Tenkovi na Crvenom trgu, Moskva, 19. 8. 1991.
Raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i pojava 15 novih, samostalnih država u decembru 1991. godine, preoblikovali su geopolitičku kartu svijeta preko noći. Hladni rat i prijetnja nuklearnog uništenja su nestali, a demokratija i slobodna tržišta proširili su se po sada poraženom sovjetskom carstvu. Međutim, 31 godina kasnije, kao što svjedočimo, događaji se nisu odvijali baš onako kako se prvobitno predviđalo. Snage globalizacije su mutirale bivše sovjetske zemlje na neviđene načine, ohrabrujući autokrate i učvršćujući korupciju širom regiona.
U međuvremenu, geopolitički animoziteti iz Hladnog rata ponovo rastu, a odnosi između Moskve i Washingtona su na najnižoj tački od sovjetske utrke u naoružanju. Pojava novih država je u međuvremenu dovelo do nacionalizma i autokratija koje oblikuju odluke u vanjskoj politici i mijenjaju društva na nepredviđene načine. Ipak, značaj ovih promjene kao da još uvijek nije u potpunosti shvaćen. Zašto se Sovjetski Savez zaista raspao i koje su lekcije kreatori politike propustili? Kako se historija ponavlja u novim državama bivše supersile? (Foreign Policy)
U u traganju za odgovorima na ta pitanja, iz časopisa Foriegn Policy, prenosimo nekoliko priloga stručnjaka sa intimnim poznavanjem regiona u sferi finansija, duhovnog stanja u akademskoj zajednici, novinarstvu i sferi kreiranju politike. Evo nekih nenaučenih lekcija iz raspada Sovjetskog Saveza.
(za bosanske poglede preveo i uredio: N.F.)
SOVJETSKI SAVEZ SE JOŠ UVIJEK RASPADA
Serhii Plokhy
(Serihii Plokhy je profesor historije i direktor Ukrajinskog istraživačkog instituta na Univerzitetu Harvard. Autor je knjiga Posljednje carstvo: Posljednji dani Sovjetskog Saveza, Vrata Evrope: Istorija Ukrajine, a njegova posljednja knjiga je Čovjek s otrovnim pištoljem: hladnoratovska špijunska priča.)
U dvadesetom vijeku svjedočili smo kraju svjeta koje su izgradile i kojima su vladala carstva: od Austro-Ugarskog i Osmanskog Carstva, koje su pale u poslednjim danima Prvog svjetskog rata, do Britanskog i Francuskog Carstva, koje su se raspale poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj višedecenijski proces završio se raspadom Sovjetskog Saveza 1991, moćnog nasljednika Ruskog Carstva, koje su boljševici spojili ranih 1920-ih, da bi se raspao sedamdeset godina kasnije tokom završne faze Hladnog rata.
Iako su mnogi faktori doprinijeli padu Sovjetskog Saveza, od bankrota komunističke ideologije do propasti sovjetske ekonomije, širi kontekst njegovog raspada se često zanemaruje.
Raspad Sovjetskog Saveza, kao i raspad prošlih imperija, je prije proces, nego događaj. Kolaps Sovjetskog carstva se i danas odvija.
Ovaj proces nije okončan ostavkom Mihaila Gorbačova na Božić 1991, a njegove žrtve nisu ograničene na troje ljudi koji su poginuli braneći moskovsku Bijelu kuću u avgustu 1991. ili na hiljade žrtava u postsovjetskim ratovima u Čečeniji.
Uspon nacionalnih država na ruševinama SSSR-a, poput uspona država nasljednica na ostacima svakog drugog carstva, mobilizirao je posebna osjećanja etničke pripadnosti, nacionalizam i sukobljene teritorijalne zahtjeve. Ovaj proces barem djelimično objašnjava rusku aneksiju Krima, rat u Ukrajini i narodnu podršku u Ruskoj Federaciji tim aktima agresije.
Kao žrtva mnogo snažnijeg susjedskog napada, Ukrajina se našla u situaciji sličnoj onoj u novim državama Istočne Evrope koje su nastale nakon Prvog svjetskog rata na ruševinama Austro-Ugarskog, Otomanskog i Ruskog Carstva. Te su se države borile s ogromnim zadacima izgradnje nacije dok su pokušavale da prilagode sopstvene nacionalne aspiracije s težnjama nacionalnih manjina i da se brane od revanšizma sila koje tvrde da su lojalne tim manjinama.
Iako nam historijski kontekst kolapsa imperija pomaže da razumijemo razvoj događaja u posljednjih 25 godina na bivšem sovjetskom prostoru, on također služi kao upozorenje za budućnost. Ponovno iscrtavanje postimperijalnih granica kako bi se izrazila važnost nacionalnosti, jezika i kulture općenito, nastalo je kao rezultat sukoba i ratova, od kojih su neki trajali decenijama, ako ne i stoljećima. Otomansko carstvo započelo je svoj usporeni kolaps 1783. godine, proces koji je završio na kraju Prvog svjetskog rata.
Rat koji je u toku u istočnoj Ukrajini nije jedini podsjetnik da je proces raspada Sovjetskog Saveza još uvijek nedovršen. Drugi takvi podsjetnici su zamrznuti ili poluzamrznuti sukobi u Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji, Nagorno-Karabahu i polu-nezavisnoj državi Čečeniji.
Lekcija koju današnji kreatori politike mogu naučiti iz istorije kolapsa imperija je da je uloga međunarodne zajednice najvažnija u sređivanju odnosa između bivših vladara i podanika.
Nekoliko stabilnih država nastalo je iz ruševina prošlih carstava uz relativnu međunarodne podrške, bilo da je riječ o ulozi Francuske u osiguravanju američke nezavisnosti, ruskom i britanskom umiješanosti u borbu za grčku državnost ili o ulozi SAD-a u podršci aspiracijama zemalja bivšeg Varšavskog pakta i istočne Evrope. Ali, uloga autsajdera bila je i ostaće ključ svakog postimperijalnog poravnanja. Gledajući trenutnu situaciju, teško je precijeniti ulogu koju Sjedinjene Države i njeni NATO saveznici mogu imati u rješavanju sukoba u Ukrajini i drugim dijelovima nestabilnog postsovjetskog prostora.
Pad Sovjetskog Saveza, koji je nosio naslijeđe posljednjeg evropskog carstva, još uvijek je daleko od kraja.