Loading...
Historija

PLAN RAM

Pripremio i piše: Nihad Filipović

4.

Tu skoro, pripremajući se da napišem Sjećanje na Vladimira Srebrova, naletih na informaciju da je Srebrov znao za  Plan Ram još i prije nego je krenula agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon 39 mjeseci provedenih u zatvoru Radovana Karadžića, Srebrov je u septembru 1995. razmijenjen, vraćen u Sarajevo gdje daje intervju Adilu Kulenoviću kojega objavljuje beogradski magazine Vreme, u izdanju od 30.10.1995.:

Kulenović: – Gospodine Srebrov, vi ste jedan od osnivača Srpske demokratske Stranke. U jednom trenutku vi se distancirate od partije koju ste pomogli osnovati. Zašto? 

Srebrov: – Ja sam bio pod ogromnim pritiskom da prihvatim plan, za koji sam naknadno sazanao da je bio utvrđen ne u 1990-im, nego tokom 1980-ih. Bio je to famozni Plan Ram, kojim se ciljalo na ekonomsko razaranje Bosne i potpuno istrebljenje bosanskih Muslimana. Bio sam strašno šokiran. Ne preuveličavam  ako kažem da sam osećao strašnu bol kada sam za to čuo od ljudi koji su bili moji prijatelji skoro dvadeset godina. Plan je tokom 1980-ih utvrdio Generalštab onoga što je tada bila Jugoslavenska Narodna Armija. Njime je predviđena podela Bosne u dvije interesna sfere i stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske. Muslimani imaju biti podvrgnuti konačnom rešenju: više od 50% ih ima biti ubijeno, manji dio će konvertirati u pravoslavnu vjeru, a još manjem delu, oni s novcem, naravno, biće dozvoljen odlazak u Tursku putem tzv. “turskog koridora”. Cilj je bio potpuno čišćenje BiH od Muslimana i podela zemlje tokom reke Vrbas. Samo ime Bosna ima da nestane. To je bio cilj iza stvaranja Republike Srpske”.

Ovdje dakle imamo još jedan izvor saznanja o postojanju Plana Ram i to iz glave čovjeka kojemu se apsolutno može vjerovati. Konačno, Srebrov je teško platio svoja politička uvjerenja i odluku da se distancira od pomenutog plana i politike koje je imala biti u službi provedbe istog.

Interesantno je i svjedočenje Vojislava Šešelja, koje upućuje na postojanje plana napada na Bosnu:

Bosanski Srbi su bili dio, ali najbolje borbene jedinice su dolazile iz Srbije. Bile su to specijalne policijske formacije komandosa zvani Crvene beretke. Bile su to formacije srpske tajne službe. Moji borci su bili dio, kao neki drugi. Mi smo planirali operaciju vrlo pažljivo i sve je teklo tačno po planu*. (*Danner, Mark (4 December 1997). “America and the Bosnia Genocide”. The New York Review of Books)

Vojisalav Šešelj je čovjek koji je još 1985. bio suđen i zatvoren zato što je javno tražio da se Jugoslavija podjeli između Srbije i Hrvatske s tim da linija podjele ide kroz Bosnu i Hercegovinu. U intervju koji je dao njemačkom magazine Spigel, početkom augusta 1991., tada već sasma izvijesno u službi SrBske državne sigurnosti, on otvoreno izlazi s novom verzijom “ideje” o podjeli Jugoslavije, gdje za Srbiju traži cijelu BiH, Makedoniju, Crnu Goru i dio Hrvatske, tako da Hrvatima, kako kaže, ostaje “samo ono što se može vidjeti s vrha zagrebačke katedrale”. A kada ga je novinar upitao za BiH, ovako je odgovorio*(* citirano prema Noel Malcom, isto, str. 299/300):

– Bosanski muslimani su islamizirani Srbi, a dio tzv. Hrvata su zapravo Srbi katoličke vere.

 Novinar potom pita: – A ako se Muslimani suprotstave pokušaju da im se oduzme status nacije?

Šešelj odgovara: – U tom slučaju ćemo ih poterati iz Bosne.

Novinar: – Kuda?

Šešelj: – U Anadoliju.

Tako i iz glave Vojislava Šešelja, koji u svojoj radikalnoj nacional-šovinističkoj aroganciji laže kada ne mora, a istinu govori kada bi se očekivalo laganje, sazanajemo za postojanje srBskih planova oko raspleta jugoslavenske krize u koju bivša Jugoslavija upada nakon Titove smrti, tokom 1980-ih i 1990-ih.

(Napomena: Prednja Šešeljeva izjava, na tragu je radikalskih ideja o etnički čistoj Srbiji, koje je najcjelovitije izrazio Vasa Čubrilović u spisu Iseljavanje Arnauta iz 1937., (neki izvori upućuju da je na ovome spisu zajedno sa njim radio i njegov drug još iz Mladobosanskih dana, a kasnije poznati pisac i Nobelovac Ivo Andrić, tada takođe, kao i Čubrilović, službenik u administraciji (vladi) Kraljevine Jugoslavije); taj spis je pisan za potrebe vlade Milana Stojadinovića, gdje su do u detalje razvijene mjere protjerivanja albanskog stanovništva Kosova, jer: “Arnaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom. Jedini način i jedino sredstvo je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti u čemu smo mi uvek bili iznad njih”.
Interesantno je, ali Čubrilović je isti taj način rješavanja pitanja neslavenskih naroda u novoj Jugoslaviji ponudio komunistima 1944., ali je to odbačeno kao nekompatibilno sa ideologijom komunizma. I pored toga, Čubrilović biva primljen u KPJ, no pomenuti spis netragom nestaje iz njegovih biografskih krokija (da bi godinama poslije, na neki misteriozan način do njega došao albanski predsjednik Enver Hodža, gdje ga onda koristi u propagandnoj aktivnosti protiv Tita i Jugoslavije)….  Spis je dakle bio nestao i nedostupan javnosti, ali očito,  ideja je ostala živjeti u glavama velikosrBske političke klase. Otud i prednja Šešeljeva izjava, otud i Plan Ram, otuda ideja o “čišćenju” Bosne od njenog većinskog, bošnjačkog naroda, otuda ta kampanja silovanja žena i djevojaka, otuda ta masovna neselektivna ubijanja civila, zaključno sa likvidacijom preostalog civilnog stanovništva srebreničke enklave, juna 1995.)

Konačno, šta reći u zaključku ovog mini feljtona kojim smo pokušali ukazati na neke izvore iz kojih saznajemo elemente planiranja tzv. spašavanja Jugoslavije, a zapravo državnog udara, na tragu procjene vojnog vrha JNA (a nezamislivo je da je to išlo (a vidjeli smo i nije), bez involviranosti ljudi iz političke nomenklature) o neodrživosti jugoslavenske državne zajednice na osnovama izmijenjenog Ustava SFRJ iz 1974.
Na zasadima tog planiranja koje otpočinje iza smrti predsjednika J.B.Tita i traje tokom 1980-ih, sa eskaliranjem jugoslavenske državne krize, eskaliraju i planovi “spašavanja” Jugoslavije, i to najprije na liniji političkog mišljenja, gdje srBsko rukovodstvo po probijanju Slobodana Miloševića u vrh srBske politike, sa jugoslavenskog kursa skreće na tradicionalni velikosrBki kurs, a potom se, toj i takvoj liniji političkog mišljenja i pragme, priključuje i srBski vojni vrh. Na ovaj način srBska politika je napravila pun krug: sa komunističkog jugoslavenskog, transferira se na početni, onaj taradicionalni, velikosrBski, radikalski kurs; jugoslavenska matrica bratstva i jedinstva, na razini propagandnog, mijenja se u tradicijsku matricu: Srbi svi i svuda, tj. gdje je srBski grob, tu je srBska zemlja, a na realpolitičkoj razini, ta se radikalska politika modificira u pragmatski pristup povratka koaliranju dva ključna elementa jugoslavenske državne konstrukcije, a to je srBski odnosno hrvatski element.

(Napomena: Ta velikodržavna srBsko-hrvatska politička parabola sporazumijevanja na račun i preko Bosne i naroda koji tu živi, specijalno Bošnjaka,  jasno je uočljiva od sporazuma Dragiše CvetkovićaVladka Mačeka iz 1939. g., preko dogovora Milana Stojadinovića i Ante Pavelića iz Buenos Airesa iz 1957. (bio je to dogovor, u organizaciji i pod supervizijom američke obavještajne službe – CIA, a ticao se  razgraničenja Srba i Hrvata, nakon što komunizam jednog dana u Jugoslaviji padne), do dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu i Tikvešu, 1991., te njihovih političkih satelita, Radovana Karadžića i Mate Bobana, u Gracu, takođe 1991. g.)

Taj pragmatični pristup je osmišljen sa strane Miloševića i Borisava Jovića, gdje se, nakon što je i vrh JNA pristupio uz taj kurs, sa agresije koja je već bila krenula na Republiku Hrvatsku, skreće na “realističniji” kurs dogovaranja mirnog razlaza pomenuta dva elementa jugodržavne konstrukcije, linijom podjele na tačkama dodira dva etnosa u Republici Bosni i Hercegovini.
Naravno taj tok nije bio stereotipski i pravolinijski, bilo je tu mnoštvo rukavaca; poznato je da je vojni vrh na čelu sa generalom Kadijevićem teško prihvatao ideju da Jugoslavije nestaje i da je više i ne može biti …itd., itd. Ali, ne može više biti nikakve sumnje da je to bila putanja koja je sve te značajne i manje značajne, krupnije i najkrupnije aktere srBske političke prakse, njihovog političkog i vojnog vrha, vodila do tačke konsenzusa: pošto opstanak Jugoslavi-je nije moguć, naš državni prioritet je teritorijalno proširenje Srbije, radi prisjedinjenja Srba koji su van matice.

A jednom, nakon što je napuštena radikalska ideja Virovitica-Karlovac-Karlobag, dilema šta sa Srbima u Hrvatskoj je postala politički bezpredmetna: oni ostaju u Hrvatskoj, a naš je interes Bosna.  To je taj trenutak kada dolazi do stapanja linija mišljenja srBskog političkog i vojnog vrha u jedno. Nakon toga, od planova spašavanja Jugoslavije, prelazi se, bez ikakva krzmanja, na planove stvaranja Velike Srbije, a što je jedino bilo izvodljivo podjelom Bosne.

Tako je začet Plan Ram.

To je naravno, značilo rat, no procjena je bila da je muslimanski (bošnjački) element Bosne nemoćan spriječiti namjeravanu diobu Bosne, te se, nakon što je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, na tragu svojih ideja o Bosni kao feudalnoj tvorevini, pristao paktirati sa Miloševićem na poslu podjeli Bosne, od ideje navodne odbrane Jugoslavije, prelazi na ideju stvaranja Velike Srbije.

(Napomena: Naravno, bez potpore etničkih sunarodnjaka u BiH plan je neprovodiv. Tu potporu službeni Beograd nalazi u politički uvezanim Srbima BiH, kroz SrBsku Demokratsku Stranku i paravojsku tzv. Republike SrBske,, a službeni Zagreb je nalazi u politički uvezanim Hrvatima BiH, kroz stranku – Hrvatska Demokratska Zajednica i paravojne jedinice  Hrvatskog Vijeća Obrane. Bez njihove podrške plan je neprovodiv. U toj činjenici sažeta je sva dubina izdaje koje su te dvije političke organizacije i njihova parasoldateska napravile prema sopstvenoj domovini, a za račun uvezenih velikosrBskih odnosno velikohrvatskih državnih interesa. Republika Hrvatska je u taj tok lukavo uvučena “zahvaljujući” realpolitičkom slijepilu i megalomanijskoj opsjednutosti predsjednika Tuđmana o njemu kao najvećem u Hrvata, jer eto,  u prilici je ostvariti “tisućljetni” san Hrvata o samostalnoj hrvatskoj državi.

Rezultat paktiranja službenog Beograda i Zagreba je poznat: u Gracu, Republika Austrija, sastaju se 06.05.1992. Mate Boban i Radovan Karadžić i zaključuju Sporazum o obustavi neprijateljstava između Srba i Hrvata u BiH. U Sporazumu izričito stoji, tačka 6.: “Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 6. svibnja 1992., u 24,00 sata“.

Historijska je činjenica, od tog dana u BiH prestaju sukobi srBske i hrvatske paravojske u BiH, a rat se vodi isključivo protiv Republike BiH i naroda Bošnjaka. Takođe, historijska je činjenica da je na pomenuti Sporazum Karadžić-Boban, na hrvatskoj strani jedino odreagirala Hrvatska Stranka Prava, gdje, zapovjednik oružanih formacija te stranke za Hercegovinu, Blaž Kraljević, izdaje Proglas u kojem poziva sve građane Bosne i Hercegovine,  “pogotovo Muslimane i Hrvate”, na otpor politici podjele BiH i da stoga “ne uzimaju u obzir izjave i dogovore Mate Bobana i Radovana Karadžića”.

Naravno, sjećamo se tog vremena, sve vrijeme trajala je i intenzivna propagandna medijska kampanja o ugroženosti prekodrinskih Srba, o fundamentalističkoj islamskoj opasnosti u srcu Europe, poteže argument “sukoba civilizacija”, argument o neodrživosti Bosne kao biva, vještačke tvorevine… itd.)

Na ovaj  način, faktički su već početkom 1991. godine, a definitivnio tamo negdje u julu odnosno august 1991.g., što se srBske strane tiče, složene sve nužne pretpostavke: političko mišljenje, vojni pristup, tajna policija i njena infrastruktura, medijska psihološka priprema javnosti itd.; trebalo je još samo organizaciono uvezati sve karike od terena do vrha, utvrditi mehanizam funkcioniranja, identificirati poluge mehanizma, izvršiti distibuciju naoružanja na teritoriji planiranih operacija, dislocirati naoružanje iz urbanih sredina sa većinskim nesrbskim elementom… itsl., i krenuti sa uramljivanjem Velike Srbije.

Velikodržavna hrvatska ideja predsjednika Tuđmana, koju razumijevamo kao nusprodukt Plana Ram, tu je u malom zakašnjenju, ali sa jedanaestim mjesecom 1991. godina, kada se, na dlaku po velikosrBskom scenariju,  kreće sa postupcima hrvatske regionalizacije u BiH na etničkoj osnovi, najprije s 12.11.1991., samoproglašenjem  Hrvatske Zajednice Posavina, a onda 18.11. 1991. i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, i na toj strani giljotine na vrat Republike BiH i naroda Bošnjaka, složene su pretpostavke za priključenje na krvavom poslu realiziranja Plana podjele BiH.

(Kraj feljtona)

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/07/11/plan-ram/

http://bosanskipogledi.com/2018/07/12/plan-ram-2/

http://bosanskipogledi.com/2018/07/13/plan-ram-3/

http://bosanskipogledi.com/2018/06/25/sjecanje-vladimir-srebrov/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2017/02/25/revizija-tuzbe-i-oruzje-zvano-trauma/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »