Loading...
Politika

KONTINUITET ILI DISKONTINUITET (1)

Piše: Nihad Filipović

Podijeljena Bosna nakon 1995. – ovo što imamo danas od države, kao takvo, pečatirano je u Dejtonu. Službeno i rašireno mišljenje je da je to rezultat pritiska SAD. Međutim, kao da se previđa da su i domaći, akteri sukoba na terenu, dali svoj glas ZA, i to ne samo srpska i hrvatska strana nego i i vlada u Sarajevu. Dakle činjenica je da saglasnost velikih sila (USA, Rusija, Velika Britanija, Njemačka i Francuska), na ministarskom sastanku u Ženevi, 13.05.1994., o zajedničkoj strategiji u rješavanju bh. konflikta, nije pala s neba. Te su sile imale svoje interese i svoje štićenike u krvavoj bosanskoj drami, pa usaglašenost oko teritorijalne podjele koja je tu postignuta tada (51% tzv. Federacija, 49% tzv. Republika Srpska) treba u tom kontekstu posmatrati: bio je to njihov dogovor, ali nikako ne i dogovor bez saglasnosti klijenata na terenu.

Pogledajmo malo bliže taj tok: Formiranje Federacije BiH Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994. najava je onoga što će uslijediti. A uslijedio je rečeni ministarski sastanak u Ženevi maja 1994., da bi potom poslanici Parlamenta Federacije BiH, 18.07.1994., prihvatili plan tzv. Kontakt grupe sa (303 glasa za i 46 glasova protiv).
Potom su 26.08.1994., poslanici Skupštine Republike Srbije usvojili Deklaracija o mirovnom planu Kontakt grupe za BH (126 glasova za i 2 glasa protiv).
Onda su Karadžićevi četnici u RBiH odbili mirovni plan, pa je Milošević uveo sankcije četnicima. Uslijedilo je bombardiranje svojeglavih četnika, pa ofanziva hrvatske vojske i Armije RBiH…itd.
Ofanziva je zaustavljena na insistiranje Kontakt grupe, a na kraju slijedi Mirovna konferencija u Daytonu, Mirovni sporazum i tzv. Ustav BiH.
Sve međutim ustranu, činjenica je da je naša službena politika kroz Parlament Federacije prihvatila podjelu Republike BiH, još, de facto, u martu 1994., formiranjem tzv. Federacije BiH, a definitivno u julu iste godine prihvatanjem plana Kontakt grupe.

Drugo je pitanje legitimiteta i legaliteta i tzv. Federacije BiH i njenog parlamenta (niti su legitimni niti su legalni, da se razumijemo), ali ovo su činjenice.

Dakle, politička saglasnost, kako aktera na terenu, tako i njihovih pokrovitelje u tzv. Kontakt grupi, da se ide na podjelu BiH u omjeru 51%:49%, službeno, postignuta je još u maju 1994., a sve ostalo je bilo samo realizacija. Hronološki to izgleda ovako:
– 13.05.1994., tzv. Kontakt grupa (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka), na ministarskom sastanku u Ženevi, postižu saglasnost o zajedničkoj strategiji u rješavanju konflikta. Predviđena je teritorijalna podjela po kojoj bi Bošnjaci i Hrvati dobili 51% a Srbi 49% teritorije.
– 05.07.1994., Kontaktna grupa za BiH predlaže podjelu teritorija BiH u omjeru 51%:49%.
– 18.07.1994., poslanici parlamenta Federacije BH, prihvatili plan Kontakt-grupe (303 glasa ZA i 46 PROTIV).
– 31.07.1994., Slobodan Milošević prihvata ponuđeni prijedlog i to isto traži od samoproglašene Republike Srpske.
– 4.08.1994., nakon što su Karadžićevi Srbi odbili mirovni plan, jugoslavenska vlada “prekinula je političke i ekonomske odnose” sa samozvanom Republikom Srpskom i uvela “blokadu granice”.
– 26.08.1994., Jugoslavija odnosno Srbija, usvaja Deklaraciju o mirovnom planu Kontakt grupe za BH.
– 02.11.1994., predstavnik State Departmenta Majkl Mekari je izjavio da legalna bosanska Vlada ima razloga za pokretanje ofanzive s obzirom na odbijanje plana Kontakt-grupe sa strane Karadžićevih Srba.
– 11.07.1995., jedinice vojske pobunjenih Srba ulaze u Srebrenicu.
– 28.07.1995., Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zauzima Glamoč i Bosansko Grahovo.
– 04.08.1995., Vojska Republike Hrvatske (VRH) započela operaciju „Oluja“. Za tri dana veći dio samozvane Republike Srpske Krajine biva zauzet i vraćen pod suverenitet Republike Hrvatske.
– 30.08.1995., počeli zračni udari Zapadne vojne alijanse (NATO, u stvari SAD) na jedinice i objekte vojske pobunjenih Srba u BiH.
– 13.09.1995., HVO oslobađa Jajce, a Armija Republike Bosne i Hercegovine Donji Vakuf. Peti korpus Armije RBiH krenuo u kontraofanzivu i ovladao širim rejonom Grmeča. Jedinice Petog korpusa ARBiH oslobodile Bosanski Petrovac.
– 14.09.1995. HVO i VRH oslobodili Drvar i ovladali prijevojem Oštrelj na putu Drvar- Bosanski Petrovac. Peti korpus ARBiH oslobađa Ključ. Istovremeno vode se grčevite borbe za Bosansku Krupu.
– 17.09.1995., ARBiH ulazi u Bosansku Krupu. Združene jedinice ARBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića razbijaju snage pobunjenih bosanskih Srba i oslobađa Sanski Most. Jedinice Armije RBiH i HVO-a napreduju prema Banjaluci i stigli su južno na 25 km od Banja Luke. Vojska pobunjenih Srba je u rasulu, a cjelokupno stanovništvo samozvane RS zapadno od koridora pokreće u zbjeg prema Srbiji.
Državni sekretar SAD Warren Christopher izjavljuje: “Ofanziva na Banja Luku će biti zaustavljena. Mi smo Muslimane i Hrvate poticali da se radije zaustave do tačke koju fokusira mirovni proces, nego da osvajaju nove teritorije.”
– 19.09.1995., na pritisak Kontakt grupe, posebno SAD, ofanziva je zaustavljena, jer je napredovanje ARBiH i HVO/HV premašilo ranije zadani teritorijalni odnos među entitetima. Pod nadzorom srpskih jedinica, koje su se nalazile pred potpunim slomom, ostalo je 46 % teritorija BiH.
– 21.09.1995., NATO operacija „Razumna prisila“, zvanično je završena. Od 30. avgusta do 21 septembra obavljeno je oko 3.000 borbenih letova, a pogođeno je ukupno 60 vojnih ciljeva na teritoriji samozvane RS.
– 01.11.1995., počinju pregovori u vazduhoplovnoj bazi Paterson, u Daytonu (Ohio, USA).

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »