Loading...
EsejiKultura

Elis Bektaš: Skloništa tražim od Uduvala, od izdajnika….

Foto: Radio Slobodna Evropa

ELIS BEKTAŠ·WEDNESDAY, JANUARY 23, 2019·READING TIME: 3 MINUTES

Nećemo zavrijediti status mudraca ponovimo li onu već pomalo izlizanu gnomu da je često više značenja sadržano u neizrečenom ili nenapisanom, nego u izgovorenom ili napisanom. To ipak ne znači da je ova gnoma netačna. No poseban značenjski sloj pronaći ćemo u slučajevima kada neko nastoji da već izgovorene riječi drugoga učini nepostojećim, da ih zataji kao da nikada nisu otišle ka slušaocu ili čitaocu.
Svojevremeno mi je u ruke došla skromno opremljena knjiga pjesama Alekse Šantića, u izdanju jedne od dvije mostarske Prosvjete, one koja je i duhom i budžetom bliža Matiji Bećkoviću, nego Aleksi. Hvale je vrijedno svako izdavačko pregnuće koje će čitaocima približiti jedan znamenit opus kakav je Aleksin. Pogotovo kada izdavač uvaži zahtjev pristupačnosti, pa knjigu opremi skromno, tako da je svako sebi može priuštiti.
Čitalac će u ovoj džepnoj knjižici, pored Aleksinih stihova, pronaći i izbor eseja o čudesnom srpskom i mostarskom pjesniku, čiji životopis ni danas, nakon tolikih desetljeća, nije manje kadar da poluči divljenje i duboko ganuće. Naravno, eseji nisu dati u integralnom obličju, niti je džepna knjiga mjesto za to – dovoljno je čitaoca uputiti na izvore, a on će, za nadati se, sam tragati dalje.
Zanimljiv je, međutim, algoritam kojim se priređivač knjige vodio u dotjerivanju i reduciranju ovih eseja. Šta izbaciti iz nekog teksta uvijek je teško i osjetljivo pitanje i veoma je nezahvalno stavljati primjedbe na odluku da se izbaci ovaj, a ne onaj njegov dio. Ipak, ta teškoća i ta osjetljivost ne oslobađaju priređivača obaveze da sačuva stubove na kojima tekst počiva: dekoracija građevine lijepa je za oko, ali bez nosećih stubova građevina će se jednostavno – urušiti.
O Aleksi Šantiću niko nije progovorio sa više ljubavi i sa dubljim razumijevanjem no možda i najveći srpski pjesnik, Miloš Crnjanski. U eseju Slika Alekse Šantića, Crnjanski na potresan način govori o jednom nepokolebanom dostojanstvu, o jednoj sposobnosti da se voli i bude plemenit, uprkos svim grozama i udarcima sudbine. Ja bez imalo stida priznajem da sam plakao kada sam, još u mladićkoj dobi, pročitao taj tekst, a i danas mi natjera suzu u oko i gužvu pelina u grlo.
Priređivač, iz samo njemu znanog razloga, odlučuje da iz teksta odstrani rečenicu nužnu za razumijevanje Aleksinih poznih gorčina. Aleksa već desetljećima leži na Bjelušinama, ali to bestidno poigravanje sa pjesnikom i danas je jednako živo, kao i u vrijeme kada su Miloš i Aleksa drugovali u Mostaru, dok je ovaj prvi u njemu boravio na vojnoj vježbi.
Ali svakako da nije bio pesnik zato da ga širom Bosne deklamuju o Svetom Savi, kaže Crnjanski u svom sjećanju na Aleksu.
Kada priređivač knjige pjesama Alekse Šantića iz eseja velikog, a možda i najsrpskijeg srpskog pisca, Miloša Crnjanskog hirurškim zahvatom izbaci ovu rečenicu, to nam govori samo jedno – da sa srpstvom priređivača, u samoj nutrini tog njegovog srpstva, nešto nije u redu. A i kako će biti u redu ono srpstvo koje, za razliku od Miloševog i Aleksinog ka svijetu otvorenog srpstva, želi da se svede na pučke priredbe i na vječnu zakočenost u prošlosti.
Ili možda ja pretjerujem, možda tu nema nikakve u dubini skrite falinke, već samo uvažavanja svakome razumljive dihotomije koja veli da je Aleksa umro u bijedi, a da pučke priredbe uvijek donose nekakav utržak i nekakve sinekure svojim organizatorima, pa nije mudro, s aspekta zarade, dopustiti Crnjanskom da razgolićuje bijedu duha koja se nije obazirala i koja se ni danas ne obazire na bijedu tijela u kojoj je Aleksa provodio svoje zadnje dane.
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »