Loading...
EsejiKulturaProza

Faruk Kajtaz: PRESS

Bili su jedni od prvih pravih (zlo)vjesnika ozbiljnog „s(t)ranja na terenu“.

Reporteri, izvještači, avanturisti, adrenalinski ovisnici, uvrnuti tipovi – muškarci i žene, kojima je činilo dosadnim voditi uredne građanske živote u državama u kojima se već dugo nije pucalo.
Čega sve tu nije bilo? Od „analitičara društvenih zbivanja“, preko ušminkanih TV zvijezda u prevelikim pancirima i sa glupavim plavim šljemovima sa velikim znakom UN, do „reportera“ sa polovnim foto aparatima, koji su u Mostar i BiH dolazili po svoj komadić ratne slave, uzbuđenja ili novca.

Meni su najzanimljiviji bili ti čudni avanaturisti u svojim ranim tridestima sa viškom ambijcije i loše odigranim životnim kartama. Nekako su mi ličili na sve nas koji smo ostali u tom mostarskom ratnom paklu.

Dovoljno lucidni da znaju šta se ovdje događa, gdje su došli, ali ujedno i dovoljno ludi da se u sve to upuste, da osjete miris krvi, ludilo rata i opasnu blizinu smrti. Luzeri kao i mi, samo sa pravim pasošom u đepu s kojim su lako mogli sve napustiti i vratiti se u svoje „dosadne živote“. Mogli su, ali uglavnom nisu…navukli se.
Za razliku od „pravih“ novinara i reportera, oni su ciljano išli tamo gdje je najteže i najopasnije. Riskirali su puno, jer su se samo tako mogli nametnuti u velikim redakcijama, koje su tražile „jake priče“ iz pakla na zemlji. Nije šala, prvi pravi rat u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bili smo dugo „Breaking news“…

Nama, koji smo bili prisiljeni preturiti cijeli taj prljavi rat preko glave, uglavnom je bilo potpuno nejasno, zašto bi neko iz mirne zamlje, hiljadama kilometara daleko od Mostara, uopšte dolazio tamo gdje se glava gubi „ko’ dobar dan“ i gdje se smrt opasno šunja oko nogu. Poput mačke, koja traži komadić pileće saleme.
Njihova objašnjenja, činila su nam se trivijalnima. Čak smo pomišljali i da nas, onako pomalo, da prostite zajebavaju, ali onda shvatiš da tako funkcioniše kapitalistički Zapad – da nema „besplatnog ručka“ i da se do uspjeha dolazi samo preko velikog rizika. Posebno ukoliko si ranije ispucao sve što si imao.
I promašio….

Na setu dobrih fotografija ili snimljenom video materijalu, mogla se obrnuti fina lova, pod uslovom da ti materijal kupi neka od velikih agencija ili globalnih medijskih kuća. Znate ono, „samo su loše vijesti dobre vijesti“. Bilo je novca, ali i tog opojnog osjećaja blizine opasnosti i anarhije, što zna uvjeriti ljude da su „veći od života“.

Ipak, najbolje „objašnjenje“ razloga dolaska u ratni Mostar ponudio mi je jedan, tada mladi fotograf iz predalekog Novog Zelanda. Znaš, okreneš globus do kraja i onda upreš prstom „tamo dole ispod“.
Tip niske i sitne građe, ali jako ugodne pojave, kao da se radi o nekom poznatom glumcu, čijeg se imena ne možeš sjetiti, ali ti je „na vrh jezika“. Na moje pitanje; „Šta ga uopšte dovodi u Mostar u rat i zašto toliko riskira?“ on mi je bez puno razmišljanja ispalio u lice: „ Znaš na Novom Zelandu sam samo mogao čuvati ovce, a to je bilo baš, onako dosadno“.

Kasnije smo se par puta vidjeli i nakon rata, nakon što je obišao valjda sva ratišta na prostoru bivše Jugoslavije, pa i svijeta. Smirio se i otvorio neku foto galeriju. Kaže da se nije prepao ili umorio prateći trag krvavih ratova oko svijeta , već se jednostavno „umorio odgledanja ljudske bijede“.

„Dođe trenutak kad’ to više ne možeš da gledaš, umoriš se, ne može više pod kožu. Moraš da odustaneš, teško je“ – bio je iskren. I nije bio onako zajebano opušten i „cool“ kao kada mi je rekao da je u Mostar došao, jer „nije htio čuvati ovce“. Čak je bio i nekako sjetan. Nisam ga ni pitao da li je onda u Mostaru napravio dobar izbor, dok smo ispijali čaj u već odavno obnovljenom „novom Starom gradu“.

Tihi kraj priče na ovu temu činio mi se dostojnim trenutka, jer su pauze između njegovih riječi više govorile od uredno poredanih kratkih i oporih rečenica izgovorenih sa pogledom u vrh cigare.
Bilo je i onih koji zapravo nisu niti bili novinari ili fotografi, ali su u ratu u bivšoj Jugoslaviji vidjeli neku svoju priliku i nešto što nisu znali čak niti pojasniti do kraja. Mostarci bi kazali „ludi ko struja“, dolazili su bez ikakvog predzanja, onako „na glavu“, pa šta bude. Jednom se živi, jebeš sve!

Tako je stigao i jedan, čini mi se Španac, koji se u Mostar uputio na nekom rasklimatanom brdskom motoru, koga su do gole kože ošišali nakon maltretiranja na nekom vojnom punktu južno od grada. Njegov engleski je bio toliko loš da smo ga, onako po logici, bolje razmjeli kada je govorio na maternjem španskom jeziku uz obilato korištenje gestikulacija lica i pokreta cijelog tijela.
Mada je odavao utisak potpune zbunjenosti, taj „blesavi“ Španac je bio pun neke dobre energije, otkačenog humora i želje da „bude novinar“. Prizivam u sjećanja kada je na nekom od rijetkih telefona u nekoj ratnoj rupi od podruma i uz svijeće pokušao poslati izvještaj za „španske novine“, pri čemu je prvo morao pojasniti ko je on zapravo i šta ustvari hoće!?
Ali, bio je strašno uporan i dovoljno lud da pokuša gotovo nemoguće. I znate šta? Na kraju je i uspio!

Zahvaljujući svojoj ludoj energiji, sreći, ali i hrabrosti, uspio se ubaciti među neke od najvećih svjetskih agencija koje su izvještavale iz BiH. Mostar je bio samo njegova početna tačaka. Velika ratna avantura koja se pretvorila u posao. Ludo, unosno, brzo i opasno… Kasnije se, čuo sam, okušao i na drugim ratištima. U Africi. Nije imao sreće, jer rat uzima žrtve, pa i one najhrabrije – one koji vjeruju da mogu prevariti smrt. Jedan trenutak, jedan metak ili bomba i to je to. Kraj. Prošao si bezbroj puta, ali ovaj nisi. Sorry, bad luck…see you in the next war…

Veliki ratovi i velike priče, dovode sa sobom i velike televizijeke kuće. Rat se već tada praktički prenosio „live“.
U tom košmaru sam se najbolje uvjerio koliko je televizija moćan, ali i površan mediji, posebno klasično dnevno news novinarstvo. Ništa nije važnije od slike, čak ni činjenice. Kroz Mostar su tokom rata prodefilovale brojne ekipe strašno užurbanih TV ekipa, koje bi dolazile „pod punom ratnom spremom“ pancira, šljemova i različitih tehničkih drangulija.

Bilo je tu i poštenog novinarskog TV svijeta – ozbiljnih izvještača s osjećajem za stvari i mjeru, ali i raznoraznih „zvijezda“, mahom sa komercijalnih TV stanica, koje su na terenu provodile samo koliko im je trebalo da pored neke od „atraktivnih“ ruševina doslovno odrade živo javljanje i da što prije napuste ratnu zonu.
O svemu što se događa nisu znali puno, ali bi ih pred samo javljanje obično brifirao neko od njihovih fixera ili producenata. I kada bi se upalila svjetla, zasjala bi ratna čarolija ratnog izvještača s mjesta događaja! Čim bi tih par minuta live linka završilo, sve bi utihnulo, poput naglo ugasle logorske vatre. TV prezenteri bi se prvi sklonili na sigurno, dok bi tehnička ekipa skupljala opremu.

Tako su se pravile neke velike karijere ratnih izvještača…

Prve ratne TV priče, bez unaprijed naučenih ili naručenih fraza o „zaraćenim stranama koje pokušavaju postići dogovor, dok sukobi na terenu i dalje traju“, dolazile su od pravih majstora dokumentarističkog novinarstva.

Za razliku od TV zvijezda, ovi ratni izvještači, poput recimo ekipe BBC-a bi u Mostaru pod granatama provodili i po dvadesetak dana, pažljivo slažući komlikovanu i bolnu mostarsku ratnu slagalicu. Živjeli su svoje, ali i naše ratne živote. Svoje su opasno zvanje radili pošteno, nastojeći da razumiju stvari oko sebe.
Uvijek sam se divio njihovom profesionalizmu i načinu rada u kome nema stvari preko kojih se prelazi, ako nisu urađene kako treba. Rizikovali su živote, ali su to radili sa stilom. Maherski. Kao stari revolveraši iz italijanskih špageti vesterna, koji su znali da ih mnogi mogu pokušati izazvati na dvoboj, ali da ih samo rijetki mogu eventulano i upucati.

Takvi TV dokumentarci bi vas odmah zakucali za kauč, jer su naprosto točili sokove ratnog života tih dana u Mostaru. Mogu samo da zamislim prosječnog gledaoca u Evropi kako s nevjericom i čuđenjem posmatra brutalnu ratnu tragediju u srcu „Starog kontinenta“, na samo dva sata leta od Beča…između dva reklamna bloka i par gutljaja dobrog vina. Nakon večere, dok gledaju kako granate u pravilnom ritmu punjenja i ispaljivanja obasipaju mostarsku ćupriju…

I danas ponekada „prelistam“ neki od tih dokumentaraca i sve nekako izgleda kao san!? Zašto? Protok vremena ili možda prirodna reakcija tijela, koje se rješava stresa? Kako bilo, te pokretne slike su dokaz da nismo sanjali i vječno će pričati svoju priču…onima koji je žele čuti. Oni drugi me i baš ne zanimaju…

Ipak, moje najveće poštovanje pripada ratnim reporterima i izvještačima velikih printanih medija u to vrijeme, kada je ta vrsta novinarstva bila itekako utjecajna i važana. Bili su „medijske zanatlije“ u najpozitivnijem smislu te riječi. Majstori i žongleri riječi. Otvoriš novine i kao da čitaš neki stari debeli klasični roman.

Nešto kao „slavu“, nisu stekli povrašnim pričama sa ograničenim vijekom trajanja, već novinarstvom na samoj granici književnosti.
Mogli ste ih prepoznati po decentno odabranoj odjeći – kombinaciji elegancije i praktičnosti. Neka čudna kombinacija urednosti s daškom razbarušenosti, čak i neke blage boemštine. Mahom u svojim pedesetim godinama, ovi su likovi odmah „na prvu“ odavali utisak ljudi koji zaista žive novinarstvo. Znali su i htjeli su znati još više. Vrsta novinara i komentatora, koja u modernom svijetu polako nestaje, pod pritiskom trivijalnosti i društvenih mreža. Sa sobom bi uvijek nosili blokove za pisanje, počesto sa logom svoje medijske kuće i marljivo zapisivali ono što bi čuli. Sve su oko sebe „upijali“.

Nisu izvještavali radi novca, već zato jer su to voljeli. Bili su dobro informisani o čemu izvještavaju, željeli su slušati i nisu bili bahati. Iako nisu morali, svaku bi uslugu htjeli nekako nadoknaditi ili učiniti malu zahvalu.
Nije ih zanimala površina, istraživali su suštinu. Nastojali su razgovarati sa ljudima u skloništima, svjedočiti momentima patnje i očaja, ali i buđenja barem slabe nade. U Mostar su dolazali i po nekoliko puta. I uvijek bi donijeli neki simboličan, ali nama tada tako vrijedan dar poput vrećice kafe, dobre čokolade ili neke sitnice, baterije ili filma za foto aparat.

Uglavnom vrlo ugodni ljudi, koji te pune dobrom energijom i daškom normalnosti u nenormalnim vremenima. I izvještaji koje su slali i kasnije nam ih ponosno pokazivali, kada bi se vraćali u opkoljeni i razrušeni Mostar bili su upravo takvi…neobični, topli, ljudski, drugačiji, lišeni senzacionalizma i uzalud potrošenih velikih riječi. Esencija života i smrti u ratu.

Nikada se nisu mogli dovoljno načuditi kako je jedan takav grad poput Mostara mogao postati samo hrpa ruševina i bilo im je zbog toga strašno žao, kao da su tu oduvijek živjeli svoje živote zajedno sa nama. Čudili su se i divili ljepotama Mostara sa fotografija prije rata i zavoljeli su bosanske sevdalinke, jer su njima prepoznavali onu vrstu duboke melankolije o kojoj su pisali, čudeći se razmjerama destrukcije i ljudske patnje.

Ne, nije bilo u tome lake romantike za herc romane iz rata, kako bi to neko mogao lakonski protumačiti, već samo dobre priče, koja najbolje svjedoči o strahotama i uzaludnosti rata.

Živa i uznemirujuća svjedočanstva, kao tragovi jednog teškog vremena u živom pijesku neizvjesnosti…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »