Loading...
Eseji

Istina i lobotomija viših nacionalnih interesa

Ilustracija – The Michale Jackson World Network

Piše: Nihad Filipović

Reći ću to odmah na početku, bez „tamte-vamte“ vrludanja i kukičastog fraziranja: između istine u politici i višeg nacionalnog interesa, biram istinu.

Šta je to, kakav je to među ostalim, čemu služi taj viši nacionalni interes?

Sintagma je nategnuta, vještačka konstrukcija samodopadnog političkog uma. Skrivalica, gdje se iza velikih riječi, kriju uglavnom veliki-mali ljudi i njihov interes. Viši nacionalni interes je politička fraza karakteristična za revolucionarni duh i nacije ili njihove države u konstrukciji. U razvijenim demokratijama ne postoji viši nacionalni interes. Postoji nacionalni interes i to je to. Kraj priče. I tamo se iza nacionalnih interesa nerjetko kriju nelegitimni postupci pa i kriminal, ali nikome ne pada na pamet traganje za istinom okivati okovima viših nacionalnih interesa.

Viši nacionalni interes je tekovina revolucionarnog i „nation building“ političkog uma. Zato uz viši nacionalni interes, idu očevi nacije, od Kemala Ataturka u Turskoj, specifičnog slučaja Josipa Broza Tita (da i njega, jer i on je imao biti ocem jugoslavenske nacije – ma šta to bilo ili je trebalo biti), do rećemo Franje Tuđmana u Hrvata i Alije Izetbegovića u Bošnjaka.
Zapravo, višeg nacionalnog interesa nema bez neke persone kojoj se pridaje nacionalni značaj, oko koje se mota izmaglica duha nacionalne ideje. Lider nacionalnog pokreta tako postaje onaj stožer oko kojega se savija nacija; lider simbolizira uzvišenu ideju i ujedno zadovoljava potrebu mase za autoritetom.

Uz velike ideje idu veliki ljudi i masa malih kao kulisa historijske dramske pretstave. Međutim, i veliki ljudi su, kao i mali, sa planete Zemlje i tu izgleda za neke analitičare nastaje problem: spoznaji da i lider griješi, u ime ideje višeg nacionalnog interesa i potrebe mase da se „pred sudom povjesti“ izdigne lik našeg lidera, pridaje se sakralni značaj, pa o tome, o tim greškama, o političkim „tamte vamte“ vrludanjima lidera, pristojan čovjek, koji drži do nacionalne ideje, neće javno govoriti. Onaj koji pokuša govoriti strši iz snopa nacionalnog pruća.

To je moment kada se legitimnoj nacionalnoj ideji pridodaje artificijelni viši nacionalni interes: različite političke frakcije, izdvojene manje ili više krhke, nošene idejom nacionalnog interesa, kao snoplje svijaju se oko ideje, osnažujući se tako udruženi, a oni izvan snoplja ili oni što u snoplju strše, imaju biti sasječeni.

Ako ni viši nacionalni interes nije dovoljano snažan činilac demotiviziranja pojedinaca na putu istine, onda slijedi politička diskvalifikacija takvih u rasponu od medijskog demoniziranja „stranih plaćenika“ do fizičke likvidacije „izdajnika“. Tako je Blaž Kraljević sa pratnjom, izgubio glavu i svi koji žele to znaju, ali ćute i prave se da ne znaju. Tako je Sefer Halilović, izgubio suprugu i dijete i svi koji žele to znaju, ali ćute i prave se da ne znaju. Tako se Vladimir Srebrov našao na obradi kod Radovana Karadžića i tako je ubijen Zoran Đinđić i toliki drugi u Srbiji. Sve u ime višeg nacionalnog interesa. I svi koji žele to znaju, ali ćute i prave se da ne znaju.

Zašto?

Pa zato što je lobotomijska tajnovitost podrazumjevajući i noseći element u konstrukciji višeg nacionalnog interesa. Bez začina tajnovitosti, nacionalni interes gubi atribut „višeg“, pa biva običan interes malih ljudi. A koga još u politici viših nacionalnih interesa zanimaju mali ljudi? Mali ljudi su sitan kusur viših nacionalnih interesa i ono Krležino topovsko meso na oltaru domovine.

Zapravo na djelu je prećutni konsenzus ne elite i naroda, kako neki smatraju, nego izričito elite, koja, navodno, iščitava narodno raspoloženje. Ono što se gurka pod tepih višeg nacionalnog interesa, pri tome je, i to je sama bit fenomena, uvijek nešto vezano uz jake osobe, uz nacionalne patrijarhe, lidere i vrhovnike, a što se može svesti pod onaj drugi dio drevne latinske izreke: „vrline javne, poroci tajni“; poroci su ovdje opet, uvjek neke krivine i vrludanja „očeva nacije“, neke žute političke mrlje, koje imaju ostati zatamljene. Još i crnje: to može biti čisti kriminal, koji, eto, u ime višeg nacionalnog interesa, ima ostati tajnom. Nema veze što je tajna javna; pravit ćemo se da je nema.

Slika – Oliver Martin, Smoot Criminal; Satchi Art

Tako svi i u Hrvatskoj i šire koji žele znati, znaju da je, među ostalim hrvatskim kriminalcima i zločincima i pokojni predsjednik Franjo Tuđman, do grla bio upetljan u kriminal dogovorenog rata, raseljavanja Srba i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali, prećutni konsenzus u Hrvatskoj oko te javne tajne je: hajdemo se praviti kako tajne nema i kako je sve čisto u domovinskom ratu.

Svi u Srbijii i šire koji žele znati, znaju da je, među ostalim srpskim kriminalcima i zločincima, pokojni predsjednik Slobodan Milošević ratni zločinac i kriminalac prvog reda, odgovoran za agresiju na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i za etnička čišćenja u BiH i na Kosovu. Ali, oko te javne tajne u Srbiji (koja je, palac gore, ipak imala snage isporučiti ga Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu), još uvijek se mota magla viših nacionalnih interesa, u kojoj se onda love jeftini populistički poeni, na tragu ideje teritorijalnog širenja Srbije.

U oba prednja slučaja tajna je javna, pa ipak ista ta javnost kao prećutno odbija suočiti se sa istinom. A javnost, zaista,  niko ništa i ne pita. Elita modelira javnost (narod) preko medija, pa onda povratno, plasira javno raspoloženje, kao viši (narodni i državni) interes. Krug je zatvoren. Tako, sem famozne hrvatske, uštirkane, purgerske šutnje, sa pjevanjem i pucanjem, gdje se u ime višeg nacionalnog interesa zaobilazi istina, itekako postoji i srpska, palanačka šutnja, i opet sa pjevanjem i pucanjem.

A bošnjačka šutnja?

Jer i bošnjačka elita ima neke svoje tajne pokrivene maglom viših nacionalnih interesa. Naprijed je pomenut „slučaj“ Sefera Halilovića, a im a ih još. Na dlaku isto kao kod Srba i Hrvata i u Bošnjaka, najviše mistifikacija pletenih pletivom višeg nacionalnog interesa,  mota se oko imena rahmetli Alije Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH i bošnjačkog lidera u turbulentnim vremenima raspada Jugoslavije i bh. domovinskog rata. I do sada je bilo nekih pokušaja demistificiranja javnog doživljaja koji su, jedna politika i historijski, tok kreirali oko imena Alije Izetbegovića, ali tek od kako je svojevremeno Fahrudin Radončić, najmoćniji medijski mogul u BiH, preko njegovog „Dnevnog Avaza“, krenuo u obračun sa predsjednikovim sinom Bakirom Izetbegovićem, aktuelnim predsjednikom Stranke Demokratske Akcije, stvari postaju vrijedne pažnje čuvara viših nacionalnih interesa.

O Radončiću, čovjeku i političaru, može misliti ko šta želi, ali, i to je jedna od bh. javnih tajni, 2010. g., u izbornoj trci za člana predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, on je, prisutno je uvjerenje dijela javnosti, a njega osobno svakako, pokraden, pa je, uz još neke odlučujuće momente, to prevagnulo da se Izetbegović mlađi nađe tamo gdje je Radončić već vidio sebe – u Predsjedništvu BiH.  Nikakvo iznenađenja onda da je on, koristeći se svojom medijskom pesnicom, krenuo u politički obračun sa Izetbegovićem, pripremajući tako teren za novi izborni krug u kojem vidi svoju šansu; (i usput rečeno, opet je izgubio, i to te 2014. još ubjedljivije). Ali, ono što je iznenađenje bilo,  jeste dubina njegovog političkog manevra: obračunavajući se sa Izetbegovićem mlađim, Radončić je dobrano istrčao na teren viših nacionalnih interesa i krenuo u demistificiranje rahmetli  predsjednika Izetbegovića.

I opet, mislio ko šta hoće o Radončiću, njegova procjena je ovdje tačna: Bakir Izetbegović je u bošnjački pa onda i u bh. politički fokus dospio zahvaljujući ocu, njegovoj karizmi i mjestu koje je osvojio u srcima Bošnjaka. Da li pak odabrana taktika demistificiranja rahmetli Izetbegovića, kao načina političkog urušavanja njegovog sina, osvaja imaginaciju Bošnjaka ili je ljubav za rahmetli predsjednika jača od ljubavi za istinu – to je pitanje? U svakom slučaju, ako je, a jeste, i za Bošnjake istina (uz slobodu) najviša vrijednost, nikakav viši nacionalni interes onda ne može biti iznad nje.

Konačno Izetbegovićevo djelo još čeka objektivnu recenziju, a njegov životni put nepristrasnu analizu i sagledavanje oslobođeno neprimjerene, i samom Izetbegoviću strane, idolatrije. Medijska čačkanja na tom putu, ma koliko bili ili nekim izgledala degutantnim ili samopromotivnim, a u Radončićevom slučaju ima elemenata i jednog i drugog, ipak su doprinos ukupnoj demokratizaciji bh. javnog prostora. U tom interesu je za podržati Radončićevo otvaranje dosijea Izetbegović. Na taj način trač, ta najdestruktivnija snaga svemira, izmješta se iz kuloarskih domena u javni prostor, gubi tako razarajući potencijal tajnovitosti i postupno nas vodi ka činjenicama. A činjenice su istina.

I neka se onda javi neki koji ima nešto protiv istine, pa makar bila sakrivena iza lobotomijskih viših nacionalnih interesa.

—————————————-

Gornji tekst je originalno objavljen u aprilu 2012. na blogu Nadana Filipovića, bošnjačkooko.com, povodom serije tekstova lista Dnevni Avaz na temu Bošnjački Sabor – 1993.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »