Loading...
Historija

Susreti Arijanstva i Islama u Iliriji / Bosni

Stećak (forma križare ili krstače) sa epitafom ispisanim mješavinom arapskog i grčkog pisma.  Nekropola Brkića groblje, Kalesija; foto, Emir Medanhodžić

Autori: Suad Haznadarević i  Emir Medandodžić 

Još jedan u seriji izvanrednih priloga naših saradnika Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića, na zapretene teme historije našeg Regiona. Ovaj put na tapetu je malo i uglavnom nimalo poznat temat dodira arapskog, islamskog svijeta i pripadnika vjere arijanske s prostora “našeg” dijela historijskog Ilirika i današnje Sicilije odnosno Južne Italije. U ovome tekstu koji se doživljava poput eksplozije istine u moru ignorancije, prećutkivanja i otvorenog laganja, mnoštvo je historijski utemeljenih činjenica i logičkih zaključaka do koji dolazi racionalna misao na temelju utvrđenih činjenica. O ovome apsolutno ništa nismo učili u školama, a vjerovatno se ni danas ne uči. Historija, kao rijetko koja još disciplina duha u nas (osim književnosti, dakako), bila je sluškinja ideologije naciona i politike širenja u prostoru, tako da su, bukvalno sve generacije naših ljudi dvadesetog stoljeća, ostale prikraćene za dubinsko historijsko znanje o našim predcima, o ljudima i narodima što su naseljavali naš Region prije nas, ovih danas, kakvi već jesmo. To naravno, kao i svako kašnjenje i neznanje, ima cijenu, jer se kao po nekom nepisanom defaultu (difolt), laž, ignorancija i pervertirana historiografija, prenosi s generacije na generaciju, što i danas itekako osjećamo, najprije kao problem našeg bosanskog identiteta. Na žalost, to je mjera našeg zaostajanja u traganjima za istinom o nama. Otud se ovaj tekst doživljava poput svjetla u dubokoj tmini historijskog tunela kroz koji su prošli i dalje prolaze, ljudi i narodi zapadnog Balkana i specifično Bosne i Hercegovine. Čitati, pamtiti, prenositi na mlađe.

(Za bosanskepoglede.com uredio: NF)

Kako i na kakav način je Islam mogao utjecati na rane krstjane i sve one koji se nisu slagali sa dogmatskim shvatanjima Crkve na području Dalmacije i Ilirije, koje su zemlje, u preriodu ranog kršćanstva, bili mahom arijanske provenijencije.

U našim ranijim tekstovima smo, na osnovu arheoloških nalaza, utvrdili snažno prisustvo Arijanstva i arijanskih Gota u kasnoantičkom i ranokršćanskom periodu na današnjem prostoru Bosne i Hercegovine. Kao što je poznato, Goti su, u cijelom mediteranskom prostoru i gdje su se god naselili, širili ovo vjersko učenje među drugim narodima.

Nakon gubitka gotskog carstva veliki dio arijanaca različitih etnija, a ponajviše Gota, nalazi svoje utočište na području rimske provincije Dalmacije (Ilirije) koja uključuje i prostore današnje Bosne i Hercegovine. O ovoj temi su ponajviše pisali kršćanski pisci, npr., anonimni pop u djelu „Ljetopis Popa Dukljanina“ (ili „Barski rodoslov“), bizantijski imperator i pisac Konstantin VII  Porfirogenit, u djelu De Administrando Imperio ( „O upravljanju carstvom“), zatim učenjak Cassidor, visoki službenik u Gotskom carstvu u vrijeme kralja Theuderika, čije su spise o historiji Gota prerađene od rimskog historičara Jordanesa u VI vijeku. Dakle, pogled na historiju Bosne u kasnoj antici ili ranom kršćanstvu imamo samo iz jednog ugla i on se, iz političkih i vjerskih razloga, nastojao i nastoji orjentisati u pravcu svojatanja i iskrivljavanja ilirskog, arijansko-gotskog nasljeđa bosanske historije.

Bizantijski imperator i pisac Konstantin VII Porfirogenit, napisao De Administrando Imperio (O vladanju carstvom). Detalj krunidbe; gravura u drvetu, Umjetnički Muzej u Moskvi.

Pojedini hrvatski historičari ovaj prelazni period kasne antike u rani srednji vijek iz političkih razloga nastoje croatizirati, tako da rane ilirske  banovine nazivaju hrvatskim (slavenskim) banovinama, pa tako Neretvansku i Bosansku banovinu stavljaju u okvire hrvatskih banovina, što je apsurdno, jer ne odgovara historijskoj istini. Prostor današnje Hrvatske, u ovom vremenskom periodu, bio je podijeljen na ilirske, (nikakve hrvatske), banovine koje su poslije pale pod Ugarsku krunu.

Ovdje treba istaknuti da historičarka Nada Klajić, koja se koristi isključivo naučnim, objektivnim metodama, datira Bosnu kao najstariju državu u periodu kasne antike ili ranog srednjeg vijeka.

U historijskim dokumentima ne postoje imenovanja hrvatskih ili slavenskih banovina iz ovog perioda, nego isključivo ilirske banovine što potvrđuju i arapski izvori.

U 1-om vijeku n.e., o Slavenima pišu dva rimska historičara, ali pod drugim imenima. Tako Plinije Stariji novopridošle stanovnike (Slavene) oko područja rijeke Visle naziva Venedima, a Tacit, u djelu “De situ, moribus et populis Germaniae”, iste Venede naziva Germanima i spominje da žive u donjem toku rijeke Visle. Aleksandrijski  geograf  Ptolomej u 2-om vijeku  spominje također Venede nazivajući ih “ogromnim ljudima”. Obimnije se o Slavenima piše krajem 7-og vijeka, kada su se u savezu sa  Avarima pojavili na historijskoj sceni, čime je započelo njihovo historijsko vrijeme. O njima tada pišu mnogi putopisci i povjesničari. Od 558.-563. godine je postojao vojni savez s Avarima koji je bio uglavnom pljačkaškog karaktera, a zahvaćao je uglavnom zapadnu grupu Južnih Slavena.

Historičar Jordanes u svojoj knjizi “Historia Gothorum” spominje da su Slaveni početkom 6-og vijeka  u cijelosti naselili donji tok Dunava. On navodi da slavenski narod potječe od jedne krvi i dijele se obično na tri imena:

VENEDI– u 6-om vijeku  naseljavaju sjeverne obale Baltika i zemlje u dolini Visle.
ANTI– naseljavaju područje između Dnjepra i Dnjestra.
SKLAVINI– naseljavaju zemlje između Cise, Dnjestra i Dunava u antičkoj Daciji.
Vendi su preci Anta, a Anti Istočnih i Južnih Slavena.

O prvom susretanju Arapa i Slavena

O dodiru Arapa  i  Slavena (Skalampi) naći ćemo neke podatke u spisima arapskih historičara koji su u ranom srednjem vijeku, nakon što je Tarik b. Zijad 711. g. kročio  na područje Andalusije i zauzeo Iberijski poluotok (današnja Španija) i dio Apeninskog poluotoka (danas Italija), pisali o tim događajima. Arapski izvori govore isključivo o Skalampima (Slavenima), koji su ušli u islamsku vojsku i postali njihovi savjetnici, vladari (emiri), vojskovođe i plaćeni vojnici.
Sa Skalampima su došli u dodir posredovanjem bizantskih trgovaca robljem. Po svemu sudeći, Arapi  su Ilirima dali odrednicu za ime Slaveni. Sam izvor riječi Skalib (od čega je nastalo, Slaven)  je arapskog porijekla, a izvorno je  Skalampi(o), što označava grupu ljudi, porobljivača, osvajača, pljačkaša, onih koji odvode u ropstvo. Ovo proizilazi iz avarsko-skalibskog pljačkaškog saveza.

Po prvi put su Skalampi pomenuti u spisima arapskog pisca Al-Ahtala oko 670. godine, mada su se inicijalni susreti desili mnogo ranije. Najraniji arapsko-slavenski kontakti se mogu pratiti sve do 500-ih godina, a  događaju se na ili u blizini teritorija Istočno Rimskog (Bizantijskog) Carstva. Potvrđeni slučaj Slavena koji susreću Arape spominje bizantijski hroničar Teofanes (Teophanes); prema njemu se 664. godine grupa od 5.000 slavenskih (Sklavinoi) plaćenika u bizantijskoj službi, pridružila pobjedničkoj vojsci omayyadskog (umayyadskog) kalifa Mu'avyja I, (vladao 661.-680.), koji se vraćao iz kampanje u Maloj Aziji. Halifa je naseljavao te Slavene na području u blizini grada Apamee, na sjeveru Sirije, gdje je do današnjih dana ostalo da, ako se neko hoće nazvati pogrdno, onda se kaže „onaj Skalampi“.

Postoji teorija po kojoj su Arapi, Slavenima dali ime po određenoj vrsti biljke arapskog crvenog graha, što bi bilo lijepo i miroljubivo, ali  što teško da odgovara istini. Jer, ono po čemu su se Skalampi (Skalipi, Slaveni) odlikovali i po čemu su bili prepoznati u ovom historijskom periodu  su pljačke, roblje i osvajanje.

Najstariji spomen slavenskog etnonima iz 6. vijeka dolaze od bizantijskog historičara Prokopija iz Cezarije, koji je pisao na grčkom bizantijskom jeziku, koristeći razne oblike kao što su Sklabinoi (Σκλαβῖνοι), Sklaboi (Σκλάβοι), Sklabēnoi (Σκλαβηνοί), Sklauenoi (Σκλαβῖνοι), dok se njegov savremenik i historičar Jordanes služio nazivom Sclaveni na latinskom jeziku. Prokopije iz Cezareje iz 6-0g st. u svojim historijskim zapisima govori da je zemlja koju on naziva Balahija (Vlaška) već potpuno naseljena Slavenima i da se za nju već upotrebljava naziv Sclavini.

Godine 567. nekoliko mješanih Anta (praslavena) i slavenskih plemenena je sa navalom Avara, prodrlo na prostor Ilirije. Oni su pljačkali, razarali i pustošili iliriju, te se ovaj naziv u početku, vjerovatno, odnosio samo na njih, da bi poslije i starosjedilački narod, pod naletima vjerovatno brojnijih i jačih, bio asimiliran i nazvan tim imenom.  Međutim, iako su domicilni Iliri nazvani po Slavenima, a ilirska zemlja  slavenskom zemljom, Skalampi  (Slaveni) na prostoru današnje Bosne,  nikako nisu mogli biti dominantni u vrijeme avarske vlasti, koja je trajala skoro 200. godina, od 567.- 796. godine; jer čija vlast, tog i zemlja. A Avari su tada vladali, što znači da su dominirali na tom prostoru.

Prema “Franačkim analima“, pleme Srba  na naše prostore ne dolazi sa prvim pojavljivanjima Anta, (koje fra. Andrija Kačić Miošić, u djelu „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, naziva Gotima) i Avara – 582. godine, nego se pominju tek  789. godine s onu stranu Dunava pod nazivom Suurbe, dok o Hrvatima tu uopće nema pomena i ne postoje  kao relevantan faktor. Na osnovu „Franačkih anala“, da se zaključiti, da oni nisu mogli učestvovati u formiranju ilirskih banovina u vrijeme raspada Rimskog Carstava, kasne antike ili ranog kršćanstva.

Citirano iz pomenutih „Franačkih Anala“: „Godine 789., Wilz (franački princ i vojskovođa), krenuo je kroz dijelove Sclavaniae, s božijom pomoći, zajedno sa savjetnicima, Francima i Saksoncima, prošao je kroz Saksoniju sve do rijeke Elbe u Kölnu. Tamo je izgradio dva mosta od kojih je jedan morao biti drveni sa imanja poglavara sela. Tad je unaprijeđen u zapovjednika spomenutih Slavena… Kad su bili u istoj armiji, Franci, Saksoni.. Friesen su stigli rijekom na čamcu, sa Francima na rijeci Habolu (Elbe), koji su se sastali s njima. S njima su bili Slaveni zvani Suurbi i ljudi iz njegovog vojnog lagera zvanog Abotriti, pod vodstvom princa Wizan. Tu je bio kada je jednom uzeo taoce i sakramente Conplura, Boga koji vodi Francusku, postigli svoj cilj”.

Ovu teoriju potkrjepljuje činjenica da genetska ganeologija na prostorima provincije Ilirije ili Dalmacije idetificira preko 40% Ilira, 20% Gota, 15% Kelta pa tek onda Slavena sa 10%.  Tako da teorija o velikoj seobi Slavena u Iliriji i njihovoj dominaciji, gubi svoj smisao. Ona je mogla nastati isključivo iz političke ambicije da se naši prostori idetificiraju sa nama susjednim narodima.

Isti slučaj je i sa Arijanstvom koje je u najvećoj mjeri bilo zastupljeno u Iliriji (najviše u Dalmaciji i Bosni) i koje se kroz historiju nastojalo poistovijetiti sa Katoličansvom ili Pravoslavljem. O Arijanstvu (koje vremenom prerasta u autohtonu Crkvu Bosansku) na prostoru Dalmacije i Bosne najviše svjedoče ranokrstjanske bazilike iz 4-og , 5-og i 6-og vijeka; o tome smo takođe ranije već pisali.

Desno: Stećak, Crvljevica kod Imotskog. Kao i sve oko stećeka,  zagonetni su i raznovrsni motivi isklesani na njima. Neki od najčešćih simbola na stećcima, jesu – sunce, polumjesec i zvijezda.

Zbog njihove svijetle puti i sličnosti sa Slavenima, Arapi su u Skalampe ubrajali i Sase, Nijemce i Mađare. Jakub iz 10 vijeka, Masudi Murug al Tanhib, Kazvini, Siklab Habib, Ibn Hayyan od Cordobe,  Ibn Hurdadbeha i drugi  su arapski naučnici koji nam približavaju, neka za nas interesantna, imena vojskovođa sa naših prostora. Poznati vojskovođa fatimidskog kalifata u Kaiuranu, Abdullah El Džauhar El Sakalibi je 969. godine osvojio Egipat i utemeljio grad Kairo i univerzitet Al Ashar. Pretpostavlja se da je rođen u Cavtatu kod Dubrovnika.  Ime El Džauhar je arapskog porijekla što označava „dragi kamen“. On  je imao svoje ilirsko ime koje, na žalost, nije poznato. Velika je vjerovatnoća da je Džauhar prihvatanjem Islama promijenio svoje lično ime.

Drugo ime sa naših, dalmatinsko-ilirskih prostora je Zuhejr Skalibi (Skalamp) vladar andaluzijske obale Almerije, Kairan sa početka 11. vijeka. Do ove bliskosti sa Arapima je moglo doći iz razloga što su dalmatinska stara ilirska Liburnija i Neretvanska banovina, imale razvijenu mornaricu i bile u stalnim plovidbama Sredozemljem. Dio primorske obale Liburnije, od Opatije do Trogira i Neretvanska banovina, od rijeke Cetine, od Duvna i Livanjskog polja preko Rame do rijeke Neretve te Huma i Travunije, zemlje su i ljudi, tradicionalno  iskusni u pomorstvu.

Bliskost odnosno saradnja Arapa i Slavena se vidi u zajedničkim ratnim pohodima i pokušaju sloma  Bizantijskog carstva, zajedničkoj vojnoj blokadi Konstantinopolja 677. godine i iz izdašne pomoći, koju su Arapi pružali Slavenima iz Peloponeza prilikom njihova ustanka protiv Bizanta 802.—811. godine.

Arapska vojska je u svojim redovima imala mnogo islamiziranih  ilirskih, španskih i vizigotskih vojnika koji su zahvaljujući svojim sposobnostima, nerjetko zauzimali vodeća mjesta u vojsci.  Da se zaključiti da su ovi vojnici u arapsku vojsku mogli ući samo dobrovoljno, promjeniti ime i prihvatiti vjeru (Islam), i to na osnovu neke bliskosti  i interesa.  

A jedina moguća bliskost Ilira sa Arapima, je arijansko – islamski monoteistički pristup religiji.

Islam kao posljednja Božija objava i religija koja se pojavila na tlu Bizanta još u vrijeme religijskih previranja unutar Kršćanstva, priznavanjem Starog Zavjeta, Isusa iz Nazareta i razumijevanjem prirode njegove pojave, koje je bilo veoma blisko načinu na koji su arijanci razumijevali pojavu Isusa, za iste (znači arijance), postaje prihvatljiv. Ilustracija te prihvatljivosti  i upečatljiv primjer arijanske adopcije nove vjere Islama, jeste „slučaj“ savjetnika kalife, (stručnjak islamskog prava – Šerijata), osoba koja nam historijski izvori otkrivaju pod imenom  El Saklabi ibn Zejd al Amarna, tj., Plemeniti Slaven od tvrđave Amarna, kraj 8. vijeka.

Arapski emirat Sicilija i Emirat Bari

Češći  i precizniji su arapski izvještaji o ovim kontaktima iz vremena poslije osvajanja Sicilije i južne Italije od Arapa. Od toga vremena je sicilijanski Palermo važan  za trgovinu između Dalmacije i Španjolske. Dok su Saraceni vladali Sicilijom, postojala je u Palermu, glavnom gradu emirata, gradska četvrt koja se zvala Slavenskom četvrti (Harat as Sakalib) smještena nedaleko od gradske luke.

Međutim, Arapi se nisu zadržali samo na Siciliji. Apulski Emirat Bari, jugo-istok Italije, bio je arapska država u 9. vijeku,  s glavnim gradom Barijem (od Bari) kao sjedištem emira, od 840. – 871. godine. U doba svog najvećeg opsega, sredinom 9. vijeka, taj emirat se pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog hrta (vrha) Gargano.

Lijevo, mapa juga Italije sa Sicilijom i Apulskim emiratom, 9-i vijek.

U to doba Dalmacijom je vladao ilirski  ban Vladislav 821.- 835. godine. Zadnji Barijski emir Sawdan je proširio i izgradio prijestolnicu Bari, emirovu (vladarevu) palaču, džamije i razvio je trgovinu. U  poznatom Ljetopisu popa Dukljanina (840.-841.), pored ostalog zabilježeno je, da u to vrijeme,“ izađe iz Sicilije, veliko mnoštvo saracenskih (arapskih) lađa“.

Znači, u  tom periodu, južni dio Italije bio je pod vlašću  islamiziranih Arapa, što je poslužilo unapređenju kulturne, vjerske i robne razmjene, ne samo južne Italije, nego svih prostora tog dijela Adriatika,  sa preko-mediteranskim, arapsko-afričkim dijelom svijeta. Arapski trgovci su često dolazili i u primorske gradove s onu, istočnu stranu današnje Italije, gdje se vršila živa trgovina; o tome svjedoči dosta nalaza arapskog novca u tim krajevima.

Tek u 12. vijeku većina islamskih Arapa je  protjerana iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski emirati. Genetika potvrdjuje da najviše ilirsko-dinarskog genoma sadrži zapadna Sicilija u području Troina-Sciocca kod Palerma gdje je 16% stanovništva genetski  u direktnoj vezi sa balkanskim (bosanskim) prostorom  planinskih Dinarida.

Paganija, Zahumlje, Travunija i Duklja          

Da su arapski (muslimanski) osvajači u ranom srednjem vijeku imali jaku ekspanziju prema balkanskoj (dalmatinskoj) obali Adriatika potvrđuje i pisac Konstantin Porfirogenit, kod kojeg nalazimo zapisano „da je 36 brodova došlo do Dalmacije“. Arapi su već u 9. vijeku osvojili pojedine primorske gradove i otoke, npr.  otok Lošinj gradovi  Budva, Kotor, Bar i Ulcinj. Neki od arapskih trgovaca su se tada nastanili u tim krajevima kako bi održavali trgovinsku vezu sa ovim područjem. Takođe, Porfirogenit je zabilježio i prisustvo drugih muslimanskih skupina na Balkanu koji su dolazili sa sjevera i područja Ugarske.

Oni su sa sobom donosili Islam i islamsku kulturu, pa se taj uticaj svakodnevno osjetio u tim predjelima.  Svjedok dalmatinsko-ilirskih veza sa Arapima je ime  Saracen (Saracenus) i slične izvedbe ovog imena koje se javlja u dalmatinskim ispravama od 11. vijeka; u Bosni su zabilježena dva stećka sa epitafima koji u svom tekstu imaju riječ „Saracin“ (znači Arapin), a ima i jedan pisan staro-arpskim pismom u Kalesiji.  Arapski muslimanski trgovci su, s tim u vezi, imali uticaj na dalmatinske i  bosanske arijance posebno tokom svojih trgovačkih poduhvata i migracija u Bosnu.

Riječ dvije o narodu (ilirskom plemenu) Kalisijama

Muslimansko-hazarsko pleme Kalisija-Ismailita su se naselili u Slavoniji, Srijemu, te u bosanskim oblastima Usore i Soli.  U borbama protiv Bizanta (1150. – 1154.) učestvuje i bosanski ban Borić, kao ugarski saveznik. Sa banom Borićem je grupa muslimana Kalisija, došla na područje sjeveroistočne Bosne.  Da su Kalisije služili u vojsci ugarskih kraljeva, svjedoči i Zlatna bula iz 1222. godine, kojom se iz državne službe, pored Hebreja, otpuštaju i muslimani što je dovoljan pokazatelj da su  bili zastupljeni i u drugim porama društvenog života tadašnje Ugarske. O njihovom prisustvu na našim prostorima, svjedoči toponim grada Kalesije.  O Kalisijama svjedoče i bizantski pisci Jovan Cinam, Honijat i Mihailo. Pred nasrtajima, a i kasnijim progonima pripadnici Kalisija povlačili su se iz Ugarske duboko u Bosnu. Jovan Cinam piše da su Kalisije bili naseljeni u Ugarskoj od XI do XII vijeka u oko trideset naselja, te su bili dobri trgovci, zanatlije, ekonomisti i administrativni radnici.

Kad je riječ o dolascima muslimana u naše krajeve, najčešče se spominje put preko Mađarske i Jadranskog mora. U našim kontinentalnim krajevima robna razmjena je vršena starim rimskim putevima  koji su iz Dubrovnika i Splita prema banovini Bosni vodili tokom rijeke Neretve (via Narenta, via Bosne), a prema Solinu i Splitu preko Jajca, Bugojna, Rame i Duvna; karavani sa robom su saobraćali u obadva pravca.

Dokument koji svjedoči o muslimanskim trgovcima u banovini Bosni je „Hysmaelite Vel Bissem“ iz 1196. godine, iz Osijeka, gdje se navodi da su trgovci plaćali carinu samostanu  Čikador. Najstariji arapski dokument o Kalisijama, (Kalizi) u Ugarskoj, djelo je putopisca Ebu Hamida al-Garnatija (1080. – 1169.) pod nazivom “Tahfatalalbab wa mukhbat al-oljab“. Ebu Hamid je boravio u Ugarskoj od 1150. -1154. godine i tu nalazi plaćenike, Magrebance – muslimane, koji se bore na strani Ugara protiv bizantske vojske.

Ilirsko pleme Neretvani

Srednjovjekovni Neretvani (Arentani, Narentani, Pagani i Mariani) su stari iliri koji su u VII. vijeku nastanjivali prostor između rijeka Cetine i Neretve, sjeverno su „držali“ Duvanjsko polje, dolinu rijeke Rame, neke otoke i poluotok Pelješac.  Njihovu zemlju Grci i Bizantinci nazivaju Orontes ili Arenta, po rijeci Neretvi, a Mlečani kao Pagania, što je od riječi “pagani” tj. nekršteni. Neretvani su bili u poganskoj vjeri  Arijanstva, tako da su nosili ime “pogani” ili „pagani“, a zemlja Pagania.

Constantin Porphyrogennetos u naprijed već pominjanom djelu De Administrando Imperio, spominje  Paganiu skrečući pažnju na nekrštene (dakle arijanske) Neretvane. Upravo iz ovog razloga što su stanovnici i vojska ilirske Dalmacije bili sljedbenici Arijanstva (nekršteni, pagani, heretici), zbog mnogih „dodirnih“ tačaka Arijanstva sa novom vjerom Islama, u razumijevanju božanskog fenomena, Isusa i ostalih Božijih poslanika, lahko im je bilo prihvatiti Islam i tako stupiti u arapsku vojsku i upravu. Neretvljani su se većinom bavili ribolovom te uzgojem smokava i maslina, ali je najunosniji posao bio gusarenje. Neretvani su svojim brzim brodicama presretali  strane brodove, pogotovo Mletačke, pa je to par puta uzrokovalo i ratove.

Dalmacija, narodi i zemlje drijevnog Ilirika: Paganija, Zahumlje, Travunija i Duklja;
njemački izvor.

Postoji nekoliko hipoteza o porijeklu Neretvana. Možete pretpostaviti, hrvatska i srpska hipoteza  je da su to hrvatski odnosno srpski predci; ide to iz teritorijalnih pretenzija na taj bosanski kulturno-historijski prostor. Međutim, Neretvani su narod (pleme) ilirskog porijekla, na što upućuju imena niza njihovih srednjovjekih vojskovođa iz 12. i 13. vijeka, npr. Brenna, Sebenna, Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor itd. Ovu tezu potvrđuju i nova biohemijska genetska istraživanja stanovništva, gdje je u većine prisutan poseban dinarski genoma-tipa I1b/Eu7; znači genetičkim slijedom posmatrano, i danas, većinom, stanovništvo  neretvananskog kraja jesu potomci  starosjedilaca Ilira.
Znajući za njihovu bliskost sa južnom Italijom (Kalabrija i Apulia) području koje je cc 1.500 godina prije naše ere naseljeno ilirskim plemenom Mezapi, a  koje je u srodstvu sa ilirsko-dalmatinskim narodom, njihove ratničke sposobnosti i arijansko-gotsko nasljeđe, te dodirne tačke arijanskog vjerovanja sa učenjem nove vjere Islama, nije za čuditi se da su svoje istaknutro mjesto pronašli u moćnom islamskom kalifatu, koje je vladalo tim prostorom. Prvi poznati Neretvanin, koji je po maurskim navodima još u 8. vijeku stigao u Kordobski emirat u Španjolskoj kao diplomata dinastije Assasida bio je, Abdurahman Al-Saqlabi (Slaven) koji se već 762. godinena pojavio na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756. –788.)

(Napomena: Ova veza Neretvana sa južnom Mezapskom Italijom zasigurno daje podršku tezi Bisere Suljić Boškailo, o vezi Mezapskog pisma sa bosančicom i Wulfilinim Gotskim pismom.)

Neretvanska dinastija banova od  781. – 1287. godine, kao sljedbenici Arijanstva i vatrene pristalice Crkve Bosanske, pokušavali su se uplitati u unutrašnje prilike u Bosni, a prijateljski su se iskazali 1222. godine kada su omeli križarski pohod na Bosnu. Pored Neretvanske banovine u ovom periodu su paralelno djelovale banovina Hum i banovina Travunija (Trebinje) koje su bile pod stalnim pritiskom Bosne, kao prve države Južnih Slavena, zatim Hrvatske i Raške.

Gotovo kroz cijelu historiju Neretvanska banovina je iz Omiša djelovala samostalno, kao Ilirsko-Dalmatinska banovina, od ranog  bana Višeslava, 781. godine., sve do starosjedilačke pomorske dinastije Kadžiki, čije je ime slavenizirano u Kačiće. Prema nekim autorima pleme Kačića potječe iz Bosne, a Dubrovaćki historičar Lukarević, pominje oca dvojice Kačića, kao „sina Saracenova“. Bogdan Kačić, kao posljednji neretvanski ban,  1287. godine, od Mlečana i Ugara, biva vojno potučen i prisiljen potpisati predaju svoje teritorije Ugarskoj dinastiji Anžuvinaca. Tek od momenta potpisivanja „Pacta conventi“ (Sporazum plemstva i ugarskog kralja Kolomana), 1102. godine, Neretvanska banovina i Kačići, svrstavaju se u sastav hrvatskog plemstva pod ugarskom vlašću; (vidjeti Historia Salonitana Maior od Tome Arhiđakona iz 1387. godine.)

Prvi prevod Kurana na latinski jezik

Slavenski filozof German Dalmatinski ili German Sloven , 1110.-1160., (filosof, astronom, astrolog, matematičar i prevoditelj), sredinom 12-og vijeka je preveo prvi europski Kur‘an na latinski jezik. Poso prevođenja je završio  1143. godine, a djelo je  izdato od strane Petra Prečasnog, pod naslovom -Lex Mahumet pseudoprophete – (Zakon Muhameda lažnog proroka).

 

Gore: gravura, slavenski filozof German Dalmatinski ili German Sloven , 1110.-1160., filosof, astronom, astrolog, matematičar i prevoditelj Kur'ana na latinski.

Ovaj prevod Kur‘ana, sudeći po njegovom nazivu, je nastao iz razloga prisutnosti  Islama na širem europskom tlu, njegovog nepoznavanja i borbe protiv Islama i muslimana kao i svih heretičkih pokreta nastalih u to vrijeme.

Muslimani se zvanično u Raškoj banovini prvi put pominju u Zakonopravilu Save Nemanjića iz 1219. godine gdje se pominju kao „ismaelićanske vjere“ što je bilo uobičajeno u to vrijeme, jer su muslimani vjerovali u jednog Boga, prihvatali su Stari Zavjet, a djelimično i Novi Zavjet. Zbog toga su u početku smatrani hrišćanskim  hereticima neke posebne vjere.

Međutim, svi „heretici“, arijanci i muslimani u Raškoj su doživljavali užasne progone, ubistva i pljačke pa su tražili utočište pod okriljem Crkve Bosanske, u banovini Bosni i u Humu, u vrijeme bosanskog bana Kulina.
O prisustvu  Arapi i njihovom  uticaja na prostoru Bosne i Hercegovine pokazuje ime Ahmata (Ahmet), uklesano na stećku iz 1192. godine.

A se leži Ahmat Štuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nek se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg,
kojino usijetče mi brat, višlje ni putnici po zemlji ni zvijetde
po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. godine.

Kulturno-jezičnu (i biogenetsku) baštinu na čakavskim Jadranskim otocima ostavili su srednjovjekovni pomorski Arapi iz Barijskog kalifata i arapskog Lošinja sa susjednim otocima gdje su pomorski Saraceni vladali skoro cijeli vijek;  ali je ta stara arapska baština na Jadranu do sada bivala politički nepodobna i javno zatajivana. Stoga, uprkos bošnjačkim tvrdnjama kako su navodno arabizmi najčešći uglavnom u Bosni, u stvarnosti postoje podjednako brojni stariji arabizmi i kod otočnih čakavaca u Hrvatskoj, ali to većinom nisu vjerski arabizmi poput Bosne, nego naprotiv praktični, svakodnevni  arabizmi  kojih  većinom i nema u Bosni niti drugdje na unutarnjem Balkanu (gdje ove zamjenjuju turcizmi).

Arapi su u hrvatskoj historiji, tradiciji i književnosti ostavili dosta vidljive tragove. Među starijim pjesnicima, pjevaju o Arapima Ivan Gundulić, Baraković, Kačić i drugi. Preradović, Šenoa, Palmović i Arnold obrađuju ih pod općim imenom Arapa, ili imenom Beduina i Saracena. Šenoa je u Anci Neretvanci prikazao gusarski pohod Saracena u neretvansku banovinu. Franjo Marković spjevao je oveću epsku pjesmu, pod naslovom Povratak pod hrvatskoga kralja, dovodeći u vezu slavensku stražu u arapskoj Španjolskoj. Slične je sadržaje još obilnije razradio Velimir Deželić stariji u romanima U službi kalifa, 1908. i Hadžibova kob, 1909.

————————————————————–

Literatura

Annales regni Francorum ili Annales Laurissenses maiores, hronika zbivanja u franačkom kraljevstvu, u vremenu 741.-849.; autor nepoznat. Smatra se da ju je pisalo više autora (najprije će biti, klerici), a onda su dijelovi sabrani u jednu zbirku; prvo tiskano izdanje Canisius Heinrich (1603).

Übersetzung, Notizen und Indizes von Ma Jesés Viguera und Federico Corriente der “Chronik des Kalifen Abdarrahman III An-Nansir zwischen den Jahren 912 und 942 (al-Muqtabis V)” von Ibn Hayyan von Cordoba.

Musca  Giosuè,  1964., L’emirato di Bari, 847-871. Università degli Studi di Bari Istituto di Storia Medievale e Moderna, 4. Dedalo Litostampa, Bari.

Krueger  Hilmar C. 1966., Review of L’emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. Speculum 41:4 (Oct.), p. 761.

Kreutz Barbara M., 1996, Before the Normans,  Southern Italy in the Ninth and Tenth Centuries, University of Pennsylvania Press, Philadelphia. ISBN 0 81221 587 7

Thomas  Arnold,  Povjest islama, II izdanje, Sarajevo 1990.

Muhamed Hadzijahić,  „Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini“ , str. 25,25 i 26.

Vjekoslav Klaić, 1899., Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.

M. Warczakowski , 2004., Slavs of Muslim Spain.

N. Ibrahimi, 2007., Islam's first contacts with Balkan Nations, Prizren.

Mihovil Lovrić, 1999., Začetak i suton hrvatske pomorske baštine, Hrvatsko slovo, V / 220, 13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.

Lovrić Mihovil, 2005., Gan-Veyãn (glossaries of Eastern Kvarner), Old-Croatian Medieval Archidioms vol. I: 1224 p. ITG – Zagreb, ISBN 953-96125-2-7

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »