Loading...
EsejiHistorijaKulturaPolitika

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (13)

J.B.Tito i Dobrica Ćosić: pragmatizam i laž kao vještina vladanja

Piše: Nihad Filipović

JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE

I to, taj boljševički modus operendi, to se tako primilo i uhvatilo tako dubok korijen u duhovnosti naših ljudi, da evo i danas, duboko u četvrtoj deceniji od Titove smrti, i preko dvadeset godina od završetka rata, koji se ne može ni razumjeti ni objasniti, bez sagledavanja uzroka ponašanja ljudi koji su proizveli rat, a koje uzroke treba tražiti upravo u tom jugoslavenskom komunističkom i titoističkom periodu dominacije našim prostorom i životima, koji nas je ostavio prikraćenim za istinski demokratski model i ustroj društva, gdje nije razvijen sistem institucija i razvijena navika rješavanja društvenih pitanja i problema kroz institucije sistema, pa naši ljudi ni danas, kada je unatoč svim glupostima i kriminalu modela koji je ustrojen nakon domovinskog rata 1992.-1995., ipak otvoren prostor slobode, ne uspijevaju osloboditi se šablonskog, totalitarističkog, kvazi-lijevo politički pozicioniranog modela mišljenja. I to je vidljivo u svim sferama društvene organizacije i življenja: od intelektualaca i inteligencije, koji su tek, budžetskim sinekurama i državnim beneficijama, solidno nauljeni šarafčići kvazidemokratskog sistema, i mahom su, gotovo svi, od prvog do posljednjeg viđenijeg našeg intelektualca, kvazilijevo politički usmjereni, gdje zapravo i nerazumiju ideju liberalizma, slobodnog tržišta i na njemu ustrojenog slobodnog društva, preko političara koji funkcioniraju na isti ili jako sličan način na koji su funkcionirali komunistički operativci i aparatčići, do sluganske kulture i kulturnjaka lišenih sposobnosti, što bi narod kazao – ni po babu ni po stričevima, istinskog kritičkog načina mišljenja i odmaka od jednog neodrživog modela organizacije društva.

Evo npr., naprijed pomenuto insistiranje i Titovo osobno istrajavanje na Bosni kao posebnom jugoslavenskom entitetu, jeste znak njegove pragmatičnosti, gdje mu je, u funkciji održanja Jugoslavije, komunističke i njegove osobne vlasti, bila potrebna upravo takva BiH. Jednom naime svrstana bilo na hrvatsku ili na srbsku stranu ili jednom podjeljena, ona gubi značaj srbsko-hrvatskog balansa koji zapravo održava Jugoslaviju kao državu, a komunističku partiju i njega kao predsjednika, na vlasti. Da je to doista tako, uvjerili smo se 1990-ih u postupku raspada Jugoslavije, kada dolazi do srbsko-hrvatskog paktiranja na poslu podjele Republike Bosne i Hercegovine.
Dakle, čim je otvoren tok delegitimiranja Jugoslavije, nanovo se otvorilo bosansko pitanje iz vizure srpskog i hrvatskog radikalnog etnonacionalizma. Tito je vrlo dobro razumio tu relaciju s/h etnonacionalizma spram RBiH i otuda, prema mom razumijevanju načina funkcioniranja Titovog političkog uma, ide njegovo insistiranje na bh. posebnosti i onom čuvenom – ni, ni, ni, već – i, i, i, tj. da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska; (upravo se ovaj redoslijed vrtio kao mantra iako su Muslimani i tada bili većinski bh. narod, pa bi bilo logično da je u tom slijedu taj pridjev muslimanska bio početni i nacionalna odrednica; no, što kaže narod, neće jezik nego pravo, tj. kako je u mišljenju formulirano).

Pitanje koje ovdje sada javno podastirem bosanskim intelektualcima je slijedeće: Ko se sjetio u ovaj i ovakav diskurs postaviti i osmotriti Tita i njegovu karijeru?

Ima li takvih? Ako ima, javno se ne primjećuju. Dapače, sudeći po reagiranju na društvenim mrežama i u štampanim medijima, i danas, oni rijetki za koje primjete da bi mogli krenuti ili su krenuli ovim pravcem (npr. Fatmir Alispahić), od iste te intelektualne bulumente, bivaju optuženi da su retrogradni, da su fašisoidni, da su kleronacisti, da priželjkuju povratak begovata, da su turkofili, da su zavjerenici Novog svjetskog poretka, da su dio iluminantske zavjere, da su ovakvi i onakvi; sve samo ne pravo, a to je da se radi o ljudima koji samo pokušavaju slobodno misliti. Pa se te paskvile i ta haranga na slobodno mišljenje, preko podrepaškog medijskog lanca i brojnih stručnjaka i specijalista na društvenim mrežama, za sve i svašta, a naročito za ono o čemu pojma nemaju, (intelektualci su dakle ti koji kreiraju mišljenja ljudi sa kojima se suočavamo na društvenim mrežama i u medijima), preuzimaju i plasiraju u javnosti kao mišljenja autoriteta, kao znanost, kao posljednja riječ, itd…

Dalje, sličnim logičkim slijedom moguće je argumentirati Titovo pristajanje na prenos suvereniteta sa federacije na jugoslavenske republike, pa tako i na SRBiH. Tu je nekoliko momenata u “igri”: najprije, nakon tzv. hrvatskog proljeća i srpskog liberalizma početkom 1970-ih, a uzimajući u obzir njegovu životnu dob i svijest da i njemu ističe biološko vrijeme trajanja, Tito je mogao sebi dopustiti politički relaksiraniji odnos spram republičkih partikularističkih tendencija, protiv kojih je inače bio sve vrijeme. Čitav njegov život je bio borba za unitarnu Jugoslaviju, vlast komunista u takvoj Jugoslaviji i naravno njegovo osobno održanje na vlasti kao neupitnog lidera. Tako da je ovo odstupanje pred kraj njegovog života, od onoga što je inače matica njegovog političkog djelovanja, naprosto moglo značiti – poslije mene potop; ili je to bilo, a ja osobno sam skloniji takvom vjerovanju, stvaranje pravnih pretpostavki za eventualnu disoluciju Jugoslavije nakon njegove smrti, ako već tako mora da bude, na, da takom kažem, pristojan, civiliziran način.

Tito je naime, (a i njegovi saradnici, npr. Kardelj, Ćosić, Bakarić itd.; ima više izvora koji govore tome u prilog), instinktom rasnog političara osjećao, bio svjestan odnosno ZNAO je, da “stvari” u Jugoslaviji ne mogu vječno funkcionirati na način na koji su funkcionirale za njegovog života, za njegove vlasti i njegovog neupitnog autoriteta, i da poslije njega, Jugoslavija nužno upada u fazu političkih turbulencija, gdje je moguće sve, pa i raspad države. Na kraju krajeva, tzv. hrvatsko proljeće i srpski liberalizam su bili jasni znakovi u kom pravcu se kreću razmišljanja partijskih najjačih ljudi u dvije najveće jugoslavenske republike.

Prema mom skromnom mišljenju, otuda dakle taj Titov zaokret 1970-ih i prebacivanje težišta sa federacije na republičke piramide vlasti i odlučivanja. Opet je na djelu pragmatizam, doduše ovdje, u njegovim odmaklim godinama i pred kraj života, motiviran općim dobrom, a ne osobnim težnjom za održanje na vlasti. Ali svejedno, utilitaristički pragmatizam kao, da tako kažem, osobni žig načina na koji je Tito vladao, i ovdje je jasno prepoznatljiv i iščitljiv.

Vezani članci:

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (7)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (8)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (9)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (10)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (11)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (12)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »