J. B. Tito i Dobrica Ćosić: pragmatizam i laž kao vještina vladanja.
Nihad Filipović
JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE
(Treći nastavak)
I to, taj boljševički modus operendi, to se tako primilo i uhvatilo tako dubok korijen u mišljenju mnogih naših ljudi, da evo i danas, duboko u petoj deceniji od Titove smrti i trideset godina od završetka rata, koji se ne može ni razumjeti ni objasniti, bez sagledavanja uzroka ponašanja ljudi koji su proizveli rat, a koje uzroke, (bez obzira i na neke historijski naslijeđene probleme u odnosima, stanju i mišljenju o tim odnosima), ipak treba tražiti upravo u tom jugoslavenskom komunističkom i Titovom periodu dominacije našim prostorom i životima, koji nas je ostavio prikraćenim za istinski demokratski model i ustroj društva, gdje nije razvijen sistem institucija i razvijena navika rješavanja društvenih pitanja i problema kroz institucije sistema, no je sve počivalo na jakim i uticajnim ličnostima koji sa pozicija osobne, (dakle ne institucionalne, nego osobne moći), rješavaju probleme zajednice, pa kažem, neki ni danas, kada je, unatoč svim glupostima i kriminalu modela ustrojenog nakon agresije i domovinskog rata 1992 – 1995, ipak, otvoren prostor slobode – ne uspijevaju osloboditi se adoriranja totalitarističkog, ekstremno lijevo politički pozicioniranog modela mišljenja. Otud te horske narikače za pokojnim maršalom; jer takvim, poput djece što im fali otac, fali neki novi Tito, da umjesto njih, jakom rukom lidera, rješava njihove probleme življenja u zajednici.
I to je vidljivo u svim sferama društvene organizacije i življenja: od onih što vlast obnašaju do onih u opoziciji, od intelektualaca i inteligencije na budžetskim sinekurama i državnim beneficijama, koji se javljaju tek kao solidno nauljeni šarafčići i trabanti kvazi-demokratskog sistema, do medijskih “lavova”, mahom radikalno desnog ili lijevo političkog usmjerenja, gdje političkog centra faktički i nema, (oni što su na stajalištima dejtonskih “ustavnih rješenja, da se razumijemo, nisu centar; oni zaležu za rješenje koje je, intervencijom sa strane, zaustavilo rat i to je sav njihov politički centrizam; inače su naglašeno desno ili lijevo od političkog centra); pa preko političara, koji funkcioniraju na isti ili sličan način na koji su funkcionirali komunistički operativci i aparatčići, (i to ide, od toplog obroka, regresa za godišnji odmor i naknada za odvojeni život do voznog parka i načina mišljenje, ili obratno, svejedno), do, za ljude od imaginacije, zapanjujuće sluganske kulture i kulturnjaka lišenih sposobnosti, što bi narod kazao – ni po babu ni po stričevima, istinskog kritičkog uvida nad društvenim fenomenima juče i danas. Riječju, konfuznost u mišljenju, idejna smetenost, spinovanje ideje slobode, prava i pravne države u filosofskoj paleti mišljenja i ostrakizam spram ideje slobodnog tržišta i na njemu ustrojenog slobodnog društva – to je slika duhovnog stanja na kome fermentira mišljenje takvih.
(Tako, upamćena je izjava jednog našeg velikog umjetnika koji je i ne trepnuvši javno kazao – i da je istina da je Tito činio zločine, opet je hiljadu puta bolji od ovih danas; a ima i ona jedne naše popularne orijentalistkinje i književnice koja je, u odbrani zločina što su ga komunisti počinili na kraju rata 1945. na Kočevskom rogu i tzv. Križnom putu, kazala (i ostala živa), prenosim po pamćenju – da Tito nije imao vremena istraživati ko je kriv, a ko prav).
I kako onda s takvim ljudima, koji nisu bilo koji, no su Crème de la crème zajednice Bošnjaka i Bosanaca, kako sa njima i takvim mišljenjem koje prenose narodu zavodeći ga na, dokazano, historijsku stranputicu mišljenja i prakse, kako s njima takvim osvajati Novo vrijeme?
Vidite, takvi najčešće potežu dva momenta iz komunističko-titoističkog legata kao krucijalna u “argumentiranju” veličine njhovog djela.
Prvi takav moment je bratstvo i jedinstvo jugoslavenih naroda i narodnosti. Pri tome svjesno ili iz neznanja takvi prdeviđajući da je titoističko bratstvo i jedinstvo bilo ideološko, a ne humanističko. Bilo je to bratstvo i jedinstvo radničke klase, seljaka i “poštene inteligencije”, a ne bratstvo i jedinstvo ljudi u zajednici jednakih u slobodi, pravima i obavezama.
A drugi moment na koji se pozivaju idolopoklonici titoizma je ZAVNOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) iz 1943. i povrat državnosti BiH, prvi put nakon 1463. i pada pod osmansku okupaciju. Teza je slijedeća: bez ZAVNOBiH-a i tada osvojene državnosti, RBiH ne bi 1992. imale pravne pretpostavke za organiziranje Referenduma o nezavisnosti i izlazak iz SFR Jugoslavije. Dva su ovdje kontra-argumenta na taj blatantni ahistoricizam:
- Prvo, takvi preferiraju značaj ZAVNOBiH-a, koji je, ipak, deklaracija jedne partije i jednog revolucionarnog pokreta, nad značajem Referenduma o nezavisnosti BiH, koji je prvo slobodno očitanje ljudi (građana, naroda) u historiji BiH. To već u startu demonstrira, da tako kažem, autoritaran duhovni kompozit na kome takvi formiraju mišljenje; naime, površno viđeno, to je insistiranje na pravnom legalitetu (doista i jeste), ali dubinski uvid kazuje, da je ZAVNOBIH ipak oktroirano rješenje. Pa i ako smo saglasni da je pravni formalizam nezaobilazan i ima naglašeno mjesto u pravnoj proceduri, kakav je bio postupak pred Badinterovom komisijom, (gdje SRBiH ne bi bila ni uzeta u razmatranje da nije imala republički status), ipak ima tu i drugi moment. Taj drugi moment je slijedeće –
- ZAVNOBiH ima mjesto i značaj u političkoj i pravnoj historiji BiH; bez njega, doista, pravno ne bi postojala mogućnost za raspisivanje Referenduma o nezavisnosti iz 1992. Ali, to se konstatira jer je činjenica, ali nakon toga nema potrebe padati ničice na koljena i adorirati jednog diktatora i totalitarnog sistem kojem je on predsjedavao, a istovremeno se klesti u evropske vrijednosti i težiti k Evropskoj zajednici i sjeverno Atlantskoj vojnoj asocijaciji (NATO pakt). S evropslkim sistemom vrijednosti nespojivo je adoriranje fašizma, ali, jednako tako i komunizma. Postoji rezolucija EZ parlamenta kojiom se pozivaju bivše komunističke države da preispitaju i distanciraju se od komunističke prošlosti. To jedno, a drugo, i da nije bilo ZAVNOBiH-a, ne znači da bi BiH per mus ostala zarobljena u jugo-entitetu (ili varijaciji tog entiteta) koji se nepovratno, jer se historijski tok našao na toj tačci, urušavao. Ni Kosovo nije imalo status republike u SFRJ, pa je, silnicama historijskog toka, albanski narod te autonomne pokrajine u Srbiji, osvojio državnu samostalnost 1999. Znači, bez težnje za umanjivanjem značaja ZAVNOBiH-a – pravni formalizam je važan, posebno u civiliziranom toku i postupku rješavanja društvenih potreba, zahtjeva itd. – ali su najvažnije silnice historijskog toka. Na kraju krajeva, BiH je imala osvojen ZAVNOBiH i kroz njega državnost, pa ipak nije izbjegla agresiju i genocid; jednako kao što Kosovo nije imalo osvojenu državnost, a silnicama historijskog toka, “strefio” ga rat iz kojeg je albanski narod Kosova izašao – s osvojenom državnošću.
Idemo dalje, naprijed je pomenuto insistiranje i Titovo osobno istrajavanje na BiH kao posebnom jugoslavenskom entitetu. Znak je to njegove pragmatičnosti, a odmjeren pragmatizam i sposobnost političara da prepozna takva rješenja i prilagodi im agendu i političku artikulaciju jeste kvalitet. Tito je imao taj kvalitet i na primjeru tretmana BiH je to tako očito. Jednostavno, u funkciji održanja Jugoslavije, komunističke i njegove osobne vlasti, njemu je bila potrebna upravo takva BiH. Naime, svrstana bilo na hrvatsku ili na srbsku stranu ili jednom podijeljena, BiH gubi značaj srbsko-hrvatskog balansa koji zapravo održava Jugoslaviju kao državu, a komunističku partiju i njega kao predsjednika, na vlasti. Da je to doista tako, uvjerili smo se 1990-ih u postupku raspada Jugoslavije, kada dolazi do srbsko-hrvatskog paktiranja na poslu podjele Republike Bosne i Hercegovine.
Jer, čim je otvoren tok delegitimiranja Jugoslavije, nanovo se otvara i bosansko pitanje iz vizure srpskog i hrvatskog radikalnog etnonacionalizma.
(Zanimljivo, ali kao rijedak pronicljiv glas čovjeka i s iskustvom i znanjem, rahm. prof. Muhamed Filipović je na ovo i ovakvu specifiku pozicije BiH u Jugoslaviji, ukazivao u njegovim radovima i javnim nastupima; ali, padalo je to na gluhe uši politički neemancipiranog bošnjačkog naroda i njegove klero-narodnjačke elite koja ga je u tim burnim godinama disolucije Jugoslavije predvodila)
Tito je vrlo dobro razumio relaciju srbsko-hrvatskog etnonacionalizma spram RBiH i otuda, prema mom razumijevanju načina funkcioniranja Titovog političkog uma, ide njegovo insistiranje na bh. posebnosti i onom čuvenom – ni, ni, ni, već – i, i, i, tj. da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska; (upravo se ovaj redoslijed vrtio kao mantra iako su Muslimani i tada bili većinski bh. narod, pa bi bilo logično da je u tom slijedu taj pridjev muslimanska bio početni; no, što kaže narod, neće jezik nego pravo, tj. kako je u mišljenju začeto).
Pitanje koje ovdje sada javno podastirem bosanskim intelektualcima je slijedeće:
Ko se sjetio u ovaj i ovakav diskurs postaviti i osmotriti Tita i njegovu karijeru?
Ima li takvih? Ako ima, javno se ne primjećuju. Dapače, sudeći po reagiranju na društvenim mrežama i u štampanim medijima, i danas, oni rijetki za koje primjete da bi mogli krenuti ili su krenuli ovim pravcem, od iste te intelektualne bulumente, bivaju optuženi da su retrogradni, da su fašisoidni, da su kleronacisti, da priželjkuju povratak begovata, da su turkofili, da su zavjerenici Novog svjetskog poretka, da su dio iluminantske zavjere, da su ovakvi i onakvi; sve samo ne pravo, a to je da se radi o ljudima koji tek pokušavaju slobodno misliti. Pa se te paskvile i ta haranga na slobodno mišljenje, preko podrepaškog medijskog lanca i brojnih stručnjaka i specijalista na društvenim mrežama, za sve i svašta, a naročito za ono o čemu pojma nemaju, preuzimaju i plasiraju u javnosti kao mišljenja autoriteta, kao znanost, kao posljednja riječ, itd.
Dalje, sličnim logičkim slijedom moguće je argumentirati Titovo pristajanje, s početka hiljadu devet stotina sedamdesetih, na prenos suvereniteta sa federacije na jugoslavenske republike, pa tako i na SRBiH. Tu je nekoliko momenata u “igri”. Najprije, nakon tzv. hrvatskog proljeća i srpskog liberalizma početkom 1970-ih, a uzimajući u obzir njegovu životnu dob i svijest da i njemu ističe biološko vrijeme trajanja, Tito je mogao sebi dopustiti politički relaksiraniji odnos spram republičkih partikularističkih tendencija, protiv kojih je inače bio sve vrijeme. Čitav njegov život je bio borba za unitarnu Jugoslaviju, vlast komunista u takvoj Jugoslaviji i naravno njegovo osobno održanje na vlasti kao neupitnog lidera.
Tako da je ovo odstupanje pred kraj njegovog života, od onoga što je inače matica njegovog političkog djelovanja, naprosto moglo značiti – poslije mene potop; ili je to bilo, a ja osobno sam skloniji takvom vjerovanju, stvaranje pravnih pretpostavki za eventualnu disoluciju Jugoslavije, nakon njegove smrti, ako već tako mora biti, na, da takom kažem, pristojan, civiliziran način.
Tito je naime, (a i njegovi saradnici, npr. Kardelj, Ćosić, Bakarić itd. ima više izvora koji govore tome u prilog), instinktom rasnog političara, osjećao, bio svjestan odnosno ZNAO je, da “stvari” u Jugoslaviji ne mogu vječno funkcionirati na način na koji su funkcionirale za njegovog života, za njegove vlasti i njegovog neupitnog autoriteta, i da poslije njega, Jugoslavija nužno upada u fazu političkih turbulencija, gdje je moguće sve, pa i raspad države. Na kraju krajeva, tzv. hrvatsko proljeće i srpski liberalizam su bili jasni znakovi u kom pravcu se kreću razmišljanja partijskih najjačih ljudi u dvije najveće jugoslavenske republike.
Prema mom skromnom mišljenju, otuda dakle taj Titov zaokret 1970-ih i prebacivanje težišta sa federacije na republičke piramide vlasti i odlučivanja. Poslije se on, koji je sav aktivan politički život bio jugounitarista, ponešto i kajo zbog takvog opredjeljenja, pa ipak, bilo je kasno za povratak na stara rješenja. Znači, opet je na djelu pragmatizam, doduše ovdje, u njegovim odmaklim godinama i pred kraj života, motiviran općim dobrom, a ne osobnim težnjom za održanje na vlasti. Ali svejedno, utilitaristički pragmatizam kao, da tako kažem, osobni žig načina na koji je Tito vladao, i ovdje je jasno prepoznatljiv i čitljiv.
Vezani članci: