Nihad Filipović
PLASTIČNI TITO – BALANSER U ŠTIKLAMA
(Drugi nastavak)
Kolektivistička matrica mišljenja, juče sa klasom u centru političkog narativa, a danas sa narodom u fokusu političkog interesa, drma prosječnom duhovnošću naših ljudi. I juče i danas, čovjeka pojedinca i građanina nema u toj priči, a onoliko koliko ga ima, tek je dekorativan ukras, tu da se narativ uspješno poturi pod modernistički i uklopi u evropski politički diskurs. Prava i pravne svijesti nema, a sva priča o pravnoj državi, legalitetu i legitimitetu, o civilnom društvu (ovo doduše malo ko i pominje), sve je to sramna podvala narodu, koji ne zna, ni šta je pravo ni šta je pravna svijest, princip legaliteta, pravni pozitivizam, i pravna država. Ne zna, jer nema ko da mu otvori oči.
Jer naša nauka, naša akademska kolektivna pamet i naša kolektivna savjest, hrče snom pravednika, pa narodu nema ko da objasni da se ništa od ovoga tzv. demokratskog danas, ne može razumjeti, ako se nema kritički odmak od onoga, bajagi demokratskog juče, i da je ovo danas rezultat onoga juče, one vlasti što se nije potrudila razviti demokratske institucije sistema i naučiti narod na dijaloško rješavanje otvorenih društvenih pitanja kroz institucije sistema.
Komunističke “demokratske” institucije su bile paravan jednoumlja, gdje je svaki disonantni glas rigidno suzbijan; ljudi su isključivani iz partije i ostajali bez posla, samo zato što su slobodno mislili i javno izražavali šta misle. U takvoj nezdravoj atmosferi, većina ljudi slobodu žrtvuje za sigurnost, a pojava mesijanskih lidera, demagoga koji nastupajući sa pozicije partijske svemoći, garantuju narodu sigurnost i lažno, centrično osjećanje moći oca, koji se brine o svojoj djeci, jeste očekivano; sistem naprosto proizvodi takve.
Nemoć naroda da prepozna takve manipulatore je opet logična posljedica takvog odnosa politike i naroda; niska, podanička politička kultura je okvir iz kojega narod, na tragu onoga juče, ne nalazi izlaza ni danas, jer nema pojedinaca, (juče, politika ih u korijenu sjekla, danas ih suptilnijim metodama u startu izolira), e da bi narodu ukazali na alternativne puteve.
Kult ličnosti: Mislilac, revolucionar, strateg rata i mira, naše juče i naše sutra.
Izdvojiti Tita iz te naše priče, uočavati popuste i “krive Drine” komunističkog projekta, a amnestirati Tita, ne vidjeti njegovo stvarno mjesto u tom narativu, naprosto je s onu stranu logike zdrave pameti. Tito je bio lider, neupitni vođa, predsjedavajući u pokretu, sami vrh piramide moći i tog nedemokratskog komunističkog projekta u kome se kotilo svo to zlo što se na Bosnu sručilo 1990-ih.
Zašto je to tako, zašto ljudi amnestiraju Tita iz propalog projekta kojemu je predsjedavao, vjerovatno dio odgovora treba tražiti u onome pozitivnom što su Tito i njegova vlast ostavili Bosni, Bošnjacima i Bosancima u nasljeđe? Na to smo već ukazali u ovome tekstu. Dio odgovora svakako treba tražiti i u tom haotičnom i nesređenom stanju političkih i ukupnih društvenih odnosa kakve imamo u Bosni od kraja rata 1995. pa dalje, sve do danas dok ovo pišem. I jedno i drugo, u svijesti naroda nenaučenog na kritičku distancu spram svega, u životu i u politici, nesviklog na moć koju mu demokratski projekt svake četiri godine nudi preko izbornih kutija, prelama se kao krik, kao očajan vapaj za spasiocem, ocem izbaviteljem, dobročiniteljem. Ukratko, neka je i Plastičan Isus samo neka nas vadi, neka nas spašava iz ovog neodrživog stanja.
Istina je, nešto od tih moralističkih, političkih i osobnih superlativa i kvaliteta koji se vezuju uz Tita, stoji. Istina je – bio je nepotkupljiv; on je bio korumpiran vlašću, ne novcem. Tako, i u vrijeme kada je, htio ne htio, nakon sukoba sa Staljinom, morao relaksirati politički kurs spram komunističkih ideoloških protivnika, a to je kapitalistički politički zapad i Sjedinjene Američke Države kao svjetska sila i vodeća država tog bloka, pa tim slijedom Jugoslavija 1953, formira vojni savez sa Turskom i Grčkom (obje članice zapadne vojne alijanse pod američkom dominacijom), eto, čak ni tada, Tito ne odstupa od komunističke ideologije. Spreman je primiti (i primao je) svaku moguću američku pomoć, od vojne do financijske i pomoći u prehrani stanovništva, ali nije bio spreman odstupiti od komunističke ideologije. To je, koliko znak njegovog uvjerenja u ispravnost komunističkog ideala, toliko i još jedan dodatni znak njegove pragmatske političke taktike; on je morao znati, odstupi li od komunističkog načina viđenja i vođenja politike, i on i komunisti rizikuju vlast. A to ne dolazi u obzir.
Vlast i održanje na vlasti je u centru njegove političke misije.
Dalje, nepotizam je njemu bio stran.
Istina je da, osim kvalitetnog obrazovanja, koje je im je roditeljski brižno obezbjedio, faktički svojoj djeci, u materijalnom smislu, nije ostavio ništa. A jasno je da je mogao. Tito je naravno živio u obilju, uživao je u životu i to demonstrirao tom sklonošću ka naglašeno elegantnom odijevanju, sklonošću i uživanju u elitnom društvu odabranih, godila mu je slava, prepoznatljivost u svjetskim okvirima. Ne samo u Jugoslaviji, nego, na vrhuncu njegove popularnosti i prepoznatljivosti u svjetskim relacijama, gdje god krenuo, bio je rado viđen i dobrodošao gost. Raskošna odmarališta za elitu upravljačke klase društva i specijalni kompleksi i vile su građeni za Tita osobno i njegove potrebe širom Jugoslavije, a u svijetu je dočekivan uz počasti i poklone. Pa ipak, koliko se zna, ništa od poklonjenog i izgrađenog njemu na raspolaganje, nije privatizirao, ništa nije otuđio i prenio na svoju djecu.
Nije međutim istina, da je Tito bio anacionalan.
Bio je Hrvat. Tako se izjašnjava u upitnicima Kominterne i tako se na kraju krajeva izjasnio i na matičnom listu vjenčanih, 15. 04. 1952, kada je stupio u brak sa Jovankom Budisavljević. Politički pak, njegovo hrvatstvo, mak na konac, dalo bi se argumentirati nekim zbilja jakim činjenicama. Evo npr. osim što je Hrvatskoj vratio dio Dalmacije koje se Ante Pavelić i njegov ustaški pokret odrekao u korist Italije, nikada Rusima nije dao ama približiti se Jadranu; a ti su zahtjevi konstanta u sovjetskom pristupu Jugoslaviji, od Staljina koji je to tražio negdje iza kraja Drugog svjetskog rata, pa to Tito nije dozvolio, gdje onda slijedi isključenje iz Komunističke Internacionale i poznata Rezolucija Informbiroa, preko Hruščova (Nikita Sergejevič) koji to traži nakon Staljinove smrti 1953. i ponovne uspostave diplomatskih odnosa sa Jugoslavijom, do Brežnjeva (Leonid), koji početkom 1970-ih, traži luke sa Ruse u Rijeci i (ili) Šibeniku. To je, izvjesno, sa jedne strane dio sporazuma koji je imao sa USA (narodski kazano, taj tal mora da je bio: ne daj Rusima na Jadran, a mi ćemo te pomoći i vojno i financijski), ali sa druge strane, iz mišljenja u vezi sa tim, ne može se isključiti i njegov domovinski, hrvatski i jugoslavenski patriotizam. Tito jeste koketirao sa jugoslavenstvom, ali Kardeljeva (Edvard) linija mišljenja u partiji u vezi sa tim pitanjem, i Titov pragmatizam, njegov smisao za moguće i održivo u srazu (sudaru, sučeljenju) dva mišljenja, dva koncepta, dvije ideje, i tu je prevagnuo.
I naravno, nije istina, a gdje će biti, da nije imao nikakvih ličnih ambicija, da mu je interes partije i naroda uvijek bio u fokusu, i da se u tom smislu nesebično žrtvovao za opće dobro.
Tito za Staljinovih čistki 1930-ih, boravi u Moskvi. I preživljava groznu partijsku čistku, gdje je Staljin likvidirao manje više sve što mu se moglo naći kao konkurent za poziciju prvog boljševika revolucije. Kako su komunisti raznih zemalja, preko Komunističke Internacionale (Kominterna), bili samo sovjetski (ruski, čitaj Staljinovi) agenti, Staljin je “čistio” i njihove kadrove. Listom “čistio” tj. ubijao. Tito tih godina, 1935. na 1938, živi u Moskvi i preživljava. Kako? I to je tajna koja tek čeka na konačan odgovor, koji moguće skuplja prašinu negdje na stalažama u ruskom državnom arhivu. Zna se da je Staljin počistio cjelokupan partijski vrh KPJ. Pobijeni su svi dotadašnji generalni sekretari partije, mnogi članovi Centralnog komiteta, dva sekretara SKOJ-a; sve u svemu smatra se oko 700 jugoslavenskih komunista je ubijeno u tim čistkama. Zna se da je Tito pisao karakteristike za drugove jugoslavenske komuniste.
Tako, Davor Pašalić u zagrebačkom listu Nacional br.576. od 27. 11. 2006, potpisuje članak- razgovor sa Perom Simićem, pasioniranim istraživačem Titovog života, pod naslovom: “Tito je na vrh KPJ došao cinkarenjem”. U tom tekstu citira se Simić gdje tvrdi da je 1990. ima uvid u neka sovjetska arhivirana dokumenta koja se tiču Tita. Tako se citira dokument iz 1938, “Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije”. Potpisnik je Tito, a u tom dokumentu, daje se negativna karakteristika devet članova CK KPJ. Od njih devet, sedmoro je već bilo ubijeno, a dvojica, Simo Marković i Simo Miljuš su bili živi, ali su i oni, nakon što ih je Tito isključio iz partije 1939, odmah po javljanju Kominterni, ubijeni.
Simić navodi još neke slučajeve, a iz svega se da izvući zaključak kako je Tito spašavajući sopstvenu kožu neke ljude, Simić tvrdi njih oko 500, direktno koštao života.
Jasno, i Tita su cinkarili, ali je činjenica da je on ostao. Kako ostade?
To ostaje zagonetka, a mogući odgovor valja tražiti u igri nekoliko činilaca: njegova sposobnost da se očituje ne osobiti zainteresiranim za intelektualne rasprave i razglabanja o teorijski pitanjima, ovoj ili onoj varijanti socijalizma itd., njegovo radničko porijeklo, atraktivan izgled, narav i vještina građenja veza sa “pravim” ljudima na pravim mjestima, i konačno, međuigra tih činilaca, upućuje na logičan zaključak, da je on kao takav, uživao Staljinovo povjerenje.
Tito je bio Staljinov đak, njegov najbolji učenik i čovjek od povjerenja.
Sukob Tito-Staljin: Personality Clash (Sukob ličnosti), a ne idejna konflagracija.
Iz ovakvih Titovih postupaka međutim, osim straha za sopstveni život, nemoguće je iz misaonog toka isključiti i njegovu ambiciju, njegovu volju za moć, silnice koje ga pokreću u borbi za poziciju prvog u partiji i u borbi za vlast, gdje on ostaje vjeran Staljinov kadrovik i onda kada više nije pod neposrednom Staljinovom kontrolom. Poznato je, odmah poslije kraja rata u Jugoslaviji maja 1945. i uspostave komunističke vlasti, Tito i taj jugoslavenski komunistički režim je bio najvjerniji Staljinov satelit.
Dakle, iako u toj fazi već sasma svjestan sovjetske stvarnosti, i u mogućnost je izvući se iz njegovog smrtonosnog zagrljaja, on ostaje vjeran Staljinu i boljševičkoj ideji. To traje do raskida 1948, ali ono u čemu naši ljudi masovno griješe kada se pomene taj Informbirovski sukob, jeste činjenica, da to nije bio sukob u ideološkoj ravni, neko najprije, ima lijepa engleska fraza za to – personality clash, tj. sukob u ravni ličnih ambicija i sujete.
Nije isključen ni strah. Tito je poznavajući Staljina i njegov metod postupanja sa kadrovima, vjerujem, osjećao da Staljin steže obruč oko njega. Staljin nije trpio “zvijezde” u pokretu, a Tito se, čak prema Staljinovoj osobnoj izjavi iz 1945, pokazao najuspješnijim komunističkim rukovodiocem u Kominterni. Po mom razumijevanju otuda ide Titov oprez u vezi ideje oko formiranja tzv. Balkanske Federacije tj. udruživanja Jugoslavije sa Bugarskom i Albanijom.
Ispočetka zagrijan, on u konačnici reterira, moguće jer je osjetio da bi to mogao biti Staljinov manevar, da ga, preko poslušnog bugarskog komuniste Georgi Dimitrova, stavi pod kontrolu. Dimitrov je imao jaku reputaciju u Kominterni još od Lajpciškog suđenja 1933, za navodno učešće u paljevini Rajhstaga (njemački parlament). Njegova karizma u komunističkom pokretu je bila ravna, ako ne i veća, od Titove. A sa druge strane Staljin je sve do 1945. bio skeptičan prema ideji tzv. Balkanske Federacije, (ideji koja se začela 1910. na Prvoj Balkanskoj Socijalističkoj Konferenciji u Beogradu); e da bi onda najednom 1945. promjenio mišljenje i podržavao osnivanje takve državne zajednice. To kod opreznog Tita nije moglo ostati ne primjećeno.
A “puklo” je izgleda, kada je Tito odbio Staljina u zahtjevu za sovjetski (ruski) izlazak na Jadransko more. Slijedi IB rezolucija, nakon čega je “otvoreno” pitanje sovjetske invazije i opstanka Jugoslavije. Tito tu manevrira, traži ili mu nude, svejedno, ali u svakom slučaju dobiva zapadnu (čitaj SAD) garanciju političke, ekonomske i vojne pomoći. Uz podršku SAD (gdje i SAD u takvom slijedu zbivanja prepoznaje svoj interes podrivanja SSSR-a preko odmetnutog Tita), Jugoslavija dobiva mjesto u Savjetu sigurnosti OUN već 1949, a 1951. američki Kongres, na zahtjev predsjednika Trumana (Harry S. Truman), odobrava vojnu i ekonomsku pomoć Jugoslaviji, koja bi inače tih godina ekonomski kolapsirala bez američke podrške.
Balanser u štiklama na osjetljivom užetu razapetom između istoka i zapada.
To je taj moment gdje on postaje taj Balanser u štiklama, na osjetljivom užetu razapetom između političkog istoka i zapada. To je ta tajna opstanka Jugoslavije u tim turbulentnim vremenima konfrontacije sa Staljinom: vojna, financijska i ekonomska pomoć SAD i kapitalističkog zapada održavaju komunističku Jugoslaviju u životu!
Tito dakle pragmatski koketira sa zapadom, ali dalje, sve do smrti, ostaje dosljedan ideologiji boljševizma. Jugoslavija je manevrirala poduzimajući ekonomske i ustavne reforme, ali je do kraja ostala nedemokratska komunistička (boljševička) utopija sa nedemokratskom političkom organizacijom i katastrofalnom ekonomijom.
Priče o robusnosti jugoslavenske ekonomije su iluzije stvorena rastom životnog standarda pozajmljenim na račun budućih generacija. Istina, Jugoslavija i SRBiH je pod komunističkom vlašću ostvarila nakon rata i određeni rast. Pored motiviranosti stanovništva, optimizma i nade u bolje sutra, želje naroda za obnovom, požrtvovanosti ljudi iskazane i kroz masovna uključenja u dobrovoljni rad itd., glavi razlog je pokrenuta industrijalizacija zemlje, koju je svojevremeno otpočela Austro-Ugarska Monarhija, ali je to prekinuto izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. Taj se prose uspješno provodio pod snažnom državnom kontrolom i u SSSR-u i ostalim zemljama komunističkog istoka i to, takorekuć kretanje od nule, bio je glavni razlog rasta produktivnosti, pa tako i dohotka i standard života. Ali čim je taj tok završen, stao je rast. Jugoslavenska ekonomija nije mogla izdržati utakmicu na međunarodnom tržištu, a i ono što se prikazivalo uspješnim bilo je rezultat političkih konekcija kroz Pokret nesvrstanih, a ne konkurentnosti iskazane u slobodnoj tržišnoj utakmici.
Tako da, sve u sve, i ta priča o boljem životu u vremenu komunizma i Titove vlasti, nije ništa drugo nego mit stvoren na iluzija boljeg života, ali, ispostaviće se, na kredit. A kada se, odmah nakon Titove smrti 1980. pokazalo da jugoslavenska ekonomija nije u stanju proizvesti, e da bi ostvarila dohodak za preživljavanje stanovništva, a kamo li još vraćanje duga, slijedi bankrot – samo što to niko narodu tada nije javio.
Takva haotična situacija u društvu, kolapsirana ekonomija plus represivan politički sistem, bez razvijenih demokratskih institucija i stečenih navika elite i naroda za institucionalno rješavanje otvorenih društvenih pitanja i problema, bili su idealna podloga za javljanje političkih manipulatora a la Tito, koji masovnim mitinzima, medijskim presingom pod kontrolom manipulatora i hajkama na slobodno mišljenje, osvajaju vlast i Jugoslaviju uvlače u haos krvavog raspada 1990-ih. Isključiti odgovornost J. B. Tita za takav razvoj događaja, logički je nemoguća misija.
To je ta tajna opstanka Jugoslavije u tim turbulentnim vremenima konfrontacije sa Staljinom: vojna, financijska i ekonomska pomoć SAD i kapitalističkog zapada održavaju komunističku Jugoslaviju u životu!
Tito dakle pragmatski koketira sa zapadom, ali dalje, sve do smrti, ostaje dosljedan ideologiji boljševizma. Jugoslavija je manevrirala poduzimajući ekonomske i ustavne reforme, ali je do kraja ostala nedemokratska komunistička (boljševička) utopija sa nedemokratskom političkom organizacijom i katastrofalnom ekonomijom.
Tako da, sve u sve, i ta priča o boljem životu u vremenu komunizma i Titove vlasti, nije ništa drugo nego mit stvoren na iluziju boljeg života, ali, ispostaviće se, na kredit. A kada se, odmah nakon Titove smrti 1980, pokazalo da jugoslavenska ekonomija nije u stanju proizvesti, e da bi ostvarila dohodak za preživljavanje stanovništva, a kamo li još vraćanje duga, slijedi bankrot – samo što to niko narodu tada nije javio. Takva haotična situacija u društvu, kolapsirana ekonomija plus represivan politički sistem, bez razvijenih demokratskih institucija i stečenih navika elite i naroda za institucionalno rješavanje otvorenih društvenih pitanja i problema, bili su idealna podloga za javljanje političkih manipulatora a la Tito, koji masovnim mitinzima, medijskim presingom pod kontrolom manipulatora i hajkama na slobodno mišljenje, osvajaju vlast i Jugoslaviju uvlače u haos krvavog raspada 1990-ih. Isključiti odgovornost J. B. Tita za takav razvoj događaja, logički je nemoguća misija.
Stoga, valja nama zaboraviti Plastičnog Isusa, Balansera u štiklama prepustiti nauci da se njime bavi, poskidati te njegove uramljene fotografije iz kabineta, osloniti se nase, neočekivati nikakvog novog Tita da nas spašava, okrenuti se životu, kloniti se jugo-nostalgičarenja, okrenuti se istinski Bosni i najprije Bosni, shvatiti da je moć u narodnim rukama i u glasačkim kutijama, pokušati graditi istinski demokratske institucije i kulturu traženja demokratskih puteva i načina rješavanja otvorenih pitanja vremena u kojemu živimo. Tito i taj njegov nedemokratski legat nije taj okvir koji nudi rješenja za novo vrijeme u kojem živimo nakon krvavog raspada titoizma.
Prethodni nastavci: