Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (14)

Piše: Nihad Filipović

JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE

(Četvrti nastavak)

Naprijed je pomenuto i nacionalno klasificiranje Muslimana kao naroda u Popisu stanovništva 1971. Tvrdim, priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971., u vezi je sa vanjskopolitičkim prioritetima jugoslavenskog komunizma, i osobnim ambicijama Tita u pomenutom vremenu, a to je međublokovska, tzv. nesvrstana spoljna politika, liderska pozicija Jugoslavije u tom pokretu i jasno, Titova osobna ambicija udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.

U pokušaju argumentiranja ove teze, krenimo ovako: nije poznato da se iko time bavio, da je istraživao i tragao za motivima priznanja etničke posebnosti muslimanima baš te 1971. godine. Otkud to, kako i zašto baš tada? Zašto nije moglo ranije, zašto nije moglo odmah poslije rata kada je već u toku rata muslimanima u agitaciji za uključenje u narodnooslobodilčku borbu otvarana perspektiva ravnopravnog narodnog tretmana u novoj Jugoslaviji.

Uobičajeni odgovor koji se nudi na ovakva pitanje je da to nije bilo moguće zbog otpora jakog, prije svega srbskog, ali i hrvatskog nacionalističkog elementa u KPJ. To koliko istina toliko je i neubjedljivo kao odgovor na pomenuta pitanja. Tito je naime i tada bio jako moćan i faktički je mogao što je želio. A ako je već istina da je morao voditi računa o dominirajućem srbskom (i hrvatskom) elementu u partiji i njihovom mišljenju, te održavati taj s/h balans kao vagu na kojoj se održava stabilnost Jugoslavije i pečatira vlast komunista i njegova osobna liderska pozicija, jednako je tako istina da je nakon Brionskog plenuma 1966., i obračuna sa najmoćnijim srbskim komunistom Aleksandrom Rankovićem te čistkom u državnoj bezbijednosti, to moglo makar tada biti provedeno. Tito je i tada bio jednako moćan kao i 1971., a tzv. muslimansko pitanje jednako prisutno, ako ne u javnom diskursu u potrebnoj mjeri, zbog toga što partija nije (22)dozvoljavala prostora za javno artikulaciju tog pitanja, a ono sigurno jeste bilo prisutno u unutarpartijskim krugovima i diskusijama komunista. Pa ipak, to se pitanje ne rješava ni tada, te 1966., kada moćni Tito uklanja jednog takvog (23)moćnog (najmoćnijeg) srbskog partijca. Nego je odrađeno Popisom stasnovništva iz 1971.; ( s tim što je 1968. partijski vrh okrenuo list od kada se kreće u agitaciju za priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima).


Napomena – (22): Tako npr. 1968. profesor Muhamed Filipović, zbog tzv. “muslimanskog nacionalizma”, biva isključen iz partije i gubi posao zbog svog eseja “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, gdje je tek lapidarno dotakao se Andrića i još nekih velikosrbskih autora ukazujući na pogubnost nekih sadržaja njihovog pisanja spram Bosne i bosanskih ljudi. To je bilo dovoljno za partijsku ocjenu o Filipovićevom “muslimanskom nacionalizmu”, isključenje iz partije i gubitak posla.

Napomena – (23): Rankoviću je na sahrani bilo došlo na desetine hiljada Beograđana i građana Srbije; toliko je on i tada bio prisutan u imaginaciji srbskog naroda.


Pitanje je dakle, zašto baš tada?

Evo mog pokušaja odgovora na to pitanje iz jednog, u nas, kada je o Titu i njegovoj vlasti riječ, slabo osvjetljavanog analitičkog kutka, a to je sagledavanje osobnih ambicija značajnih i ključnih aktera historijskog toka i načina na koji se te težnje i osobna nastojanja uklapaju u ono što je prevlađujuća osjećajnost, stanje duha, diktat razvoja u mišljenju i praksi, jednom riječju ono što je zahtjev trenutka i potreba rješavanja u vremenu.

Beogradska konferencija Pokreta nesvrstanih Zemalja.1961.

Kao što je poznato Tito je partnere za razvijanje ideje pokreta politički nesvrstanih našao u liderima i politikama nekih većinskih muslimanskih zemalja odnosno zemalja sa značajnom muslimanskom manjinom (npr. Indija). Ideja dobiva na zamahu nakon što je u septembru 1961., u Beogradu organizirana prva konferencija Pokreta nesvrstanih, a prati je intenzivnija ekonomska saradnja, posebno sa nekim arapskim, dakle većinski muslimanskim zemljama (nafta i jugoslavenska potrebe za tim ključnim energentom).
Te 1961. godine, u martu mjesecu, (šest mjeseci uoči prve konferencije Pokreta nesvrstanih), po prvi put se nakon kraja Drugog svjetskog rata i uspostave komunističke Jugoslavije, bosanskim muslimanima, na Popisu stanovništva dozvoljava mogućnost popisnog izjašnjavanja kao muslimani – u etničkom smislu; (narod, narodnosti, etnička grupa – službena popisna klasifikacija primjenjena tim popisom). A deset godina nakon tog popisa, Popisom stanovništva iz 1971., muslimani se iz trećerangirane etničke popisne klasifikacije, prevode u prvu popisnu kategoriju, kategoriju naroda, i to se smatra godinom službenog priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima.

Prema mom razumijevanju to je rezultat, s jedne, strane, koliko nekih unutarnjih tokova u SKJ i postupnog razvijanja svijest o potrebi konačnog priznanja bosanskim muslimanima narodne posebnosti, toliko, s druge strane, i (24)unitarističkog i oportunističkog instinkta Tita osobno, i u neposrednoj je vezi sa novopronađenim jugoslavenskim interesom i Titovom osobnom ambicijom i težnjom udovoljavanja sopstvenoj sujeti karizmatičnog lidera prepoznatljivog i uticajnog u svjetskim relacijama.


Napomena – (24): Utilitarno, u značenju korisno, praktično; oportuno, u značenju povoljno, korisno, odgovarajuće prilagođavanje na specifičnu situaciju.


Ovo bi jasno valjalo argumentirati produbljenim istraživanjima arhivskog materijala, što je autoru ovih redaka nedostupno, ali prednja konstatacija je konstrukcija logičkog uma koju izvlačim na temelju opće slike i znanja o predmetnom historijskom periodu, spoecifično o programu komunista, njihovim idejama, političkoj filosofiji i težnji za osvajanje vlasti pod svaku cijenu, pa i nasiljem,  i o tome kako se ničeovska volja za moć i jednom osvojena apsolutna vlast psihološki reflektirju i situiraju u sujetama ljudi.

Tako je dakle, konačno, ono što je obećavajuće otpočeto tokom Drugog svjetskog rata, kada su komunisti bosanske muslimane tretirali u istoj ravni sa ostali jugoslavenskim narodima koje su pozivali na ustanak i otpor okupatorima i domaćim kolaboracionistima, da bi potom, nakon rata, pod uticajem srbsko-hrvatske komponente u jugoslavenskoj komunističkoj partiji, to bilo zaboravljeno, odnosno oportunistički gurnuto pod tepih partijske procjene da muslimani nisu narod, eto kažem, tako je u konačnici, nakon 1961. godine, i osnivačke konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu gdje se muslimanima, odjednom, i prvi put nakon Drugog svjetskog rata, na Popisu stanovništva iste te 1961. godine, dopušta posebno muslimansko očitanja na popisu, i to (koliko god šašavo zvučalo), u etničkom smislu, te 1971., zahvaljujući pragmatizmu Tita i njegovom novopronađenom i novopromoviranom državnom (tj. partijskom), a razumljivo i njegovom osobnom političkom interesu angažmana u Pokretu nesvrstanih, taj proces okončan priznanjem stvarnosti, tj. priznanjem muslimanske narodne posebnosti.

Prednjim slijedom u mišljenju, čini se ispravnim priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971., povezivati sa političkim prioritetima jugoslavenskog komunizma, a to je međublokovska, tzv. nesvrstana spoljna politika, dalje, to je motiv državno posredovane ekonomske saradnje u familiji nesvrstanih (posebno sa arapskim, većinski muslimanskim svijetom) i na taj način rješavanje jugoslavenskih potreba za naftom kao ključnim energentom, te plus, Titov novopronađeni interes udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.

Prosto, prije tih nekoliko ključnih momenta, dakle onog 1961. godine, kada takorekuć paralelno, iste te godine, ide osnivačka konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu, septembra mjeseca 1961., i ide uvrštavanje muslimana u Popis stanovništva te iste godine kao posebne popisne klasifikacije (što do data nije bio slučaj, a nije ni bilo naznaka da se u tom pravcu kreće razmišljanja u KPJ), pa dalje, u narednom desetogodišnjem periodu, kroz koje vrijeme traje razvoj ideje i duhovno sazrijevanje spoznaje o svim modalitetima i koristima koje Jugoslavija i Tito osobno mogu izvući iz takve vanjskopolitičke orijentacije, što kulminira nakon treće konferencije Pokreta nesvrstanih, koja je 1970. održana u Lusaki, Zambija; dakle, prije tih par momenata NISU se poklopile pragmatske silnice koje bi Tita opredijelile za ranije privođenje kraju, tog, sve vrijeme trajanja Jugoslavije, otvorenog pitanja.

Moje osobno uvjerenje je da bi, bez tog novopronađenog političkog interesa Jugoslavije (gdje je Jugoslavije enormno profitirala, kako u ravni spoljne politike, tako i u ekonomskom smislu), kao i bez tog novopronađenog interesa Tita osobno, bosanski muslimani još itekako počekali, a pitanje je, obzirom na stanje odnosa u SKJ, da li bi ikada i dočekali, priznanje narodne posebnosti.

Prethodni nastavci:

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (7)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (8)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (9)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (10)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (11)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (12)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (13)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »