo, u svjetlu naučnih istina o genomu ljudi Bosne i Regiona, da prave konekcije na prošlost, i tako se identitetski učvršćuju u svijesti o sebi, zemlji i ljudima koji su ih oblikovali…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *