Naslovna ilustracija, izvor www.pulse.rs
Ian Ground
(Prevela i obradila: Amna Dumpor)
Fusnote za Platona je TLS Online serijal koji procjenjuje radove i nasljeđe velikih mislioca i filozofa.
(Izvod)
Ako pitate filozofe – u svakom slučaju one u engleskoj govornoj analitičkoj tradiciji – ko je najvažniji filozof dvadesetog vijeka, najvjerovatnije će vam reći da je to bio Ludvig Vitgenštajn. Ali isto tako ako ih upitate zbog čega je bio toliko važan, neće biti u mogućnosti da vam pojasne. Štaviše, u svojoj filozofskoj praksi biće rijetko, svakako u sadašnjem vremenu, da se uopšte pominje Vitgenštajn ili njegovo djelo. Većina njih bi mogla navesti tek neke stavove, na osnovu kojih je Vitgenštajn pokrenuo neke od svojih moćnih argumenata, i to samo one argumente koji ga uopšteno čine tako značajnim filozofom. Savremeni filozofi danas ne raspravljaju o Vitgenštajnu – umjesto toga izbjegavanju ga pominjati. On ima duboko ambivalentan status – ima vlast, ali ne i uticaj.
Za uobičajenog čitatelja, Vitgenštajnov status u savremenoj filozofiji će biti zbunjujući. Opšti stav je da je Vitgenštajn zasigurno sam po sebi model velikog filozofa. Percepcija o njemu je da je težak, nejasan i intenzivan, ozbiljan i mističan, karizmatičan i čudan, usmjeren i tragičan, sa svom dopadljivosću kao i poteškoćama koje su usko povezane sa njegovim životom i karakterom. Vitgenštajn je vidjeo filozofiju ne samo kao zanimanje već kao i način života koji je morao da slijedi. Ovo je možda i razlog zašto su ga mnogi pisci i umjetnici smatrali fascinantnon i inspirativnom ličnošću. On je predmet romana, poezije, predstava, slikarskih dijela, muzike, skulpture i filmova. U umjetnosti i kulturi uopšte, Vitgenštajn je sve ono što bi pravi filozof zaista trebao biti.
Rođen 1889. godine, Vitgenštajn potiče iz izuzetno bogate ali tragične i disfunkcionalne Bečke porodice. Kroz život je stekao jednaki broj prijatelja kao i neprijatelja. Putovao je posvuda. Pored redovnih putovanja između Engleske i Beča, posjetio je i živjeo u vise zemalja: Irskoj, Norveškoj, Rusiji, SAD-u i Velikoj Britaniji – Kembridžu, Mančasteru, Svansei i Njukastlu. U različitim razdobljima života bio je: inženjer, vajar, fotograf, profesor u školi, bolnički tehničar i, naravno, član odsjeka za filozofiju na Kembridžu. Poznavao je gotovo svaku veliku ličnost iz intelektualno – kulturne sfere s prve polovine dvadesetog vijeka. Darovao je svoje cijelo porodično bogatstvo, a u više navrata je čak odustajao je i od filozofije. Za svog života je objavio samo jednu knjigu – Tractatus-Logico-Philosophicus/Logičko-filozofski Traktat (1921), tvrdeći da je ovaj rad riješio sve (esencijalne) probleme filozofije. Međutim, u svojim kasnijim godinama postupno je napuštao ranije stavove izložene u Traktatu.
Njegova reputacija se zasniva na ogromnoj kolekciji rukopisa i bilješki poznatih kao Nachlass (njemačka riječ akademskog značenja koja se koristi da bi se opisala kolekcija rukopisa, bilješki i prepiski koje ostanu nakon smrti autora), zajedno sa bilješkama i bilježnicama koje su drugi priložili sa njegovih predavanja. Objavljeni su u raznim oblicima, a centralni rad su posthumna Filozofska istraživanja (1953), ali i kasnije uređene zbirke primjedbi kao što je Zettel (njemačka riječ koja se koristi za “memo”, napomenu, zabilješku, komadić papira sa porukom, prepisku diskusije i sl.), o izvjesnosti, i bilješke o osnovama matematike i drugih, takođe su od velike važnosti.
Sastavljen od sedam propozicija, sve do poslednje sa višestrukim podnescima, Traktat je neobično lijep, ali veoma ozbiljan i tehnički zahtjevan. Jedan od načina pristupa Traktatu jeste da se knjiga vidi kao krajnja purifikacija određene, historijski dominantne koncepcije o sebi: prije svega, da smo svjesni mislioci. Tek nakon toga smo aktivni, oličeni govornici. Prije bilo kakve komunikacije moramo predhodno imati temu za komuniciranje. Moramo prvo da budemo sposobni da raspoznamo istinite i lažne predodžbe o svijetu – da bismo mogli razmišljati o stvarima i kombinacijama stvari – što, u Traktatu, Vitgenštajn naziva “stanja stvari”. Neka od ovih “stanja stvari” se ostvare, a neka ne. Stvarni svijet se sastoji od svih stanja stvari – kombinacija stvari koje predstavljaju činjenice. (Otuda “Svijet je totalnost činjenica, a ne skup stvari”.) Ali možemo i sami sebe predstaviti ono što se ne ostvari – što je moguće – i, kao i razmišljanje o tome šta je istina, možemo i lažno razmišljati.
Da sagledamo Vitgenštajnovo pitanje u Trakatu: kako je to moguće? U kojem to slučaju posjedujemo istinite, a u kojem lažne misli o svijetu? U kojem to slučaju svijet po nasem viđenju treba da bude razumljiv?
Njegov odgovor je da svijet, jezik i misli moraju dijeliti zajednički oblik elemenata i njihove moguće aranžmane. Vitgenštajn to naziva “logički oblik”. Elementi u našim predodźbama svijeta, istiniti ili neistiniti, stoje u istom odnosu jedni naspram drugih kao elementi koji čine stanja stvari. Stvarnost, jezik i misli odražavaju jedni druge. Slijedi da, ako razmišljamo ili kažemo nešto smisleno, ono što mislimo ili kažemo mora da bude istinito, ili neistinito – jer samo tada će se prikazati ili prezentirati moguća činjenica. Inače ono što kažemo ili mislimo biće besmisleno. Takođe mora postojati mehanizam (kojeg Traktat opisuje) koji omogućava da se kompleksnije misli i izjave mogu generisati iz onih primitivnih.
Granice mog jezika su granice mog svijeta
U artikulisanju svog objašnjenja o tome kako možemo da razmišljamo i uopšte imamo moć govora, Traktat daje tačan i rafiniran izraz, ali ne u potpunosti originalan; o našoj predodžbi o sebi koja je već bila latentna u našoj intelektualnoj kulturi. Koncepcija sebe kao predstavnika visoko umnog bića, koje može predstavljati svijet sam po sebi, razmišljati i reći istine ili neistine, te može imati pouzdano sredstvo za sticanje istine o svijetu, je ono što mi zovemo naukom. Ova slika prirode uma, a samim tim i nas, nastavlja da bude podrazumjevana koncepcija u kognitivnim naukama. Umovi su pokretački pogoni.
Međutim, ono što je najupečatljivije o Vitgenštajnovom prikazu u Traktatu, je njegovo izvlačenje od implikacija – što je u pogledu ovakve koncepcije blago uznemirujuće. Jedna od implikacija je poimanje vrijednosti. Ako mislimo ili tvrdimo da je auto u garaži, onda je u tu tvrdnju ugrađena ideja da ovo može biti tačno ili netačno. Ali kad mislimo da je, recimo, ropstvo moralno pogrešno, mislimo sa sigurnošću na nešto što ne može biti drugačije (čak i ako se drugi ne slažu). Ali onda, prema Traktatu, u etičkoj misli, ne predstavljamo svijet na jedan umjesto na drugi način. Tako strogo govoreći, etički razgovor neće imati smisla. Ipak, prema Vitgenštajnu, mi smo etička bića. Etika je stvarna. Naučiti kako živjeti na etički način bio je po Vitgenstajnovom vjerovanju, stvarni cilj Traktata.
Uz nepokolebljivu iskrenost koja je karakterisala sva njegova razmišljanja, Vitgenštajn primjenjuje ovu misao na sam Traktat. Za odnos između predodžbi i svijeta koji Traktat artikuliše, ne postoji samo jedno činjenično stanje. To je preduslov bilo kakvih činjenica. Filozofija koju predviđa Trakrat se svodi na pokušaj da se kaže ono sto se ne može smisleno reći, nego se može samo po sebi nagovijestiti. Dakle, filozofija, koliko god je to uopšte moguće, ne može biti tjelo doktrine. Ona mora biti aktivnost. Ne smije se, kao što je nauka, smatrati istinom i znanjem, već samo sa jasnošću i, postizanjem te jasnosti, duhovnim mirom. Zbog toga Vitgenštajn tvrdi da su prijedlozi u Traktatu kao prečage na merdevinama. Koristimo ih da se popnemo do mjesta odakle možemo vidjeti stvari onakvima kakve jesu, i odakle možemo da imamo ispravni pogled na svijet. Ali onda te merdevine bacimo.
Traktat se može smatrati kao fundamentalno važno pitanje o tome šta je filozofija i čemu ona služi. Ukratko, filozofija logičkog anatomizma tvrdi da je svijet nešto složeno što se može raščlaniti na međusobno nezavisne atome. Takvo analiziranje, naravno, ima i svoja ograničenja jer se stiže do neraščlanjivih dijelova, odnosno apsolutnih elemenata stvarnosti. Većina problema u filozofiji nastaje kada ljudi pokušavaju da raspravljaju iskljucivo o stvarima koje se mogu prikazati vizuelno poput, recimo, logičke strukture svijeta ili jezika. Vitgenstajn uočava razliku između formalnog koncepta (npr. “x je broj “), o kojem se ne može raspravljati te alterativnog koncepta (npr. “x je konj “), koji je legitimni konstituent propozicije. Filozofija, za razliku od nauke, nije predmet propozicije. O filozofiji bi se trebalo misliti kao o aktivnosti razjašnjavanja često nejasnih logičkih struktura jezika i misli.
U godinama koje su slijedile, naučnici su taj koncept u velikoj mjeri proučavali i dokumentovali. Vitgenštajn je napustio i promijenio veliki dio ove koncepcije jezika i misli, zadržavajući pri tome veliki dio svog idejnog duha. Možda je to bilo zato što je Vitgenštajn mogao tako da potpuno izrazi prethodnu koncepciju koju je samo on mogao tako duboko i jasno da vidi; iz kojeg ugla ju je posmatrao, zasto nije uspjela, šta treba zadržati i šta treba zamjeniti.
Ova nova koncepcija o sebi, jeziku i umu, artikulisana je u njegovom remek-djelu, Filozofske istrage – široko prihvaćenom kao jedno od dva ili tri najveća djela iz filozofije u zapadnoj tradiciji.
Rad se sastoji od 693 numerisane primjedbe različitih dužina (sa drugim dijelom čiji je odnos sa glavnim tijelom pitanje sporne discipline). Za razliku od Traktata, Filozofske istrage, zaista, moraju biti pročitane iz prve ruke. Sadrže skoro ništa što bi se moglo nazvati tehničkim i spominju samo nekoliko drugih filozofa po imenu. Ali kako je Vitgenštajn napisao: “Biće lako čitati šta ću napisati. Ono što će se teško razumjeti je smisao onoga što kažem “.
U ovom radu, Vitgenštajn misli i piše sa intelektualno bezobzirnom iskrenošću. On povlači svaku nit u svojoj misli. Čitati ga znači imati opipljiv smisao mislioca u činu filozofskog istraživanja. Pa ipak, u isto vrijeme, ne možemo kao čitaoci biti samo pasivna publika pred odigravanjem ove drame. Čitati Filosofske istrage na način na koje bi se trebale čitati, jeste da učestvujemo u zajedničkom, suštinski demokratskom nastojanju u kojem moramo naći svoje mjesto među bezbroj glasova koji ulaze, kažu ono što su imali reći, izlaze, zatim sići sa pozornice te se ponovo vratiti u stvarnost, obogaćeni novim odjevnim mislima. Pozvani smo i moramo prihvatiti da budemo jedni od ovih igrača. Moramo pokušati da djelo Filosofske istrage pročitamo iskreno – upravo na način na koji su i napisane.
Vitgenštajn je bio neprijateljski raspoložen prema modernoj filozofiji i smjeru u kojem je ona išla. On ju je smatrao proizvodom kulture koja je došla u stadij modeliranja sa naučnog objašnjenja svega što je važno u našem životu. U svom sve većem poštovanju ideje da je znanje a ne mudrost naš cilj, da je ono što je bitno informacija a ne uvid, i da se najbolje bavimo problemima koji nas opterećuju a ne promjenama u našem srcu i duhu, već sa više podataka i boljih teorija – naša kultura je tačno onakva kako se Vitgenštajn bojao da će postati. On je nastojao da otkrije duboke podrivajuće misli koje su proizvele takav stav. Bojao se da rezultat toga neće biti bolji svijet nego kraj naše civilizacije. To možda objašnjava njegovu današnju veliku nepopularnost. Upravo iz tog razloga Ludvig Vitgenštajn je najvažniji filozof modernog vremena.