Smiling Horse in Suit
(Freaking Images)
Safet Kadić
Donese laskavi muž svojoj dragoj pola kile kahve, vjerovatno da bi zabašurio neke svoje krivine, kao da je donio u najmanju ruku neki đerdan od smaragda i onako uliznički, pun lažne usrdnosti, pruži to ženi, a ona umorna i sita njegovih ispraznih laskanja, samo odmahne rukom, bagatelišući i njega i poklon, a on će slavodobitno: Poklonu se ne gleda u zube!
Eh, sad kako će obična kahva imati zube i kako bi se posramljeno osjećao ‘pažljivi’ muž kada bi znao kako je nastala ova poslovica i na što se ona odnosi. Možda od žene ne bi dobio preko zubiju, ali bi, umjesto zahvalnosti, dobio porciju jezika.
Od davnina pa sve do kraja devetnaestog stoljeća dobar konj, alat, vranac, zekan, dorat ili neki drugi smatrao se najboljim i najdragocjenijim poklonom i izrazom najvećeg poštovanja i naklonosti među prijateljima i partnerima. Srednjevjekovni junak, vitez, riter bio je nezamisliv bez ‘bijesnog’ konja. Pa, čak, i parodijaš Don Kihot. Nije nikakvo čudo. Konj je tokom cijele ljudske civilizacije bio nezamjenjiv saputnik čovjeku, i u dobru i u zlu. Mnogi smatraju da je nezamjenjiva uloga konja u stvaranju ljudske civilizacije sve do pojave mašina. Zato se svako trudio da pokloni najbolji primjerak, što bi se danas reklo, zdravog konja u najboljim godinama da bi prijatelj bio što zadovoljniji, a davatelj što ponosniji.
Nekada se uobičajeni način utvrđivanja stanja zdravlja i starosti konja obavljao ‘na licu mjesta’ razmicanjem konjskih gubica i prebrojavanjem zubiju, a na osnovu njihova izgleda, i vizuelnom procjenom stanja zdravlja te plemenite životinje i čovjekovog pratioca od pradavnih vremena.
Ali je bilo nezamislivo, nezahvalno i drzko ako bi onaj ko je dobio konja na poklon pogledao u njegove zube da bi vidio njegovu vrijednost. To bi bila najveća i neoprostiva uvreda za darovatelja, jer bi to bila neprijateljska poruka, umjesto prijateljske zahvalnosti. Tako je nastala poslovica: Poklonu se u zube ne gleda.
Ostala je upamćena i jedna stara bosanska uzrečica, koja izražava delikatne aginsko-begovske odnose u kasnosrednjevjekovnoj Bosni: Aga begu poklonio klebu, a beg agi ćoravu kobilu, koja cinično i karikaturalno aludira na begovski skorojevićki ratnički imidž i aginski izhlapili zemljovlasnički, vlastelinski nam.
Za bosanskepoglede.com priredio: NF.