Napisao: Nihad Filipović
1.
Dragi zemljače,
U pravu si: jedno od ponajjačih mjerila stepena demokratiziranosti nekog društva je odnos prema manjinama i onima sa kojima se ne slažemo u mišljenju. Mjereno tako, tvrdim naša mala Bosonica je svjetski šampion liberalne demokratije. Nije poznato da je takav šampionat gdje u svijetu organiziran, a da jeste, nimalo ne sumnjam, tera Bosona bi nadmoćno osvojila prvo mjesto. Kao ono, ona slavna generacija rukometaša bivše nam zajedničke, blaženo počivajuće Jugoslavije, na olimpijadi 1972. g. u Njemačkoj: mi prvi, na čelu sa Abasom Arslanagićem, najboljim golmanom na svijetu, pa onda niko, niko, niko iza nas, i tek onda onaj drugi, treći i tako dalje. Ma kažem ti, nema ‘vake slobode i narodne vlasti nadaleko. Evo, stiže haber, u Prijedoru narod zabavljao Bora Đorđević, zvani Čorba. Kažu za njega da je četnik, a ja ne vjerujem. Možda salonski i početnik, ali ne onaj rovovski, pravi, zmijanjski, ozrenski i romanijski. Ma ne čovječe. Na prvi tekbir, taj bi glavom bez obzira iz rova sprašio. A četnici su zemljače, junačka vojska. Znam ja, na svojoj sam logoraškoj koži osjetio kako četnik “junački” dere jarca.
Ma velim ti Ilija, nema ‘vake slobode i narodne vlasti nadaleko. Zemljica Bosna je liberalno carstvo. Pa đe bolan ima domaja sa toliko vlada. I svaka vlada tolika ministarstva ima. I svako ministarstvo ima ministra i podministra i sekretare i daktilografe. I auta. A tek policija, policajaca i kriminalaca. Koliko njih tek imamo!
-Ama šta pričaš Filipoviću, duduk jedan krajiški”, evo već te čujem, kako se ibretiš: – Đe ba ova mraka od zemlje i države da bude prvak u bilo čemu sem u veslanju u mjestu, pišanju uz vjetar i pljuvanju uvis. Nije to džaba Andrić tamnim vilajetom krečio.
Jeste, fra-beg Ivo je pametno krečio. On je ono rekao: “Svi veliki ljudi, kao i velike rijeke, iz provincije potiču”. Svašta je on još veliko okrečio. U Bosni posebno; na primjer, čuven je po krečenju (1)Kairskog bazara: ”Mene takođe ova sredina smrada, loja, ljenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.
-E pa sada, nije fer igra u donji veš viriti ljudima, čujem te i vidim te gdje se mrštiš zemljače.
Pa i nije. Otkada je ljudi, tako je. Mada mislim, ono latinsko, poroci tajni, vrline javne, morao je neko doooobro poročan smisliti. Neko kome je njegov osobni poriv i samoživi nagon bio važniji i od rimske imperije, koja je valjda zato i propala.
E sada, ima li Andrić ulicu u Bosni? Ima.
Ima li spomen kuću? Ima.
Ima li spomenik? Ima i to.
Dobro, ako je nešto od toga povaljano u onoj ratnoj i postratnoj ostrašćenosti, ne beri brigu zemljače, ponovo će to Bošnjo erektirati. I neka će. Izdržao je taj narod i što se i izdržati neda, pa će izdržati i svoje pisce. Kakvi kod da jesu.
-Hej ba Filipoviću, opet te zemljače čujem, gdje istinski zabrinuti za moje građansko zdravlje, dovikuješ. -Pa đe ćeš bolan ne bio na gromadu od pisca. Haj’de de, da si se dokačio onog Fetahagića (Seada), pa i nekako. Tvoj je, a i nije baš neki pisac. Al’ kud’ ćeš ba na masivnog don Iveka.
Znam, od onog komunističkog modeliranja Andrića u “državnog” pisca i ikonu bratstvojedinstvujušće Jugoslavije, osnaženo Nobelovom nagradom za književnost, traje to kod nas još i danas: “potegni” na Andrića i zna se, nacionalista si i kulturni šabanolog. Utrnuo od takvog etiketiranja, ja se evo javno deklariram kao planetarni glupan, pa tvrdim: Andrić ne da nije volio, (a i što bi volio), nego je prezirao Islam. Argument? Jačeg od onoga što je Andrić napisao u svojim djelima o muslimanima nema.
Dobro, kažu to je literature i tu je sve dozvoljeno književnikovoj mašti. Ali, osim književno-imaginativno, pisao je Andrić o muslimanima itekao dnevno-prozaično. Čuvena je, ali malo poznata njegova doktorska disertacija, (koja je, svih ovih godina, prema izričitoj zabrani autora, bila nedostupna javnosti, a onda je, nakon smrti Pisca, jedno vrijeme bila na internetu dostupna, da bi potom bila skinuta, pripremljena za štampanje, i eto, čuje se, hvala Bogu, i uknjižena, te konačno puštena u javnost). Taj rad je takav antiislamski tekst da se ne može drugačije kvalificirati, do djelo čovjeka opterećenog teškim predrasudama i unutarnjim duševnim raskolom, koji je morao imati neke dublje, široj javnosti neznane korijene.
Muhzin Rizvić je, analizirajući Andrića i njegovo pisanje i viđenje muslimana u njegovim djelima, o tome napisao knjigu (2)”Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu”. Nađi i pročitaj zemljače, pa onda ponovo čitaj Andrića. Nađi, blago nama, njegov doktorski rad, te i to čitaj. Nađi Pismo iz 1920., pa i to čitaj. Taj njegov plakat literalni, najbliži je profanoj interpolaciji poznatih (krivih) stavova iz njegovog doktorskog rada, na zanatskom grafikonu književnog izraza. Nađi rečeni pjesmuljak Kairski bazar od Nike Miroševića posvećenu Ivi Andriću i nađi njegov (Andrićev) odgovor Miroševiću na posvetu te pjesme, pa čitaj. Možda ti pukne pred očima.
Na tragu takvih spoznaja, meni osobno zemljače, dovoljan je argument moj “prevrnuti” stomak, kada sam ono, provukavši se kroz sito i rešeto logora “Ma(h)njača”, na slobodi, ne bi li osvježio gimnazijsko pamćenje, uzeo nanovo čitati “Na Drini ćuprija”. Pozlilo mi zemljo. Tumbe se stomak prevrnuo. A ja baš i nisam neki musliman za nahvaliti, pa da mi stomak, tek tako, mogu okrenuti Andrićevi književni opisi muslimana i njihovih nakaradnih karaktera. Nego, sve što sam vidio i doživio u životu, nađoh na u toj knjizi, samo prevrnuto. No dobro, i alegorijska prevrtanja su dio književnog zanata.
Andrić jeste naš zemljače, a mi smo njegovi, a nije on kriv što to nije htio, znao ili mogao znati. Česte su neprebolne trauma ranog djetinjstva, a i ne mora takva historijska i književna veličina poznavati baš svaku povijesnu nulu. Jeste da je i nula broj. Jeste da od nule sve počinje i sve sa nulom završava, ali to i jeste mjera veličine nule. Njen početak je i njen kraj; nije to kao ona provincijska rijeka, uzmimo Morava, koja naraste pa je veeeelika, nego nula brate, uvijek ostaje nulom, pa to ti je.
Opet nešto mislim zemljače, među brojevima, nula je poput Bošnje među narodima: objekt. Tamo matematski, a ovamo povijesni. Ako se kojim matematskim ili povijesnim hirom nule uzohole i počnu među algebarske i historijske veličine gurati, onda će se već naći neka književna veličina da ih perom, iza kojega se svrstava soldateska obožavatelja pera, koja niti piše niti čita, ali eto, drago im “naše” pero, te će takvi onda udruženo, hude nule smjesti gdje spadaju.
A u nas je brate, to svi znamo, masa tog kulturnog svijeta i obožavatelja pisane riječi. Knjige se prodaju u nekoliko desetaka primjeraka, ozbiljne novine u nekoliko stotina, ali zato zemljače imamo naše televizije. I to ne jednu, nego kamaru, pa ljubitelji pisane riječi u nas ne moraju da se trude i čitaju: sve im se kaže sa ekrana.
A imamo i škole i školske programe i učitelje pa smo sve te naše veličine, književne i povijesne, stavili u udžbenike tako da, ne beri brigu zemljače: sačuvaćemo mi našu prošlost i u budućnosti.
Ali dobro, nećemo više o književnim gromadama. Nego sam htio reći, kako je taj mali Bošnjo poput one (3)Eleonorine kesice za čaj: ne znaš koliko je čaj jak, dok ga u vodu ne potopiš; i ne znaš koliko je Bošnjo jak, dok se ne nađe u krvi potopljen. Uvjek nekako ispliva na površinu.
2.
Na tragu Andrićevog moralnog bankrota maskiranog karizmom prvorazrednog umjetnika, kontam – šta je arhetipskom Bošnjaku Rasimu, onom što mu pismo otpisa na početku kalvarije u Bosni, šta je njemu Emir Kusturica?
Mislim, ne čine mi se u pravu oni što govore o bošnjačkoj mržnji na velikog reditelja, samo zato što je promijenio religiju. Nikakvu on religiju nije promijenio, jer nikakve nije bio, niti jeste, istinski sljedbenik. I kako god krenem misleći o Emiru, završim ovako: poput kakva siromaha, šta Rasim ima još izgubiti, sem ono prca preostalih od zemljice Bosnice, e da bi osjećao mržnju, haman na Karadžića, a kamo li spram “najvećeg” srpskog filmskog reditelja svih vremena? Može biti upita se nad ono malo preostale šake duše i jada tijela, ali mržnje nema.
Evo, usprkos Andriću, izlažući se opasnostima koje svako uopćavanje nosi, tvrdim: Rasim ne mrzi. Nego, poznavajući ga, kontam, prezire i u preziru merhametli sažaljeva.
Od prezira do mržnje je jedan korak. Neki su ga u Bosni davno prešli i po više puta prelazili, ali Rasim nije, jer predmnijeva, ako ga pređe, prešao je granicu poslije koje ga nema. A ni Bosne.
Mržnja je dublji mrak od prezira. Mržnja je crna rupa i bolest duše, a prezir je tek odvratnost. Mržnja je bol u stomaku, nagon na povraćenje, glavobolja; a prezir je kao neprijatan miris zapuštenog odrpanca.
Zato Rasim ne mrzi, ni Andrića jučer ni Kusturicu danas. Upravu je Abdulah Sidran kada ciljajući na Kusturicu kaže: “Ja njega sažaljevam“.
Od sažaljenja u Bosni je teža rana samo ignorancija. Ono imate, a za narod kao da te i nema. Gdje je zemljak Kusturica u toj bošnjačkoj emotivnoj lepezi pokazaće vrijeme. Ako mu podignu spomenik kao Andriću, ostaje u kolektivnoj narodnoj memoriji smješten u neka skladišta tišine. U suprotnom ostaje potisnut debelo sa one strane mržnje.
3.
E izim ti viš’ i taj nacionalni interes i nacionalni identitet. Znaš šta kume, koliko mi vonja rigidno narodnjaštvo i nacionalistički šabanolozi, toliko mi tukne i ona masa građanskih šalabajzera što drma bh. medijima poturajući puku pod bubrege kukavičije jaje biva liberalnog, prosvijećenog i nacionalno i nacionalistički imuniziranog intelektualizma. Kao da postoje države bez nacije i kao da je moguća nacija bez države i nacionalizma.
Na vruće uistinu treba puhati, ali se bez vrućeg, ogrijati ne može. Puhnete li prejako, zavrnete li gas do balčaka, ogrijati se nećete. A bh. medijski šalabajzeri nam poručuju: ‘Bem ti gas. Radije ćemo se smrznuti nego riskirati eksploziju.
Tako jedan sarajevski građanski šalabajzer piše: (4)”Polomih se ovih dana tražeći po stanu moj nacionalni interes. Zavirim u poluprazan frižider – nema ga. U polupraznom rezervoaru automobile – nema ga. Na praznom bankovnom računu – nema ga. Nigdje moga nacionalnog interesa. Onda kupim novine, kad tamo, na naslovnici, stoji moj nacionalni interes, ovjekovječen historijskim izjavama moga stranačkog predsjednika. On reče da je postignut dogovor o daljnjem dogovaranju”.
Na ovi bih aforističar Vasil Tolevski od Makedonije kazao: “Ne priznajem kolektivno ludilo. Ja sam izraziti individualac.”
A kolega mu Grujo Lero bi dodao: “Izgubio čovjek tlo pod nogama, pa pao na glavu.”
Od inkvizicijskog progona “vještica”, preko “Iluminate protokola”, preko američkog makartizma, sovjetskog staljinizma, kineskog maoizma, kampučijskog polpotizma pa bliže do jugoslavenskog šuvarizma i bijelih inkvizicijskih knjiga intelektualaca, toliko puta, uvjek iznova, kazuje nam se koliko je pogubno “plakatirati” ljude, narode, pojedince.
A ja, eto, grišnik, znajući da mu od toga neće dlaka sa glave faliti, ne mogu, a da ovoga ne poškropim svetom vodicom građanskog šalabajzerstva. Naš šalabajzer cilja na BiH i ne može se reći kako nije u pravu. Ali, ni da je u pravu. Jer u Bosni se uistinu politički žonglira nacionalnim interesima suprotstavljajući ih općem građanskom interesu punih stomaka, frižidera, bankovnih računa i tako dalje i tome slično.
Međutim, tamo gdje nema nacionalnog interesa, u pravilu uvjek ima praznih frižidera, polupraznih automobilskih rezervoara i slično, mada, misao je svemoćna, moguće je, teže, ali je moguće zamisliti i pune frižidere, pune automobilske rezervoare i bankovne račune, pa da opet nema nacionalnog interesa našeg šalabajzera.
Zamislimo upravo takvu situaciju. Pretpostavimo da je frižider pun, samo fali nacionalni interes šalabajzera.
Pretpostavimo da je rezervoar automobila pun, a ono ni tamo nema nacionalnog interesa našeg žurnaliste.
Pretpostavimo i bankovni račun krcat, lova do krova, a ono opet, nigdje nacionalnog interesa.
Onda žurnalista uzme novine, a ono ni tamo nema njegovog nacionalnog interesa. Samo krupnim slovima ispisan naslov: “Juden, sind hier nicht erwünscht.”
Plajvaz pisac uzme druge novine, kad tamo krupnim slovima na naslovnoj stranici ispisano: “Srbima, Jevrejima, Ciganima i psima zabranjen ulaz.”
Onda posegne za trećim novinama, kad’ ono tamo, javlja se dopisnik iz njegovog rodnog grada; naslov teksta: “Srpska Srbima, Turci napolje.”
Očajan naš se pisac, kao u bijegu, stalno se osvrćući, žurno, gotovo trčeći, vrati u stan. Frižider pun, a njemu se ne jede. I ono što je pojeo povratio bi. Nego ženu i djecu potrpa u auto, skokne do banke, prebaci novac na račun u inozemstvu, nazad u auto, gas do daske, pa nagari za novcem. Možda tamo vani nađe svoj interes. Možda i nacionalni, ko zna? Ima sretnih zemalja u kojima se verbalno ne žonglira, nego ozbiljno drži do svih građanskih prava.
Foto: Sarah Sudek, dojenje.
4.
Evo se javljaju oni, koji zabrinuti kuda sve to vodi, alarmiraju na demografski rast malog Muje. (5)Biva remeti se stoljetni bosanski balans, a to nije dobro. Vidjeli smo kuda je Mujicin rast odveo zemlju 1992., pa k'o biva, ne ponovilo se.
E da oprostiš Ilija, ovdje opsovati moram: grebi ga, stari mi pričao, dok je bilo “balansa” sve je manje bivalo Bosne i Muje. Danas znam, a na pasija preskakala sam se sa ćaćom oko toga znao gonjati, stari, ipak bio u pravu: bio je to (de)balans, gdje je politički kantar vukao na “pravu” stranu, pa bio mir i u kući i u krčmi. Kada je vagnulo balansiranje, počelo komešanje. Nevalja im domaćin i gazda na vagi. A kada je kantar prevagnuo na onu drugu strau, a nestalo i domaćina i gazde, e tada je nast'o lom i u kući i u krčmi: nagrn'o potop, rat i genocid.
Međutim, ni to nije zaustavilo debalansiranje na krivu stranu, pa se eto, sada javljaju oni istinski zabrinuti za stanje vage, pa “građanski” mašu sve nakim ciframa i procentima i zabrinuto notaju gdje to sve vodi.
Ultra onesviješćeni zagovaratelji šalabajzerske građanske svijesti kažu, kako im je svako prebrojavanje sumnjivo. Vonja na nacionalizam, fašizam i svakojako zlo.
A ja kažem, čast i slava matematici, pa kako bez brojanja u Bosni ne ide, nek’ onda notaju i neka kontaju. I to je sloboda. Samo pitam se, kako se onda ta sloboda, brojanja dimija i pregača i propitivanja čak i genetskih taraba kod kojih je začet mali Mujo, srećo Ante od Bradine, onaj Draža i njegov klon Radovan od Šavnika, kako se to uklapa u arhetipsku nacionalističku predstavu “tamnog vilajeta” tj. zemljice Bosne što pošten i ispravan svijet “guši smradom, lijenošću i pokvarenošću poklonika arapskog varalice.”
5.
Nego kume, u pamet mi dođe jedna krasna pjesma Stolačkog pjesnika Muhameda Elezovića. Naslov joj je: “Povratak iz nesvijesti”. Pjesnik tu kaže:
Ugljenisana ruka stremi u prostor,
U vrijeme izvan vremena,
Iznad stvrdnute mase stvari,
U tajnovita mjesta,
Utopije i nade.
Oslobođena lanaca tmače,
Oslobođena svoje sjenke
Ona je naš putokaz
Naš obelisk,
Naša feniks ptica
Što se nadnaravnom moći
Vinula iz pepela i pustoši
U smjeru putokaza
Koji je suprotan našoj propasti.
Mi se vraćamo u naše kraljevstvo,
Koračamo smireno i skrušeno
Oslobođeni bogatstva i svih tjeskoba.
Crna ruka sada je čista i bijela
I pomaže nam da se povratimo iz nesvijesti.
Dragi zemljače, naša jedina nada danas je snaga poruke pjesničke metafore ugljenisane crne ruke, što sada, “čista i bijela, oslobođena lanaca tmače, oslobođena svoje sjenke, stremi u prostor, u vrijeme izvan vremena, iznad stvrdnute mase stvari, u tajnovita mjesta utopije i nade, i pomaže nam da se vratimo iz nesvijesti.”
___________________________________
*Fotografija uz naslov: dr Emir O. Filipović, “Bosansko kraljevstvo – historija srednjovjekovne bosanske države”.
(1) Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je svojevremeno u Takvimu, publikaciji Islamske Zajednice BiH, tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević Serđo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji. Ta je pjesma ogavni plakat mržnje i islamofobičnosti, a za nas je ovdje interesantna jer je Andrić odgovorio prijatelju Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”. Kopija ovoga pisma čuva se u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburgu).
(2) M. Rizvić, “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”, NIPP “Ljiljan”, 1995. g.
(3) Aludiranje na poznatu izjavu Eleonore Ruzvalet o ženama:”Žene su poput kesice za čaj. Ne znaš koliko su jake dok ih u vodu ne potopiš.”
(4) Asim Bešlija,”Spasi me nacionalno”, Sarajevox.com, 22.11.2008. g.
(5) Aluzija na tekst Bojana Bajića, predsjednika “Naše stranke”, objavljen u magazinu “Dani”, br. 605 od 16.01.2009. g., pod nadnaslovom: “Analiza-perspektive Bošnjačke politike u BiH” i nadnaslovom: “Bošnjaci i ostali”.