Nihad Filipović
Ono poslije Drugog svjetskog rata, pa bogme i dvije decenije poslije, imali smo na javnim mjestima table s upozorenjem – Ne pljuj po podu, i našem mentalitetu krda i ljubavi za red i čobane, mnogo prijemčljivije – Zabranjeno pljuvanje!
Možda je vrijeme da ih u vremenu Novog primitivizma, ponovo postavljamo. Jer, pljuvanje ostaje naš ključni kulturološki fenomen.
Fenomen je to duhovni, u kojem je sve, onako po „naški“, temeljito izpreturano na vrat, na nos, pa umjesto polemike dobijemo mandićevsko „polomiga” – (Igor Mandić, on je tvorac te rječite novokovanice, te odtud taj pridjev mandićevsko); umjesto principijelne kritike, imamo populističko kritizerstvo kao izraz težnje osvajanja podrške mase javnim plasiranjem laHko i olako razumljivih rješenja za teške društvene probleme – (k tome obterećeno kojekakvim ličnim animozitetama i sveobaviještenom sujetom sveznadara), a umjesto legitimne „moje istine“, dobijemo pervertiranu istinu, ono, kao nezasoljena mlaka supica, bljutavo brate – pa niti je srkati, niti u nju puhati; i dobijemo laganje u lice, u najgorem maniru one političke duhovnosti kojoj je povijest već svjedočila, a koja se svodi na ono poznato (i opasno) makijavelijevsko: Cilj opravdava sredstvo.
A ako cilj opravdava sredstvo, onda – sve je dopušteno.
Pa ako je cilj odbraniti ikonu, zakuhaš supicu i ubijanja ljudi pravdaš “nedostatkom vremena” maršala-vrhovnika u kojem je trebalo da prosudi koji su pravi, koji krivi. A ako je cilj odbraniti postavljenu tezu, neke naše istine za koje držimo da su čvrste kano klisurine Sutjeske, bez obzira na činjenice koje ih obaraju ili makar ozbiljno dovode pod pitanje, onda ćemo već u jeziku, praviti se mutavi, pa oko rečenih činjenica obilaziti – K'o kiša oko Kragujevca; te Švabo, hajde znadni koliko ono iza Drugog svjetskog rata, ne može u Kragujevac, zna se zašto – pa makar dok se zemlja ne slegne, ali u Srebrenici je moguće, ne tek Srbina, nego četnika kandidirati za gradonačelnika i još k tome izmuljati ga kroz izborno rešeto da pobijedi. (Satansko rešeto znate, ono đeneralovo – kada sijete tako da samo jedni propadaju, a drugi ostaju.)
Od tako poslaganih duhovnih koordinata u glavama do pljuvanja po podu i do novog genicida, samo je korak. Ona misa (znate koja) i hajka na ljude kojoj smo svjedočili u vezi s misom, ona parodija od prava i politike u Slučaju maline, ta opetovana konstantinovićevsko-palanačka šatro- progresiva da se Turci ne dosjete – anti ovo i ono, i sve-sve, ali Bukova je neupitna, ta agresija što traje u jeziku, od “migrantskih hordi” preko genocida koji to nije, nego je samo nešto, taaako, malo masovniji zločin, kojeg mi, je'lte, osuđujemo, do hajki na novinare i televizijskih odjava novinara, uz – “Majku li vam fašističku”; sve to skupa i još više, što bi rekao odtkačeni, ali i vispreni Brecelj Marko i kultni Buldožer – “Puno više, nego prije rata”, demonstracija je naše strasti za pljuvanjem.
Tako da – DA, pljuvanje ostaje ključni kulturološki fenomen u vilajetu i šire.
Što reče jedan sveznadar, pljujući na pod, milion je primjera kojim bih fenomen pljuvanja u kulturi vilajeta i Regiona, mogao demonstrirati. Ali, čemu kobasičarski razvlačiti tekst. Dovoljno je osvrnuti se, pogledati iza sebe i vidjeti ih u nizu, gdje iza vas pljuju.