Napisao, profesor Safet Kadić
Zašto se na Humu zastava ne vihori?
Na sarajevskom brdu Hum nedavno je postavljena bosanska državna zastava, koja se, prema izvještaju sarajevskih i drugih medija, vijori na tridesetmetarskom jarbolu. A na Jahorini, gdje holujni vihorovi oblake razgone, vijore se neke druge zastave još od vremena Karadžićeve ratne baze i Mladićevog IKM na toj planini.
I za Dan državnosti su se vijorile državne zastave, ali samo gdje SDA ima vlast, odnosno gdje Bošnjaci prividno imaju dominantan uticaj. Ovo ‘prividno’ objašnjava zašto su se zastave vijorile, jer da imaju stvaran uticaj u tih nekoliko ‘bošnjačkih’ kantona, zastave bi se morale vihoriti, pošto je to jedino pravilan oblik u bosanskom jeziku.
Nastao je kao postnominal i-osnova prema imenici vihor: vihor-i-ti, vihoriti (se). Imenica vihor, u značenju: snažan, holujni vjetar, orkan, sa alternantama sufiksa -ār,-ur, je praslavenska i sveslavenska riječ, stara pozajmljenica iz gotskog (*-ihor). U prvom književnom jeziku svih Slavena, tzv. staroslavenskom (stsl.) ili starocrkvenoslavenskom (stcsl.), ima oblik: вихръ. Srbi su je preobrazili u ‘vijor’, dok su je Madžari posudili u obliku ‘vihar’, Rumuni kao ‘vifor’, a Moldavci kao ‘vivor’. (Uporedi oronim Bihor u Sandžaku). Leksički antonim vihoru je lahor, koji znači blagi, lahki vjetrić, povjetarac, i također je posvojenica iz gotskog, sa protetskim ‘l’: l-ahor. Semantičko jezgro i leksički korijen riječi ‘vihor’ i ‘vihoriti’ je glasovni sklop -vih-, koji je, prema etimologu P. Skoku, nastao od indoeuropskog (ie.) korijena *ṷe- > *ṷi-, proširenog formantom ‘s’: *ṷīs. Od ovoga ie. ‘s’ nastalo je prasl. ‘h’. (Uporedi rus. вихaть, bug. вихaм. Iz ovog korijena u bosanskom jeziku izvedene su još i ove riječi: vihavica (mećava), vihati (vihaju, prhuću pahulje) i vihnuti se (nebu u visine), vihar, viharan, viholje (šeboj), vihoran, vihorst, -o, vihorina, vihorno, vihorov, vihrovit, zatim Vihari, selo u rogatičkom kraju, Vihovići, naziv selâ u fočanskom i mostarskom kraju; selo Vihnići u čajničkom kraju; pa i sa sekundarnim ‘h’: vihojla – ljubica, ljubičica od tal. viola, (kod fra Matije Divkovića vihojlica je violina).
Bošnjaci su riječi vihor, vihoriti (se), sačuvali u izvornom obliku, jer u jeziku Bošnjaka vlada jezikotvorni princip ‘haka’, tj. čuvanje glasa ‘h’ u riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, kao i tvorbeno prisustvo toga glasa u strukturiranju semantičkih jezgara i leksičkih korijena riječi, posebno u procesu leksikalizacije onomatopeja, što upućuje na starinu bosanskog jezičkog koda. Navedene riječi tako su i normirane u prvom postgenocidnom Pravopisu bosanskoga jezika, autora Senahida Halilovića, iz 1995. godine. U tom obliku su navedene u svim poslijeratnim riječnicima bosanskog jezika. Treba podsjetiti da su ove riječi propisane kao jedino pravilne i u predratnom Pravopisu srpskohrvatskog jezika iz 1960. godine, zajedničkog književnog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, odnosno svih građana u Bosni, C. Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
U srbskom organskom idiomu, glas ‘h’ u tim riječima zamijenjen je glasom ‘j’ i te riječi normirane su kao ‘vijor’ i ‘vijoriti se’, jer ti govornici zajedničkog književnog jezika nisu imali glas ‘h’ u glasovnom sistemu svoga organskog idioma, nego su zijeh (hijatus), koji se javljao izostavljanjem toga glasa, popunjavli protetskim glasom ‘j’, a i normativac srbskog jezika, Vuk Karadžić, pripadao je tom jezičkom kodu. Budući da su ti govornici činili većinu populacije nekadašnjeg zajedničkog književnog (standardnog) jezika, i navedeni Pravopis iz 1960. im je “izišao u susret” tako što je pored riječi ‘vihoriti se’, u tom pravopisu u zagradi dodato: ‘običnije vijoriti se’. Naravno, napomena ‘običnije’ odnosila se koliko na tu populaciju toliko i na normativce.
Stari nazivi spomenutih sarajevskih planina Huma i Jahorine nisu promijenjeni.
Jahorina je nepromijenjen stari oronim gotskog porijekla. To je gotsko-bosanski augmentativ od -ahor sa protetskim j- i sufiksom -ina. Neki smatraju da je to još praslavenska pozajmljenica iz 6. stoljeća iz gotskog āhorn > bav. *āhor, a neki je zajedno sa lat. ‘acer’ situiraju još u pred-indoeuropski. Donijeli su je slavenizirani Goti sa prostora današnje Ukrajine u 6. stoljeću, kada su nastanili Bosnu i asimilirali se sa starosjedilačkim Ilirima.
Hum je također praslavenska pozajmljenica iz gotskog: hulmaz. Hum (praslav. *hъlmъ, u značenju brdo, brežuljak, glavica) i hulmaz su u prasrodstvu i to je gotsko-slavenska leksička paralela prema indoeuropskom ‘skulm’. U stcsl. je hъlmъ, polj. chelm, rus. holm, bug. hălm, madž. posuđenica: halom, rum. hîlm. U slavistici je nesporno da je vokal ‘u’ nastao od sonantnog ‘l’. Veoma je raširen toponim, odnosno oronim.
Pored sarajevskog još poznatiji je mostarski Hum, po kojem je nekada cijeli prostor odatle do mora nazvan humskom zemljom (Hum i Zahumlje), kasnije Hercegovinom. Najveći Hum nalazi se u samom srcu Bosne i zauzima prostor u trokutu ušća Lašve u Bosnu.
Dok na okupiranoj bosanskoj planini Jahorini duvaju orkanski vetrovi, a na mostarskom brdu Hum bjesni urnebesna oluja oko križa i zastave udruženog zločinačkog poduhvata, dotle je na sarajevskom brdu Hum davna hurnebesna holuja splasnula u blagi lahor na kojem se jedva lahori ogromna zastava od sedamdeset i dva kvadratna metra, čekajući neke nove vihorove.
(Preuzeta fejs-objava prof. Kadića; naslov – bosanskipogledi.com)