Loading...
Kultura

KAKO SE KROJILA JEZIČKA SUDBINA BOŠNJAKA

Beč, polovinom XIX stoljeća, u vijeme sklapanja tzv. Bečkog književnog dogora o jezičkom jedinstvu Srba i Hrvata

Napisao: profesor Safet Kadić

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata….
… Danas je fundamentalno političko i sociolingvističko pitanje može li se od bečkog, priko novosadskog, doći do bosanskog dogovora?
  Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim. No, predhodno treba postići bošnjački dogovor. O tome se, kao jednom od sudbonosnih pitanja, mora postići bošnjački konsenzus na svenarodnom bošnjačkom saboru.

SRBSKO-HRVATSKI LINGVOCID U BEČKIM RUKAVICAMA

Srpsko-hrvatski lingvocid predhodio je srbsko-hrvatskoj agresiji na Bosnu i srbskom genocidu nad Bošnjacima. “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika” – napisao je najautoritativniji srpski jezikoslovac Aleksandar Belić još prije gotovo stotinu godina. Belić je, dakako, pod “našim književnim jezikom” podrazumivao zajednički književni jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba na rečenim osnovama pod ekskluzivnim nacionalnim nazivom srpski ili hrvatski, odnosno srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Sedamdesetak godina kasnije jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović priznaje: “Nazivi tipa ‘srpskohrvatski’, koji su se u raznim dvočlanim varijacijama upotrebljavali u značenju “srednjojužnoslavenski” ne zadovoljava zbog, najmanje, tri razloga: sadrži imena samo dva od četiriju naroda, višestruko su mnogoznačna, te beznadno i nepopravljivo su kompromitirana u obama nekadašnjim jugoslavenskim razdobljima”.

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata.

Široj javnosti manje je poznato šta je to “bečki književni dogovor”. To je, zapravo, dogovor o jezičkom jedinstvu i zajedničkom unificiranom književnom jeziku Hrvata i Srba, uspostavljenom na substratu bosanskog jezika, odnosno srednjojužnoslavenskom dijasistemu, uz potpuno ignorisanje Bošnjaka, kao glavnih nosilaca tog jezika, a potpisali su ga 28. ožujka 1850. književnici Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter i Ivan Kukuljević, gramatičari Vuk St. Karadžić, Đuro Daničić, Franjo Miklošić, te Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, koji kazaše da “jedan narod treba jednu književnost da ima” pa je dogovoreno da bi to trebalo da bude ijekavština.
To je značilo podpuno prihvaćanje Karadžićevih ideja iz njegovog “Kovčežića”, objavljenog u Beču godinu dana ranije, u kojem se nalazi Karadžićev članak “Srbi svi i svuda” i koji je izazvao veliku buru zbog svoje teze da su svi Slaveni na jugu zapravo Srbi, sa dva imena i različitih vjera: grkopravoslavnog, rimokatoličkog, muhamedanskog vjerozakona, odnosno da su svi štokavci Srbi, kajkavci da su Slovenci, a samo čakavci da su Hrvati. Tako su Hrvati dobrovoljno postali ijekavski konvertiti: Zagorci kao kajkavski ekavci, Slavonci kao štokavski ikavci i Dalmatinci kao čakavski ikavci. Kao što je poznato, taj jezik je normom podpuno nametnut ikavsko-šćakavskim Bošnjacima bez njihove volje i saglasnosti i kao takav predstavlja paradigmu lingvocida.

‘Bečki književni dogovor’ sadrži pet tačaka: “u prvoj tački priznaje se da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema; u drugoj se priznaje da je za jezik Hrvata i Srba najpravije i najbolje primiti ijekavski govor, i to tako da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je (dijete, dječji); u trećoj tački se preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha); u četvrtoj se priznaje da u genitivu množine imenica nije potrebno pisati glas h (ženah) i u petoj tački svi pristaju da se vokalno r piše bez popratnih vokala, dakle prst, a ne perst ili parst.”
U ‘bečki književni dogovor’ unesene su osnovne Karadžićeve jezičke i pravopisne koncepcije, pa on zapravo znači napušćanje jezičkih i pravopisnih shvaćanja i prakse “iliraca”, prisutnih od 1836. godine. Poznato je, naime, da su “ilirci” od 1836. dalje, pod vodstvom Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića i Bogoslava Šulekana tradiciji bosanskog jezika kodificirali poseban štokavski ijekavski književni jezik sa starijim oblicima i s etimološkim pravopisom, namijenjen, kako su oni smatrali, “svim Ilirima, tj. Hrvatima, Srbima, Slovencima i Bugarima”, koji se i po leksičkom fondu i po pravopisu i grafiji znatno razlikovao od Karadžićeva narodnog jezika i fonetskog pravopisa. Bio je to ijekavizovan stariji tip bosanskog jezika kakav susrećemo u “Hasanaginici”.

Znakovito je što se među potpisnicima “bečkog književnog dogovora” nalaze “zakleti” ilirci Mažuranić, Demeter i Kukuljević. Nadobudni Daničić nije se libio da čisto politički uztvrdi da je Šulekov leksikografski rad nanio mnogo štete književnom jeziku u Hrvata. A Šulek je bio glavni “ilirski” leksikograf, o kome su Vatroslav Jagić (1910), Aleksandar Belić (1929) i Petar Skok (1954) izrekli vrlo povoljno mišljenje.
Najistaknutiji “ilirac”, a potom “vukovac” u Bosni bio je franjevac Ivan Franjo Jukić sa svojim časopisom “Bosanski prijatelj”, dok su Bošnjaci ksenofobično nojevski ignorisali te procese i, kao da se to njih absolutno ništa ne tiče, vodili jalove rasprave po carigradskim književnim društvima i okupljališćima o leksičkom bogatstvu bosanskog jezika. (Tako neodgovoran odnos bošnjačkih književnika i intelektualaca prema svome maternjem jeziku u sudbonosnim vremenima nije zabilježen u povijesti, ali o tome drugi put.)

Rečeno Karadžićevo shvaćanje i principe iz ‘Bečkog dogovora’ bezpogovorno i dosljedno je proveo njegov epigon i oduševljeni pristalica, Novosađanin Đorđe Popović alias Đuro Daničić, u projektu: Rječnik srpskog ili hrvatskog jezika, uzpostavljenom u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), sa sjedišćem u Zagrebu. Daničić je postao prvi sekretar Akademije i prvi (dugogodišnji) urednik Rječnika. Iako štakavizam nije obuhvaćen ‘Bečkim književnim dogovorom’, Daničić ga je dosljedno uveo u normu kao odliku srbske ćirilometodske književne tradicije koja je postala i svojina srbskog narodnog izraza, nasuprot općeslavenskom i bošnjačkom (dvo)glasu ‘šć’ u organskom idiomu. Sliveni glas ‘šč/šć’ je glasovni refleks praslavenskog jotovanja suglasničkih grupa ‘sk’, ‘st’. Jedino su solunski Slaveni razvili glas i fonemu ‘št’ kao pandan i fonološku alternantu općeslavenskom ‘šć’. Budući da je prirodni jezik solunskih Slavena uzet kao podloga za prvi književni jezik svih Slavena, poznat pod nazivom staroslavenski ili starocrkvenoslavenski, glas i fonema ‘št’ ušli su i u taj književni jezik, a kao što ćemo viditi, i u neke organske idiome, npr. srbski, a normom uspostavljenom ‘Bečkim književnim’ dogovorom nametnut je i Bošnjacima i Hrvatima. S ovim nikako ne treba dovoditi u vezu glasovni skup ‘št’ u savremenom bosanskom jeziku različitog nastanka. Ovdi treba podsititi na općepoznati stav u slavistici da “palatalizacija velara i, poslije, dentala, uz promjene do kojih je dolazilo u vezi s glasom ‘ê’ (jat) sa svojim refleksima, u vezi s poluglasima, s vokalnim ‘r’ i vokalnim ‘l’, i s metatezom likvida, predstavlja jednu od najglavnijih diskriminanata po kojima se južnoslavenski jezici i danas među sobom razlikuju.”
Za razliku od štakavizma, koji je unesen u književnu normu mimo bečkog književnog dogovora, dogovoreni ijekavizam Srbi nikada nisu proveli u normi, nego su zadržali svoj ekavizam. Velikosrbska asimilatorska ideja nije se zadovoljila ijekavizacijom i štakavizacijom Bošnjaka i Hrvata, nego je na mala vrata pokušala unijeti još jednu asimilatorsku podvalu.

Kako je navedeno u Jezičnom savjetniku Instituta za jezik JAZU, istaknuti srpski književni historičar i javni radnik svoga vremena Jovan Skerlić podnio je prije Prvog svjetskog rata prijedlog da Srbi i Hrvati uzmu ekavsko narječje kao zajednički književni jezik i latinicu kao zajedničko pismo, iako se u Bosni i Hrvatskoj, kao književni jezik tada već posve bilo utvrdilo Karadžićevo ijekavsko narječje.

Premda su se za taj pokušaj založili i najnapredniji pisci, kao što su Hrvati Miroslav Krleža i August Cesarec, taj iluzionistički i jalov pokušaj ekavske konverzije je propao. “Osim toga stara se Jugoslavija iz iluzije zajedničke države bratskih naroda pretvorila u tamnicu neravnopravnih naroda, u kojoj je vladajuća srpska buržoazija nastojala, kao i sve druge buržoazije svijeta, da u svojoj državi eliminira ili apsorbira sve ostale nacije i njihove buržoazije i tako stvoriti prostor za svoj razmah i razvitak. U tome joj je, kao jedno od sredstava, dobro došla i mogućnost da izbriše jezičke razlike i svoj književni izraz nametne kao jedini.”

Najistaknutiji pristalica te ideje u Bosni bio je velikosrpski diplomata i književnik, pristalica ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, rođeni Trebinjac, Jovan Dučić, dok je drugi velikosrpski diplomata i književnik, jugoslavenski književni nobelovac, rođeni Travničanin Ivo Andrić, toj ideji najjače puhao u jedra i do kraja života provodio u svom književnom radu i javnom djelovanju.

Bošnjake opet niko ništa nije pitao, ali ovu Skerlićevu ideju, čak i poslije Drugog svjetskog rata, dodvornički su u djelo pretvarali neki bosanski književnici poput Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i nekoliko njihovih, još živih, mlađih kolega.

U skladu sa onovremenim evropskim antiturskim, pa onda i antibošnjačkim trendovima, Srbi i Hrvati su ne samo prisvojili bosanski jezik nego ga imenovali i svojim imenom, a potpuno ignorisali postojanje Bošnjaka i njihovog jezika.

Iz današnje perspektive postavlja se pitanje zašto Bošnjaci nisu učestvovali u ‘Bečkom književnom dogovoru’ i zaštitili svoj jezik? Gdje su bili bošnjački intelektualci, književnici i naučnici toga vremena?

Ali Bošnjaci su se već bili sami o sebi zabavili, jer se ‘bečki književni dogovor’ događa u razdoblju najveće bošnjačke narodne tragedije u svekolikoj povijesti. Taj dogovor podpisivan je upravo u vrijeme dok je po Bosni harao poturčeni lički Srbin Mihajlo Latas, alias Omer-paša Lutvi, kao glavnokomandujući osmanske vojske na čelu kažnjeničke ekspedicije sultana Abdul-Medžida protiv pobunjenih Bošnjaka i zadavao im završni smrtni udarac. (Tridesetak godina kasnije, 1878. godine, samo ih je dotukao austrijski general Josip Filipović, sa bliskih prostora spominjanog Latasa, na čelu austro-ugarske vojske, zapravo neokrstaške europske vojske.)

Novi Sad, decembar 1954, učesnici tzv, Novosadskog dogovora o jeziku.

Ono što je započeto ‘bečkim književnim dogovorom’ 1850. godine nastavljeno je stotinu godina kasnije, preciznije 1954. godine u Novom Sadu poznatim “Zaključcima o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu” koji sadrži deset tačaka. Dogovor su postigli, uz Srbe i Hrvate, i Crnogorci, bez ijedne riječi o Bošnjacima kao da i ne postoje.

Potvrđena su sva načela dogovora iz Beča, s tim da je uz ijekavski legalizovan i ekavski kao zvaničan izraz zajedničkog jezika, nazvanog srpskohrvatski. Taj dogovor je rezultirao novim pravopisom koji je uveo mnoge nedosljednosti i bio još restriktivniji prema nekim elementima bosanskog izraza. Narušen je princip da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto”, otvoren je normativni prostor za naknadnu štakavizaciju, narušeno je načelo ijekavizma “da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je” itd.
Novosadski dogovor slidio je, zapravo, političku matricu sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine o dvopolnoj podili BiH tako da su Bošnjaci kao narod ponovo negirani u novosadskom dogovoru i u socijalističkoj Jugoslaviji, uzprkos značajnom doprinosu Bošnjaka u pobidi antifašističke koalicije i velikom stradanju u Drugom svitskom ratu i odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Danas je fundamentalno političko i sociolingvističko pitanje može li se od bečkog, priko novosadskog, doći do bosanskog dogovora?

Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira što se on čini (trenutno) nemogućim.

No, predhodno treba postići bošnjački dogovor.

Najmanje što Bošnjaci mogu učiniti na saniranju poslidica lingvocida i obnovu svoga (jezičkog) identiteta jeste reforma standardnojezičke norme, pisma i pravopisa bosanskog jezika. O tome se, kao jednom od sudbonosnih pitanja, mora postići bošnjački konsenzus na svenarodnom Bošnjačkom saboru.

(Za bosanskepoglede.com priredio: N. F.)

One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *