Nihad Filipović
JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE
(Drugi nastavak)
Revolucija i ideal komunizma jeste bio njegov svijet, ali u biti, revolucija, dakle nasilje je bio put do osvajanja vlasti, a onda na vlasti, revolucionarno nasilje i politička diktatura su bili način opstanka, održanja vlasti od tada, pa do sudnjeg dana.
Ovo pada kao teška intriga na mnoge uši navikle na totalno drugačiji diskurs kada je o komunistima, i posebno o Titu i njegovoj vladavini riječ, ali dublja analiza ideja oko kojih se KPJ politički uvezivala i načina borbe za provedbi tih ideja u praksi, te analiza Titovog ponašanja, kako u vremenu borbe KPJ za vlast i njegove osobne ambicije za poziciju lidera u KPJ, tako i nakon osvajanja vlasti, ukazuje upravo na taj zaključak; i to se u ravni činjenične i intelektualne argumentacije može uspješno braniti kao održiv i logički uvezan zaključak; (pod intelektualnom argumentacijom podrazumijevam logičko uvezivanje djelića spoznaje u zaključak, odnosno moguću ili vjerovatnu istinu o posmatranom fenomenu, često međutim, ne u pravilu, ali često, bez direktnih historijskih artefakata kao dokaza u prilog logički izvedenog zaključka; koji artefakti možda i postoje, ali su zaštićeni tajnom i nedostupni su široj javnosti).
Marksističke ideje koje su generirale komunističke pokrete širom svijeta pa i u Jugoslaviji, legitimne su. Nelegitiman je način borbe za osvajanje pozicija vlasti i implementiranje tih ideja, usvojen sa strane komunista, a to je revolucionarno nasilje. I nelegitiman je način održavanja na vlasti, a to je diktatura i opresija na slobodno mišljenje i artikulaciju političkih ideja i opoziciono udruživanje.
To je ta ključna greška, feler u načinu mišljenja i načinu provedbe zamišljenog, koja je, medicinski kazano, u genetskom kodu marksizma-lenjinizma i tim slijedom naravno i titoizma, maoizma, kastrizma, polpotizma i svih tih komunističkih diktatura i diktatora, širom svijeta.
Komuniste nisu zanimali putevi i metodi regularne demokratske borbe za pridobivanje podrške građana za njihove ideje i planove. Zapravo, ta metoda borbe za proklamirane ciljeve, budući je pozivala na nasilje u svrgavanju vlasti i obećavala diktaturu, navodno naroda i narodnih predstavnika (jednom nakon osvajanja vlasti), i mogla je jedino biti vođena kombinacijom nelegalnih i legalnih metoda borbe uz upotrebu nasilja: od verbalnog nasilja do psihološkog pritiska na građane i opoziciju medijskim presingom i “spontanim” reakcijama radnika, seljaka i poštene inteligencije”.
Tu su komunisti na dlaku isti kao fašisti koji se pretvaraju i glume pristajanje uz slobodne demokratske metode borbe za vlast, a jednom kada se nađu u prilici da učestvuju u vlasti, koriste osvojenu poziciju za dokidanje slobode i instaliranje svoje totalitarne vlasti.
- Tako su se sovjetski komunisti dočepali vlasti nakon Februarske revolucije 1917, gdje je car već abdicirao, monarhija ukinuta, republika uspostavljena, a osnovana demokratska Privremenu vladu Kerenskog (Aleksandar Fjodorovič), sa čime se Lenjin i komunisti ne mire, (jer njih zanima isključiva, samo njihova, monopolistička vlast), pa stoga svrgavaju Privremenu vladu, posve nepotrebno, na izričitu Lenjinovu naredbu, mučki ubijaju carsku familiju, cara, caricu i petoro malodobne djece) i zavode diktaturu;
- tako su se Hitler i njemački nacisti dočepali vlasti: manje-više slobodan demokratski uspon na vlast, koristeći ekonomski haos u koji je Njemačka upala 1920-tih, a onda ukidanje slobode i uspostava totalitarne vlasti;
- i tako su se jugoslavenski komunisti dočepali vlasti: korištenje haosa Drugog svjetskog rata za provedbu plana osvajanja vlasti, ali kako zbog zapadnih saveznika iz rata, nakon istog, našavši se u fokusu anglo-američke pažnje i interesa, nisu mogli ići direktno na ukidanje slobode, pristaju na bajagi demokratsku utakmicu na izborima za tzv. Konstituantu (Ustavotvornu Skupštinu), partiju maskiraju tzv. Narodnim frontom (slično kao što su se kasnije koristili tzv. Socijalističkim savezom radnog naroda), gdje onda kroz taj filter, koristeći auru pobjednika u ratu, ideološkim presingom i nasiljem, likvidiraju svako opoziciono mišljenje), stotinama hiljada građana oduzimaju biračko pravo (što onda povlači za sobom lišavanje mnogih drugih prava građana) i na taj način u startu čini izbore neregularnim.
Demokratska opozicija, demokrati, radikali, zemljoradnici, koja još uvjek, zbog pomenutog insistiranja zapadnih saveznika, kao kakav – takav faktor u političkoj utakmici postoji, pa ima i svoj list “Demokratija”, kojim se redovno oglašavaju u javnosti, nakon tih mjera odlučuje ne izaći na izbore. Komunisti bajagi izražavaju žaljenje pa i ljutnju na apstinente koji eto, ne žele učestvovati na “najpravednijim izborima održanim do sada u Jugoslaviji”, ali odmah nakon izbora, koji uz pomoć tzv. (18) “Ćorave kutije”, očekivano ubjedljivo dobivaju, nakon pažljivo (19) organiziranih “spontanih” demonstracija radnika koji su štampali “Demokratiju”, pa biva “nezadovoljni” onim što štampaju (i tako sebi i svojim porodicama zarađuju kruh), odbijaju daljnju saradnju i printanje lista, gdje onda komunisti, “ispunjavajući želje radništva i poštene inteligencije”, najprije plijene jedno izdanje “Demokratije”, a potom likvidiraju i list i opoziciju, te zavode otvorenu diktaturu koja traje sve do pada komunizma početkom 1990-tih. Nakon toga, Tito prima britanske parlamentarce i novinare i u odgovoru na jedno novinarsko pitanje (20) kazuje:
“List je htio pisanjem unijeti duh razdora, nepovjerenje prema Armiji, a pored toga htio je iznijeti niz neistina vrlo destruktivnog karaktera. Ljudi koji pišu u tom listu svim su se silama trudili da napišu nešto na osnovu čega bi mi mogli zabraniti list, a da bi zatim oni tu zabranu koristili za tvrdnje kako kod nas nema demokratije. A mi smo pokazali da je kod nas demokratija i da ih možemo zaplijeniti. To su bile provokacije, a zapljena je zasnovana na zakonu”.
Tom prilikom Tito je obećao da neće biti daljnje represije prema “Demokratiji” i, ispostaviće se, (21) slagao, jer je odmah nakon izbora list zabranjen.
———————————————-
(18) Ćorava kutija je termin koji je spontano nastao u narodu za glasačke kutije bez lista kandidata. Cilj je bio privući glasače skeptične prema Narodnom fronti i dati im mogućnost glasanja i protiv liste Narodnog fronta. Glasač je tako navodno imao mogućnost spustiti kuglicu gdje i u koju kutiju hoće, pa i u kutiju bez liste. Naravno, prebrojavanje kuglica je bio posao biračkih odbora pod kontrolom komunista.
(19) Sjetimo se ovdje Slobodana Miloševića i njegovog uspona na vlast organiziranjem “spontanih” demonstracija podrške radnika, građana i poštene inteligencije.
(20) Citat preuzet iz teksta M. Stanojčića, “Prvi izbori u Titovoj Jugoslaviji”, portal Koreni, 18.03.2017.
(21) Ovdje mi na um pade kako je Tito sličan postupak pragmatskog laganja primjenio i 1968., nakon studentskih, u osnovi ljevičarskih i prokomunističkih demonstracija u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Nišu i Ljubljani, kada je u televizijskom obraćanju, dao podršku “našim studentima”, izričito kazao da je “sretan što imamo takvu omladinu koja se pokazala zrela”, kazao je kako je “bilo nekih nepravilnosti”, kako “niko nije nezamjenljiv, pa ni ja”… itd., da bi nakon smirivanja protesta, bilo zavedeno discipliniranje i čistka nepodobnih studenata i profesora, a stanje u komunističkoj Jugoslaviji ostalo kakvo je i do tada bilo.
————————————————–
I tako, nakon “demokratskog” osvajanja vlasti, slijedi otvorena, ničim sputavana, dapače, sada kokano “demokratski legitimirana” najcrnja represija, a Jugoslavija se ustrojava kao titoistička kopija staljinističkog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Ostalo je, što kažu historija. Zna se: desetci hiljada pobijenih, represija na slobodno mišljenje i javnu riječ, katastrofalna ekonomija koja se održavala tek pragmatičkim manevrima usmjerenim ne na istinsku reformu neodrživog stanja, nego na preživljavanje na pozajmicama, na kojima se onda gradio bajagi ekonomski proboj i rast životnog standarda, užasan politički sistem jednoumlja koji je bio naprosto uvreda za inteligenciju, u epohi tzv. hladnog rata između kapitalističkog i demokratskog političkog zapada i zemalja tzv. “narodne demokratije” (kakav pleonazam, narodne, pa još demokratije) socrealističkog istoka, koja epoha traje u Evropi i svijetu nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do pada Berlinskog zida, balansiranje na osjetljivoj političkoj vagi straha, podozrivosti, sumnje, istinitih, manje istinitih i pogrešnih predstava, predrasuda i stereotipskog doživljaja, mišljenja i otvorenog laganja jednih o drugim; i sve tako, pa dok traje.
A sve skupa popraćeno ideološkim, obrazovnim (od osnovnog obrazovanja do univerzitetskih specijalizacija) i medijskim (od štampe, preko književne publicistike do filma, radija i televizije) presingom, hvalospjevima o veličini ideje, uspješnosti modela i mudrosti lidera, socijalnoj pravdi, ostvarenom bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti itd. Pragmatizam modela – Poslije mene potop, razvijen do perfekcije.
Vezani članci: