Piše: Nihad Filipović
Jugonostalgija je očito, stanje svijesti značajnog dijela naših ljudi. Čitam tako ostarjelog jugovuka Igora Mandića, đe tandara-mandara ideološki meandrira između europskih i američkih Scila i Haribdi, prizivajući jugoslavensku, na uštrb ideje europske zajednice naroda, u kojoj ćemo, veli, biti tek podstanari; kaže Mr. I Go Man: “Daleko više vjerujem u zemlju iz koje smo izašli nego u EZ sa USA kao kišobranom pod kojim smo svi mokri i iscijeđeni, a da se nismo ni napili vode…“, itd., itsl.
Evo ovako, pristojnije kazano, mada ovo I Go Manovo i ne zaslužuje pristojniji komentar; jer kako nakon okeana krvi ubijenih u ime Velike Srbije maskirane Jugoslavijom, možeš biti pristojan sa nekim ko ti kaže: Bilo je to dobro.
Pa zemljaci, mi u Bosni smo bili podstanari i u Jugoslaviji, a kada smo se počeli gurati među stanare, e tada su kazali ne valja gazda (Tito) i jebo vas gazda koji vam to dopušta (da budete narod). Pa još kada počesmo tražiti ključ od zajedničke kase, e tada im se smrklo: marš iz stana. A Bošnjo nešće – moj stan moje pravo. E tada baja, počeše ubijati Bosnu i u Bosni Bošnjake i Bosance. No zajebaše se u računu, ne uspješe do kraja, mada u procesu razjebaše stan (Bosnu).
I sada bi I Go Man, koji je ipak bio neka faca u Jugoslaviji i čije su se knjige koliko-toliko prodavala, a u EZ je niko i ništa, sada bi on da nas ponovo uvede u podstanarski odnos u nekoj novoj Jugoslaviji.
Ali, u europskoj stambenoj zadruzi može biti bi nas i tretirali podstanarski, obaveze bi u svakom slučaju uredno morali plaćati, no nas gazda, sigurno je to, ne bi ubijao, a ne bi nas ni izbacivao iz stana, ako propustimo koju mjesečnu ratu. Ipak je stan naš, pa bi nas možda tek isključili iz stambene zadruge. Ali, sigurno ne bi ubijali.
Oni u Jugoslaviji su nas ubijali iako smo redovno plaćali kiriju, a živjeli u sopstvenom stanu. I kako su stvarčice u glavama istih poslagane, opet bi nas ubijali da im se ukaže prilika.
A zapravo u cijeloj priči I Go Mana zanima samo tržište. U Europi ga niko ne čita, a ovako u Jugoslaviji, kada bi vaskrsla, hmm, ipak je to tržište u biti jednog jezika od dvadeset i plus miliona. Ma čitali bi me makar koliko-toliko. Ako ništa iz budžeta bi mi otkupljivali knjige i dijelili po radničkim univerzitetima. I uvažavali bi me.
Eto. Pa kako onda Jugoslavija I Go Manu nije bila, i opet ne bi bila, bolja.