Nihad Filipović
JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE
(Četvrti nastavak)
Naprijed je pomenuto nacionalno klasificiranje Muslimana kao naroda u Popisu stanovništva 1971. Teza je slijedeće:
Priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971, u vezi je sa vanjskopolitičkim prioritetima jugoslavenskog komunizma i osobnim ambicijama Tita u pomenutom vremenu, a to je među-blokovska, tzv. nesvrstana spoljna politika, liderska pozicija Jugoslavije u tom pokretu i jasno, Titova osobna ambicija udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.
U pokušaju argumentiranja ove teze, krenimo ovako: nije poznato da je na ovom topiku bilo dubljih traganja za motivima priznanja etničke posebnosti muslimanima, baš te 1971. godine. Otkud to, kako i zašto baš tada? Zašto nije moglo ranije?
Doduše, novinar, rahm. Enes Ratkušić je, nakon što je poznati bh. revolucionar i nekadašnji visoki funkcioner KPJ-SKJ, Raif Dizdarević, potkraj 2004. godine, u Sarajevu istupio sa inicijativom za osnivamje Saveza društva Josip Broz Tito, u Preporodu, izdanje od 1. 1. 2005, objavio članak Koga truju kopači prošlosti, u kojem je tvrdi da Tito nema te zasluge za bosanski muslimanski narod koje mu se pripisuju i da su on i KPJ prevarili muslimane, u ratu im obećavajući narodno priznanje, a onda zaboravljajući obećano; citat:
“Josipa Broza je uhvatila neka čudna amnezija, pa je Muslimane naglo zaboravio i učinio bezimenim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost”, piše Ratkušić. Tito se Muslimana sjetio tek petnaestak godina poslije rata, krajem pedesetih i početkom hiljadu devet stitina i šesdesetih, “kada se kao lider Pokreta nesvrstanih, trebao nametnuti dijelu svijeta kome je Bog podario crno zlato. Tada je Muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozivao u borbu”
Bila je to lapidarno nabačena tvrdnja nakon koje se razvila polemika u sarajevskim novinama Oslobođenje, ali sem tog publicističkog izvlačenja rečenog pitanja u fokus javne pažnje, nije bilo dubljeg istraživačkog napora na rasvjetljavanju činjenica s tim u vezi. Tako da i dalje ostaje pitanje – zbilja, zašto nije moglo u ratu na zasjedanjima AVNOJ.a ili odmah poslije rata kada je već u toku rata muslimanima u agitaciji za uključenje u narodno-oslobodilačku borbu otvarana perspektiva ravnopravnog narodnog tretmana u novoj Jugoslaviji.
Uobičajeni odgovor koji objektivniji uvid i pristup nudi na ovakva pitanje je da to nije bilo moguće zbog jakog otpora, srbskog i hrvatskog etnonacionalizma prisutnog u KPJ. Ali u javnosti prevlađuje optika i viđenje gdje se tvrdi da je sam Tito bio naklonjen bh. muslimanima i priznanju njihove etničke posebnosti, da je formirana i posebna komisija koja je radila na proučavanju tog pitanja i da je, sve u sve, priznanje etničkog identiteta bosanskim muslimanima, rezultat borbe bh. komunista. Sve to, koliko istina, toliko je po sebi, nedovoljno i neubjedljivo kao odgovor na pomenuta pitanja. Tito je naime i tada bio jako moćan i faktički je mogao što je želio. A ako je već istina da je morao voditi računa o dominirajućem srbskom (i hrvatskom) elementu u partiji i njihovom mišljenju, te održavati taj s-h balans kao vagu na kojoj se održava stabilnost Jugoslavije i pečetira vlast komunista i njegova osobna liderska pozicija, jednako je istina da je to pitanje moglo i ranije biti riješeno. A nije.
Jer činjenica je, da je u KPJ ovo pitanje pokrenuto još i prije Drugog svjetskog rata, na V. Zemaljskoj konferenciji KPJ, u Zagrebu, 1940. Dakle, prilično rano, posebno obzirom na stanje i doživlja muslimana u tom vremenu u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Tada je zauzeto stajalište:
“Muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. (Husnija Kamberović, Hod po trnju, iz bh. historije XX. stoljeća, citat preuzet iz knjige Atifa Purivatru, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, 1970.)
Postoji i izjava Branka Mikulića koja je prenesena u knjizi Javno svjedočenje Branka Mikulića:
“Nemojte se sa drugim svađati, ali radite po vašem mišljenju. Vi ste u pravu. To mi je potpuno jasno. Shvatio sam to već prvih dana kada smo u ratu došli u istočnu Bosnu”. (Džavid Husić, “Javno svjedočenje Branka Mikulića”, Express 071 Special, Sarajevo, april 1991, str. 55; preuzeto iz knjige Husnije Kamberovića, str. 216.)
Tito se u gornjoj izjavi referira na stradanje muslimana u Foči i Podrinju kojem je osobno svjedočio nakon što se Vrhovni štab narodno-oslobodilačke vojske spustio u Foču u januaru 1942. neposedno nakon četničkog pokolja nad tamošnjim muslimanima. Tada je, prema svjedočenju Vladimira Dedijera, (iznesenom u knjizi Josip Broz Tito, Prilozi za biografiju, prvo izdanje 1953.) u Tita sazrela ideja o bratstvu i jedinstvu, koja nakon toga, postaje jedan od nosećih slogana jugoslavenske revolucije.
I Josip Šentija u njegovoj knjizi Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, (Zagreb, 2005, str. 107-108), prenosi Tripalovo svjedočenje o Titovom stavu na pitanju afirmiranja narodnog i nacionalnog identiteta bosanskih muslimana:
“Tito je tokom 1960/61. podržao koncept afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, i to na jednom sastanku u CK SKJ kada je Uglješa Danilović težnju Muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica proglasio nacionalizmom. Replicirao mu je Avdo Humo, navodeći niz argumenata u korist muslimanskog nacionalnog identiteta, a Tito je podržao Humin stav da nije u pitanju nacionalizam nego prosto iskazivanje nacionalne posebnosti. Miko Tripalo, koji je prisustvovao tom razgovoru, izjavio je da je to “bilo prijelomno – iako nigdje tako nešto nije zapisano – za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji”.
Dakle, da je Tito bio sklon priznavanju narodne posebnostiu bosanskih muslimana, ne bi trebalo biti sporno. Ali, pod pitanjem ostaje, zašto onda to nije jasno politički artikulirano i da kažemo na papir stavljeno, na vrijeme, još 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu ili pak odmah nakon rata, na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu 1945. godine? Ili negdje nakon rata, a prije “otkrivanja” ideje nesvrstanosti i s tim u vezi hvatanja veza s moćnim liderima (među ostalim) i nekih većinskih muslimanskih nacija, kakva je Egipat npr. i Titovo prijateljstvo sa egipatskim liderom Gamalom Abdelom Naserom.
Pitanje je dakle, zašto baš tada?
Kao što je poznato Tito je partnere za razvijanje ideje pokreta tzv. Nesvrstanih našao u liderima i politikama nekih većinskih muslimanskih zemalja odnosno zemalja sa značajnom muslimanskom manjinom (npr. Egipat, Indonezija, Indija). Pripremni sastanak jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, indijskog premijera Džavaharlah Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, na kome su dogovorena načela i osnivanje Pokreta nesvrstanih, održan je na Brijunima 19. 7. 1956. To je vrijeme kada u Tita ideja priznavanja prava muslimanima etničke posebnosti, (22) postaje politički prioritet.
——————————————————————-
(22) Tome, na indirektan način, svjedoči i slijedeće: Naser se raspitivao za Huseina Đozu, prijatelja iz mladosti, kojeg je upoznao u Kairu, dok je ovaj tamo boravio na studiju. Služba je naravno odmah našla da je rečeni Đogo za rata bio imam u Handžar diviziji, i da je poslije rata, presudom Višeg vojnog suda Jugoslovenske armije (II. sud, br. 1178\45) kojom je potvrđena presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 5. juna 1945. godine, osuđen “zbog imamskog rada u gore spomenutoj jedinici, na kaznu robije u trajanju od pet godina i gubitak časnih prava u trajanju od pet godina”. Nakon toga, Đozo biva ne samo građanski, što ga je zakonski slijedovalo, nego i politički rehabilitiran i kao izvrstan poznavalac araBskog jezika, biva postavljen za osobnog prevoditelja predsjednika Tita u njegovim susretima i razgovorima sa raznim liderima arabskog svijeta.
——————————————————————
Ideja dobiva na zamahu nakon što je u septembru 1961. g, u Beogradu organizirana prva konferencija Pokreta nesvrstanih, a prati je intenzivnija poslovna saradnja, posebno sa nekim arapskim, dakle većinski muslimanskim zemljama – gdje je na jednoj strani jugoslavenski interes – nafta i jugoslavenska potrebe za tim ključnim energentom, preferabilno otvaranje tržišta Nesvrstanih za poslove krupnih jugosslavenskih firmi, a na drugoj strani razne pomoć Jugoslavije zemljama Nesvrstanog svijeta – od otvaranja jugoslavenskih univerziteta za školovanje studenata iz tih država, pomoći u organizaciji medicinske službe, raznih projekti na putnoj i energetskoj infrastrukturi itd.
Suletić – Lideri država učesnica Beogradska konferencija Pokreta nesvrstanih, 1961.
Te 1961. godine, u martu mjesecu, (šest mjeseci uoči prve konferencije Pokreta nesvrstanih), po prvi put se nakon kraja Drugog svjetskog rata i uspostave komunističke Jugoslavije, bosanskim muslimanima, na Popisu stanovništva dozvoljava mogućnost popisnog izjašnjavanja kao muslimani – u etničkom smislu; (narod, narodnosti, etnička grupa – službena popisna klasifikacija primjenjena tim popisom).
A deset godina nakon tog popisa, Popisom stanovništva iz 1971. g, muslimani se iz trećerangirane etničke popisne klasifikacije, prevode u prvu popisnu kategoriju, kategoriju naroda, i to se smatra godinom službenog priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima.
Prema našem razumijevanju to je rezultat, s jedne, strane, koliko nekih unutarnjih tokova u SKJ i postupnog razvijanja svijest o potrebi konačnog priznanja bosanskim muslimanima narodne posebnosti, toliko, s druge strane, i utilitarnog (korisno, praktično, oportuno) instinkta Tita osobno, i u neposrednoj je vezi sa novopronađenim jugoslavenskim interesom i Titovom osobnom ambicijom i težnjom udovoljavanja sopstvenoj sujeti karizmatičnog lidera prepoznatljivog i uticajnog u svjetskim relacijama.
Ovo bi, jasno, valjalo argumentirati produbljenim istraživanjima arhivskog materijala, što je autoru ovih redaka nedostupno, ali prednja konstatacija je konstrukcija logičkog uma koju izvlačimo na temelju opće slike i znanja o predmetnom historijskom periodu i procjene Titovih liderskih ambicija u vremena, na tragu nedvojbene karizme u svjetskim relacijama što ga je pratila još iz Drugog svjetskog rata i nakon 1948. i otpora Staljinu u aferi Informbiro.
Tako je privedeno kraju, ono što je obećavajuće krenulo još s početka Drugog svjetskog rata, kada su jugoslavenski komunisti bosanske muslimane tretirali u istoj ravni sa ostali jugoslavenskim narodima koje su pozivali na ustanak i otpor okupatorima i domaćim kolaboracionistima, da bi potom, već nakon novembra 1943. i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća varodnog oslobođenja Jugoslavije, pod uticajem srbsko-hrvatske komponente u partiji, to bilo “zaboravljeno” odnosno oportunistički gurnuto pod tepih partijske procjene, da muslimani nisu etnički poseban narod, da je to specifična vjerska skupina, a u etničkom smislu su Srbi, Hrvati ili ono šta već osjećaju i kako se na popisima stanovništva izjašnjavaju.
Znači, u konačnici, nakon 1961. godine, i osnivačke konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu, gdje se muslimanima, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, na popisu stanovništva iste te 1961. godine, dopušta posebno “nacionalno” očitanja na popisu, i to (koliko god šašavo zvučalo), u etničkom smislu, te 1971. zahvaljujući pragmatizmu Tita i njegovom novopronađenom i novopromoviranom državnom (tj. partijskom), a razumljivo i njegovom osobnom političkom interesu angažmana u Pokretu nesvrstanih, taj tok biva okončan priznanjem stvarnosti, tj. priznanjem bosanskim muslimanima narodne posebnosti.
Prednjim slijedom u mišljenju, čini se ispravnim priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971, povezivati sa političkim prioritetima jugoslavenskog komunizma u tom vremenu, a to je tzv. nesvrstana spoljna politika, dalje, to je motiv državno posredovane ekonomske saradnje u familiji nesvrstanih (posebno sa arapskim, većinski muslimanskim svijetom) i na taj način rješavanje jugoslavenskih potreba za naftom kao ključnim energentom, te plus, Titov novopronađeni interes udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.
Ogledni je to primjer političkog pragmatiza, koji je inače, tipičan za Tita i njegovo ponašenje u politici. Tito je pragmatik od početka političkog angažmana u komunističkom pokretu, (gdje se cinkareći, oportunistički postavio u Staljinovim čistkama jugo-komunističkog vrha 1936 i tako spasio glavu i nakon što je kompletan CKKPJ pobijen, izbio na vrh KPJ kao njen generalni sekretar), preko divljenja vrijednog otpora Staljinu 1948. godine, (na liniji interesnog sukoba na pitanju ko je domaćin u jugoslavenskoj kući – Tito i jugoslavenski komunisti koji su proveli revoluciju ili Staljin i sovjetski (ruski) komunisti); na rizičnoj, gotovo kockarskoj, ali pokazaće se pravilnoj procjeni jugoslavenske pozicije u Hladnom ratu između političkog Istoka i Zapada, ostvarena je enormne pomoći Jugoslaviji sa strane USA – političke, ekonomske, financijske i vojne, što je i spriječilo vojnu intervenciju Staljina, (jer ako su Sovjeti intervenirali 1957. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj, nema govora da ne bi i 1948. e da nije bilo podrške USA), pa do rećemo radničkog samoupravljanja i tzv. pluralizma samoupravnih interesa, što je takođe svojevrsni pragmatizam
Takav je Tito i na pitanju priznanja etničke posebnosti bosanskim muslimanima. Pragmatik i oportunist!
Prosto, složilo se u vremenu tih nekoliko ključnih momenta, dakle onaj iz 1961. godine, kada takorekuć paralelno, iste te godine, ide osnivačka konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu, septembra mjeseca 1961. godine i ide uvrštavanje muslimana u Popis stanovništva te iste godine, kao posebne popisne klategorije (što do data nije bio slučaj, a nije ni bilo naznaka da se u tom pravcu kreće razmišljanja u KPJ), pa dalje, u narednom desetogodišnjem periodu, kroz koje vrijeme traje razvoj ideje i duhovno sazrijevanje spoznaje o svim modalitetima i koristima koje Jugoslavija i Tito osobno mogu izvući iz takve vanjsko-političke orijentacije, što kulminira nakon treće konferencije Pokreta nesvrstanih, koja je 1970. održana u Lusaki, Zambija; dakle, prije tih par momenata NISU se poklopile silnice historijskog toka koje bi Tita opredijelile za ranije privođenje kraju, tog, sve vrijeme trajanja Jugoslavije, otvorenog pitanja.
Moje osobno uvjerenje je – bez tog novopronađenog političkog interesa Jugoslavije (gdje je Jugoslavije enormno profitirala, kako u ravni političkog rejtinga u svijetu, tako i u ekonomskom smislu), kao i bez tog novopronađenog interesa Tita osobno, bosanski muslimani bi još itekako počekali, a pitanje je, obzirom na stanje odnosa u SKJ, da li bi ikada i dočekali, priznanje narodne posebnosti.
Prethodni nastavci: