Foto kolaž: mvinfo.hr/filozofskitekstovi.wordpress
Preveo sa italijanskog: Erman Jakupi
“Za nas Nijemce važi ovdje jedna alternativa: ili da prihvatimo krivnju…i načinimo od toga fundamentalnu karakteristiku naše njemačke samosvijesti, tako da se naša duša zaputi stazom preobražaja ili da se utopimo u pukoj osrednjosti jednog ravnodušnog života. Među nama neće se više uzdisati niti jedna iskonska aspiracija, neće nam se više objavljivati bitak onakav kakav jeste, biće nam strano transcendentno značenje naše visoke poezije, naše umjetnosti, naše muzike i naše filozofije.
Ako se ne založi za put duhovnog pročišćavanja, temeljeći ga na dubokoj svijesnosti o vlastitoj krivnji, Nijemac neće moći više nikada realizovati niti jednu veliku istinu”. (Karl Jaspers la questine della colpa,str.125/6,Raffaello Cortina editore)
Ovako se Jaspers, samo nekoliko mjeseci nakon pada nacističke Njemačke, obratio svojim sunarodnjacima na predavanjima održanim na hajdelberškom univerzitetu 1945/6-ste godine, pozivajući ih da ponizno prihvate istinu da su politički odgovorni za zločine počinjene od strane nacističkog establišmenta.
To znači da je filozof bio ubjeđen da postoji kolektivna njemačka krivnja za barbarstvo koje se desilo za vrijeme drugog svijetskog rata.”Jedan narod je odgovoran za vlastittu formu vlasti”, tvrdi Jaspers i nastavlja: ”Kad je nacionalsocijalistički režim, koji je svojatao njemačko ime i htio biti on sam Njemačka…počinio zločine, mi smo bili Njemački građani…svaki građanin je suodgovoran za akcije počinjene od države kojoj pripada…”.(isto,str.59/60). Nijemci su dakle krivi jer su dozvolili da se u Njemačkoj uspostavi jedan takav režim što znači da se kolektivna krivnja svodi na političku odgovornost građana bilo da su oni samima sebi iz razloga komotnosti skrivali istinu o onome što se dešava, bilo da su pustili da budu zavedeni ili su se prodali iz lične koristi, ili su bili poslušni iz straha. Sama atmosfera potčinjenosti koja je vladala Njemačkom za vrijeme nacizma bila je već svojevrsna kolektivna krivnja.
To da posljedice državnih politika padaju na pleća cjelokupne populacije je emprijska činjenica koju najbolje izražava latinska poslovica: quid quid delirant reges plectuntur Achivi (greške kraljeva plačaju Grci); a to da se ta populacija prepoznaje kao odgovorna jer je dozvolila da te greške budu počinjene (jako često u njeno ime) je znak da se u noj budi politička sloboda u čijem nedostatku postoje samo poslušnost i neodgovornost. Priznati se odgovornim je početak jedne unutarnje revolucije koja želi realizovati političku slobodu.
“Rečenica “ovo je vaša krivnja”, nastavlja Jaspers, može značiti:
-Vi ste odgovorni za akcije vašeg režima kojeg ste tolerisali. (U tome je sadržana naša politička krivnja.)
-Vi ste krivi jer ste podržavali taj režim i surađivali sa njim. (U tome je sadržana naša moralna krivnja)
-Vi ste krivi jer ste pasivno prisustvovali načinjenim zločinima. (Iz ove činjenice provejava naša metafizička krivnja.)” (isto,str.44)
Metafizička krivnja nastaje u momentu kad se izuzmemo od one apsolutne solidarnosti sa čovjekom iz prostog razloga što je čovjek. Snositi metafiziču krivnju znači biti prisutan tamo gdje je u aktu jedan zločin i nadživjeti ga. Nijemcima koji su nadživili holokaust Jaspers otvoreno kaže. ”To da smo još uvijek živi, to je naša krivnja”. Metafizičku krivnju može percipirati dakle samo ona osoba koja se osjeća dio ljudskog univerzuma, samo ona osoba koja napad na jedno ljudsko biće doživljava kao napad na samu sebe. Još je Terencio, latinski pisac, govorio: ”Čovjek sam i zato ne mogu biti ravnodušan na ono što se dešava drugim ljudima”. Jaspers se poziva na onu “sentimentalnu matricu” koja ujedinjuje ljude prije njihovih racionalnih i političkih sporazuma. To je ona ista matrica na koju se pozivao Kant kad je govorio da je čovjek cilj a ne sredstvo. Jaspers kao Kant želi reči da je tamo gdje je čovjek sveden na stvar negirana specifica ljudska priroda i da se u takvim okolnostima moral, pravo i politika kao praksa slobodnog odlučivinja o sopstvenoj sudbini i sudbini zajednice ne uspjevaju uspostaviti. A nacizam je značio upravo to: redukciju čovjeka na stvar koju je moguće upotrebljavati i po potrebi uništiti.
Sve to ne znači da postoji kolektivna kriminalna (pravna) njemačka krivnja . Reči da su svi Nijemci kriminalci znači neopravdano i zlonamjerno uopštavati. “To nije ništa drugo do onaj posebni način razmišljanja i vrijednovanja koji hipostazira kolektivne kategorije i koji se, podvrgavajući sve pojedinačne osobe pod generalnu šemu, na kraju pokazuje kao lažan i šta više nečovječan”.(isto,str.45) Jaspers upozorava ondašnje sugrađane da cilj nimberškog procesa nije bio pravno okrivljavanje njemačke nacije nego državnih i vojnih poglavnika nacionalsocijalističog režima zbog čijeg pada Nijemci ne trebaju osjećati pokunjenost. Evo kako Jaspers objašnjava psihološki otpor njemačkog naroda prema savezničkom procesu nacističkim vođama u Norimbergu :
“Ne mali broj Nijemaca ovaj proces doživljavaju kao svojevrsnu smrt. Ovaj osjećaj je razumljiv…Svaki građanin jedne države je suodgovoran i zainteresovan za ono što njegova vlastita država čini ili podnosi. Jedna kriminalna država tovari teret konsegvencija svoje politike na čitav narod. Eto zašto se svaki građanin osjeća dirnutim načinom na koji su tretirane njegove državne vođe, čak i onda kada su te vođe kriminalci. Zajedno sa njima optužen je čitav narod. Zato narod osjeća u samome sebi istu onu pokunjenost i isti onaj nedostatak dostojanstva kojima su izložene njihove državne vođe. Iz ovoga proizilazi instinktivna i u prvi mah još uvijek nepromišljena averzija prema procesu”.(isto,str.48)
Ali Jaspersova moralna i intelektualna veličina nema premca. I zato savjetuje jedini ispravan put: ”Ustvari potrebno je da priznamo, čak i nevoljno i sa bolom, da smo politički odgovorni. Treba da osjetimo onaj nedostatak dostojanstva jer ga zahtijeva naša politička odgovornost”. (isto,str.48)
Ako se Nijemci, smatra Jaspers, žele nametnuti kao ravnopravan politički sagovornik i ako ne žele da propadnu u nemoć onih koji su poraženi, onda treba da iznova zasnuju svoju kolektivnu svijest polazeći od preuzimanja odgovornosti za ono što je počinio nacistički režim. Prvi zadatak sadržan je u ponovnom uspostavljanju dijaloga na nacionalnoj osnovi. Tako Jaspers piše: ”Ako mi naučimo da diskutujemo nećemo samo promovisati veze među nama. Stvorićmo suštinske uslove da diskutujemo sa drugim narodima.”(isto,str.7) Jer dvanaest godina koje su Nijemci proveli pod nacističkom propagandom koja je livelisala razlike imale su kao posljedicu promjenu ljudskih odnosa koji su izgubili spontanost. Ti su se odnosi za vrijeme nacizma saznivali na disimulaciji i samoprevari. Sve to dovelo je do degradacije moralnog sentimenta.”Kamuflaža je bila fundamentalna karakteristika naše egzistencije i pritiskala je naše svijesti.”, podsjeća svoje sunarodnjake Jaspers. Na kraju ih poziva da ne zauzmu arogantno ponašanje onih koji se zatvaraju u same sebe. Nije vrijeme za arogantni ponos upozorava filozof. ”Baš zato što drugi pokreću moralne optužbe protiv nas tvrdoglavo se odupiremo da ih priznamo. Želi se sačuvati vlastita samosvijest u nekakvoj uobraženoj unutarnjoj neovisnosti. Ali ovu neovisnost nije moguće dostići ako ne razjasnimo samima sebi u čemu je sadržana odlučujuća tačka problema. Odlučujuća tačka sadržana je u onome što je vječni fundamentalni fenomen, koji se danas predstavlja u novoj formi: ko, nalazeći se u uslovima onoga ko je definitivo poražen, preferira život smrti, ne može živiti iskreno-što je jedino dostojanstvo koje mu je ostalo-ako se ne odluči za ovaj život sa jasnom sviješću o novom značenju koje je položeno u njemu”.(isto,str.115) Ono što je značajno je ovaj izbor za novi život a ne ustrajavanje na nekontrolisanom poistovjećivanju sa vlastitom istorijom što često završava da se krišom opravda zlo.”Ako se taj izbor ne izvrši uvijek je moguća jedna nova arogancija zla što nužno vodi principu pecca fortier sed crede fortius. ”(griješi snažno al’još znažnije imaj povjerenja u Boga). (isto,str.117)