Antony Clarkson, Grandfather Clock; izvor – pinterest.co.uk/pin401805597991627739
- Esej iz knjige Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida
Napisao: prof. mr. Safet Kadić
SAHATDŽIJA, KOJA JE URA NA TVOME ČASOVNIKU
„Moj pradjed (Salih) je bio sajdžija, moj djed (Salih) je bio sajdžija, moj otac (Salih) je bio sajdžija u Travniku,“ kaže u jednom tv-razgovoru univerzitetski profesor na sarajevskom FPN, dr. Besim Spahić, rođen polovicom prošlog stoljeća u Travniku. (204) Iz ove kratke genealogije vidimo da se u tri generacije, s koljena na koljeno, prenosilo ne samo ime (Salih = dobar) nego i (sahatdžijski) zanat. Znači, bavili su se pravljenjem i opravkom sahata, satova, aproksimativno najmanje oko sto pedeset godina. Po slobodnoj procjeni, pradjed mu je živio polovicom 19. stoljeća (tada su ga sigurno potomci u Travniku oslovljavali kao did), a otac polovicom 20. stoljeća. Za to vrijeme promijenile su se četiri vlasti u Bosni: od turske (kada je živio njegov pradjed), preko austro-ugarske i starojugoslavenske velikosrbske (kada je živio njegov djed), do novojugoslavenske partizanske (kada je živio njegov otac). Nas ovdje zanima samo jedno: kako su oni sami nazivali posao kojim su se bavili, odnosno svoj zanat.
Gotovo je nevjerovatno da je u vrijeme turske vlasti, Besimov pradid Salih sebe nazivao sajdžija, nego sahatdžija, jer je, čak, i njegov savremenik Vuk Karadžić, koji u svom vlaško-brđanskom govoru nije imao glasa ‘h’, unio u svoj riječnik bošnjački oblik riječi sahat. Za ostale potomke, posebno dedu Saliha, koji je vjerovatno živio u vrijeme velikosrbske vlasti u BiH, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, postoji neki stepen vjerovatnoće da je bio sajdžija, poltronišući toj vlasti, koja je progonila sve što je “tursko” mada je oblik riječi ‘sahat’, sa ‘h’ čisto bošnjačka jezička kreacija, za razliku od turskog ‘saat’ (prema izvornom arabskom sa'at). Ono što je sigurno, jeste to da sve njih sajdžijama naziva njihov praunuk, unuk i sin, kako smo i zabilježili u njegovom javnom nastupu.
Neozbiljno bi bilo predpodstaviti da intelektualcu toga nivoa nije bilo poznato kako je njegov pradjed nazivao napravu koju je pravio, kao i svoje zanimanje. I otac velikog bošnjačkog pisca, Skendera Kulenovića, bio je sahatdžija. U pripovijetki Otac, Skender kaže da mu je otac bio “sahačija na glasu” i tu spravu je nazivao sahat (205), za razliku od Skendera, koji je naziva sat, a očevu radnju sahačinica; norma ne priznaje oblik sajdžija i sahačija, nego samo sahadžija. (206
Ništa se na ovoj sahatdžijskoj radnji nije promijenilo posljednjih četrdesetak godina, samo je mladi sin naslijedio oca. Na isturenoj neonskoj firmi stoji nadpis urar, a na staklu iznad vrata velikim slovima piše časovničar, a ispod toga nešto manjim: vl. Sahačić M. Kuriozitet je u tome što je vlastnik radnje izostavio nadpis sahatdžija, kao preferentan bosanski izraz, a i sam se preziva Sahačić pa je očito da je ovaj patronim nastao od zanimanja kojima su se bavili njegovi predci. Dakle, njegovi predci su bili sahatdžije, a on je urar i časovničar iako se preziva Sahačić.
Autor Pravopisa bosanskoga jezika dr. Senahid Halilović tretira riječi sahadžija, urar i časovničar, sinonimima, (207) ali upućuje na riječ sahadžija kao preferentnu mada prezime Sahačić smatra jedino ispravnim. Začudo, u stadardnom riječniku istog autora, petnaestak godina kasnije, nema riječi časovnik i časovničar. (208) Poseban je kuriozitet što, čak, i u Srpskom rječniku V. S. Karadžića iz 1851. godine postoji riječ sahat, a nema nikako riječi urar i časovničar. Zašto vlastnik na radnju nije stavio nadpis saha(t)džija, nisam ga pitao pa neka odgovor nađe svako za sebe. Mogao je staviti i naziv radnje sahadžinica, u skladu sa propisanom riječju u spomenutom pravopisu.
Ako je Halilovićev pravopis predstavljao prvu pravopisnu normu bosanskoga jezika u povijesti (pod tim imenom), desetak godina kasnije pojavio se Rječnik bosanskog jezika u izdanju Instituta za jezik u Sarajevu, koji je ponudio i prvu samostalnu bosansku leksičku normu. (209) Ovaj riječnik, pored osnovne riječi sahat (i sat), ima dubletno normiranu izvedenu riječ sahačija/sahadžija (Andrić ima i sahačija i sahadžija), ali, začudo, nema nikako riječi časovnik i časovničar.
Savremena hrvatska norma još je restriktivnija, jer u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića nema ni sahadžije, ni sahačije, ni časovnika, ni časovničara. (210) Tim više je zanimljiv jedan primjer iz popularne zagrebačke humorističke serije, u kojoj jedan akter, koji je nedvosmisleno etiketiran kao Bosanac, kaže: Odnesite ga sajdžiji. (211) Anićeva norma je restriktivnija i od ranije srpsko-hrvatske, počevši još od Rječnika JAZU, u kojem postoje sva tri sinonima: sahat (i sat), ura i časovnik. U tom riječniku postoji i urar i sahadžija, ali ne i časovničar. Za razliku od Halilovića, koji preporučuje pisanje patronima u obliku Sahačić, ovaj riječnik navodi “Sahadžić, muslimansko prezime u Bišću u Bosni”. Očito je da su se voditeljica FTV-dnevnika Ljiljana Blagojević i reporterka iz Prusca držale Halilovićevog Pravopisa kada su govorili o “prusačkom časovničaru” (voditeljica) i “najstarijoj sahatdžijskoj porodici iz Prusca, koja održava sahat na prusačkoj Sahat-kuli” (novinarka), kako je govorio i sam sahatdžija u tom tv-prilogu iz drevnoga bosanskog grada Prusca. (212)
Normiranje ovih riječi nije zanimljivo samo sa leksičkog i pravopisnog stajališća nego i sa semantičkog, etimološkog i sociolingvističkog, pa i etničkog i etnološkog. Ovo je ujedno ogledni primjer na kojem se može testirati bosanska kon'junktivna norma, koja obuhvaća sve tradicije i zagovara i promiče leksičko bogatstvo i pluralizam u izrazu pa bi sve tri riječi trebalo ravnopravno tretirati kao sinonime, za razliku od izključujuće, separatne, disjunktivne norme, koju protežiraju nacionalne politike u različitim bosanskim sredinama.
Vrijedi zabilježiti jedan zastrašujući antibosanski primjer iz starog bosanskog rudarskog gradića Vareša. Bošnjakinja Sena, profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti naroda BiH, koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, konkurisala je na mjesto nastavnika hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Varešu, ali je odbijena, jer “ne govori tečno hrvatski jezik”.
Shvativši da nije bitno znanje niti kvalitet, nego nacionalna pripadnost, kandidatkinja je odustala, jer nije hotila polemizirati o tome šta znači u Varešu učiti djecu da “tečno govore hrvatski jezik”, dok su joj u glavi odzvanjale riječi njezinog profesora sa Fakulteta, Josipa Baotića, Hrvata iz Posavine, koji je govorio da Hrvat iz Tuzle priča sličnije Bošnjaku iz Tuzle, nego Hrvatu iz Zagreba. (213) Tako je ostalo nepoznato da li je profesorica trebala na “tečnom hrvatskom jeziku” reći “nastavni sat”, umjesto “nastavni čas”, kao što je to učinio u jednom intervjuu jedan njezin drugi profesor, Enver Kazaz, kritikujući bolonjski nastavni plan i program. “Nemate u nastavnim planovima i programima mogućnost da na neku veliku Eliotovu ili Tinovu pjesmu potrošite jedan nastavni sat.” (214)
Osvrnimo se ukratko, u dobar čas i bolji sahat, kako kaže jedna bosanska uzrečica, na etimologiju i semantiku ovih riječi. Časovničar je novija izvedenica od crkvenoslavenske riječi časovnik. Hrvatsko-srpski etimolog iz prošlog stoljeća Petar Skok navodi da “izvedenica stcslav. časovnik, koju su danas kod nas zamijenili turcizam sat i romanizam ura, bila je u upotrebi u 13. i 15. vijeku, a nalazi se još u živoj upotrebi u Srbiji”. (215) I u bugarskom je časovnik. Prema Skoku, njihov korijen leži u sveslavenskoj riječi iz praslavenskog
doba čas, prema stprus. kisman (vrijeme) sa indoevropskim korijenom qųei-quei, ali da je “u tom značenju danas većinom na istoku, kod Srba”. U srpskoj tradiciji je pored časovničar prisutan i sajdžija i sadžija
U ruskom je часовщик (izg. časóvšćik). U ukrajinskom nema izvedenih riječi iz čas i zadržano je samo prvobitno značenje: vrijeme, doba, a za sahat i sahatdžiju ima riječi iz drugog korijena: годинa, годинник, годинникáр (г se izgovara kao laringalno h, poput arabskog خ . (Sahat je arapsko-bosanska riječ: arapsku riječ sa'at Bošnjaci su bosnizirali supstancijalizacijom glasa h u zijehu (hijatusu) između dva a u skladu sa svojim ekskluzivnim jezičkim zakonom ‘haka’. Izvedena riječ sahatdžija je arapsko-bosansko-turska, jer je na pobošnjenu arapsku riječ sahat dodat turski sufiks -ci (izg. -dži) za imenovanje nosioca zanimanja. Po morfoložkom pravopisu, za koji se zalažem, trebalo bi je tako pisati sa korijenskim t, a ne sahadžija po kvazifonetskom principu. To je jedan od primjera “sekundarnog” h, razvijenog u nekoj pozajmljenoj riječi. Taj bošnjački oblik arapske riječi prihvatili su svi riječnici, počev od citiranog Karadžića, priko Rječnika JAZU, do spominjanih bosanskih. U albanskom je saatčija. Urar je izvedena riječ od talijanske ora (vrijeme, prema lat. hora i grč. ώρα) i njemačke Uhr (sahat) – sprava za mjerenje vremena (engl. clock i watch, rus. часы i часики). Kao što smo vidili kod Anića, preferiraju je Hrvati, a u bosanski je ušla najviše priko bosanskih franjevaca. Egzemplar (pravilne) upotrebe ovih sinonima u bosanskom standardu nalazimo u jednom novinarskom izvještaju: Kongres je počeo u ranim jutarnjim časovima… prije dva sata završen. (216) U dobar čas i bolji sahat, da ponovim onu uzrečicu!
Na ovom putu/Sada smo prvi put zastali/Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči” – rekao bi bosanski poetski bard Mak Dizdar, (217) a poznati bosanski pjesnik starije generacije Džemaludin Alić, rodom iz Zenice, tačnije iz naselja Tetovo, u susjedstvu drevnog Gradišća, stolnog mjesta Velikog bosanskog sudije Gradiše, zaključio bi: “Vrijeme je uništilo i časovnik/ i zlotvora”. (218)
Šta reći na kraju? Bez obzira što se ona verbalna genealožka egzibicija travničkog profesora i firmopisna “zaboravnost” sarajevskog urara i časovničara mogu smatrati kao pitanje slobodnog izbora izražajnih
sredstava i liberalno tretirati kao privatno pravo iz domena individualnih ljudskih prava i sloboda, kako ga i ja posmatram, ostaje nepobitna činjenica da ovi postupci predstavljaju paradigmu kompleksaškog odbacivanja i potiranja vlastite tradicije i identiteta kod Bošnjaka i ignorisanja propisane standardnojezičke norme.
(2009)
(204) TVSA, emisija “Javni agent 033”, 26.01.2011. godine, 21 sahat.
(205) Kulenović PP (1984/85), str. 151, 152, 153.
(206) Halilović Pravopis (1996), str. 492. (Prema morfoložkom pravopisu, za koji se ja zalažem, trebalo bi pisati sahatdžija, a izgovor bi ostao isti.)
(207) Halilović Pravopis (1996.)
(208) Rječnik H-P-Š (2010.)
(209) Institutski Rječnik (2007.)
(210) Anić RHJ (2007.)
(211) Portir Šemso Poplava, Bosanac u seriji “Naša mala klinika”, FTV, 12.02.2014. godine.
(212) FTV-dnevnik, 24.07.2013. godine.
(213) “Na razgovoru je bilo pitanja tipa: Šta bih uradila da me djeca isprave ako kažem neku nehrvatsku riječ ili znam li ja uopće hrvatski jezik, te kako se na hrvatskom jeziku kaže “nastavni čas”. Pri tome mi direktorica govori kako njima nije bitno znanje iz gramatike i pravopisa već da zaposle nekoga ko tečno govori hrvatski jezik, jer to roditelji traže. Drugu kandidatkinju pitaju šta bi uradila kada bi se roditelji bunili što im “balinka” predaje djeci”, svjedoči Sena na jednom njemačkom portalu. Objavljeno: 24.01.2013. u 03,10 sahata na portalu “Deutsche Welle”.
(214) Enver Kazaz, Kul.ba, 21. decembar 2011. godine. (Razgovarao: H.H.)
(215) Skok ER (1973.) (Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1973. godine)
(216) Elvira Jahić, FTV dnevnik u 19 sahata, 27.05.2009. godine.
(217) Dizdar, Mak: Kameni spavač, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85. godine, pjesma MMmmmm u: “Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga”, knjiga 14, str.
(218) Alić, Džemaludin: Bosna Bosona (poezija), Dom štampe, Zenica, 2005. (Završni stihovi iz pjesme Vrijeme je uništilo časovnik)
(Za bosanskepoglede.com – NF.)