Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (15)

Piše: Nihad Filipović

PLASTIČNI  TITO – BALANSER U ŠTIKLAMA

(Prvi nastavak)

Lazar Stojanović, 1971., potpisuje film Plastični Isus. Priča je to o jednom mladiću, buntovniku, bez ideala i koji nikom, niti u šta vjeruje.  Bez dinara u džepu dolazi iz Zagreba u Beograd, sa namjerom da se bavi filmom. Djevojka Amerikanka ga ostavi, spetlja se sa nekom ženom čiji muž u inostranstvu radi, ona ga nakon malo šutne iz stana, on se ponovo ubaci preko sestre od muža te bivše sa kojom je petljao i na kraju balade muž one prve, vraća se iz inostranstva i u napadu ljubomore ubija mladog filmadžiju. Priču prati brojni dokumentarni snimci ustaša, četnika, Hitlera, Pavelića, Tita.
Jugo-vlasti su film doživjele kao kritiku tadašnjeg jugoestablišmenta (upravljačka elita društva) i posebno J.B. Tita, što je u osnovi tačno. Međutim, film ima i dublju poruku, a to je da – svaka vlast opterećena ideologijom, na sliku i priliku je jedna drugoj, da je to sve ista priča sa nijansama, i da sve što je prati takvu vlast: propagandna naracija, ideološka mantra itd., jeste tek paravan iza kojega se krije, Ničeovski kazano, volja za moć.

Danas, tolike godine od pojave tog filma, prisjećajući se ideološke prašine koja se tom prilikom digla u jugoslavenskoj javnosti, a znajući kroz šta je sve prošla bivša jugoslavenska zajednica od tada do danas, čovjek ne može a da se ne otme jakom utisku kako je i koliko je Stojanović bio vidovit u njegovoj umjetničkoj imaginaciji. Tito je doista bio plastičan, ideološki supstrat Isusa,  sem što, za razliku od Isusa, čija je misija bila mir, a poruka istina i ljubav, ovaj naš jugoslavenski, u svojoj misiji osvaja mir laganjem, a narod motkom utjeruje u tor obećanog raja. Zato i jeste plastičan, nije izvoran, već je plastificirana verzija originala.

Nego historija, osim što je tok koji zahvaća, nosi i kao “potrošni materijal” troši ljude, jeste i polje ambicija ljudi. Od prve zore civilizacije do dana današnjeg ljudi “ulaze u politiku” nošeni općim idealima, ali i osobnim ambicijama. Od Starog vijeka do Novog doba, politika je polje ostvarenja ličnih ambicija, koje se prelamaju, uklapaju, maskiraju, bivaju paralelne i preklapaju se sa općom težnjom, stanjem kolektivnog duha, sa sviješću ljudi, mase, naroda, što čini taj historijski “potrošni materijal”, ono Krležino “topovsko meso” na oltaru interesa, ambicija, želja, pljačkaških, okupacionih i oslobodilačkih motiva. Aleksandar Makedonski osvaja prostor nošen takvim ambicijama i interesima, Rim, Bizant i Osmansko carstvo nastaju i nestaju na tragu takvih ambicija i interesa, Novi svijet se otkriva na tragu takvih ambicija i interesa, Napoleon Bonaparta gradi svoju, a britanska kruna svoju imperiju na tragu takvih ambicija i interesa, Oktobarska boljševička i sve potonje komunističke revolucije nastaju, a i nestaju, na tragu takvih ambicija i interesa.

Naša nesposobnost, da jugoslavensku komunističku revoluciju i njene najznačajnije ljude, napose J.B. Tita kao neupitnog lidera sve tamo od preuzimanja partije pod svoju kontrolu 1939., pa do njegove smrti 1980., sagledavamo i kroz prizmu osobnih ambicija tih ljudi, fenomen je, koji moguće i ponajbolje, detektira psihološke blokade, koje postoje u svijesti našeg prosječnog čovjeka kada je o tom period naše historije riječ. Te blokade, ta kolektivna nesvijest (termin Carla Junga), rezultat se načina na koji je oblikovana svijest ljudi u obrazovnom procesu kakav je razvijan kroz 45-godišnju intenzivnu marksističku ideološku indoktrinaciju i edukacijski proces pod maskom bajagi “naučnog socijalizma”. Jer, zanimljivo, naši ljudi uopće nemaju problem razumjeti kako je Adolf Hitler, sa  tom njegovom ksenofobijom i rasističkim planom stvaranja hiljadugodišnjeg njemačkog carstva, recimo, bio mentalni slučaj posebne vrste; pa nemaju problem razumjeti ni kako je J. V. Staljin, nošen svojom megalomanijom, psihozama, patologijom i ambicijom održavanja na vlasti pod svaku cijenu, likvidirao manje-više kompletan partijski i vojni vrh, svoje saradnike i potencijalne konkurente na njegovu poziciju u partiji. Još lakše razumiju (jer to im je jugoslavenska komunistička Nova klasa i njena propaganda na vrijeme, i u svom interesu, objasnila) – zašto, iz kojih istinskih motiva je taj isti Staljin, 1948. godine, pokrenuo Informbirovsku kampanju discipliniranja Tita i jugoslavenskih komunista. Uvjeren sam, kada bi se našao neki u nas, pa objasnio narodu stvarne motive koji su iza odluke Vladimira Iljiča Uljanova zv. Lenjin da se ubije car Nikolaj II, caricu Aleksandru i njihovo petoro djece (od kojih je najstarija kćerka Olga imala tek 22 godine), u Jekaterinburgu 1918., i to bi većina naših ljudi (25)razumjela. Jer, istinski motiv je tu osveta za ubistvo Lenjinovog brata Aleksandra, koji je 1887., kao član jedne zavjereničke grupe za izvršenje atentata na ruskog cara Aleksandra III, pa su bili otkriveni, suđeni i svi (26)osuđeni na smrt. Osveta je stari i najstariji, kazaću tako, ljudski civilizacijski instinkt (jer javlja se sa produhovljenjem i sa civiliziranjem humaniteta i nema je kao primordijalnog instinkta; u životinjskom svijetu nema osvete). Ljudi osvetu kao pokretački motiv i energiju, bez problema razumiju, kada im se rasvijetle motivi. Tako i u ovome slučaju. Objasnite ljudima, i ljudi smjesta razumiju. Car Nikolaj II je već bio abdicirao u martu 1917., monarhija je kolapsirala, osnovana je republika sa Privremenom vladom Aleksandra Kerenskog itd., tako da istinskih motiva za tako krvoločno ubistvo lišeno svakog osjećaja humanosti i ljudskog dostojanstva, sem (27)osvete, nema.


Napomena – (25): Svi, sem ovih kloniranih ljevičara  Socijalističke Demokratske Partije BiH, koje vidimo tu skoro na obilježavanju 100 godina od Oktobarske revolucije, gdje mlataraju crvenim zastavama komunizma i slave jednu ideju u ime koje, za sedamdeset godina nakon 1917., pobijeno 61.911.000 ljudi (procjena na koju nalazimo u londonskom list “Indenpendent”, 5. mart 1993.). Čak ako iz te brojke umanjimo sovjetske žrtve u Drugom svjetskom ratu, opet ostaje 20 miliona pobijenih samo u periodu Staljinove vlasti, 1924.-1953.(Jonathan Lewis and Philip Whithead, Staljin: a Time for Judgement, str. 57, London 1991.; isto citira Jonathan Glover, Humanity, a moral history of the twentieth century, str. 237, Pilmico, 2001.) Prema jednom izvještaju KGB sovjetskom lideru N. S. Hruščovu, samo u šest i po godina, od januara 1935 do juna 1941., pobijeno je sedam miliona ljudi. (Dimitri Volgonov, Lenin: Life and legacy, str.571, London 1994.; isto, u pomenutom djelu Jonathana Glovera, str.237). Neki drugi izvori ukazuju na sedam miliona pobijenih tokom 1930-ih, itd… itd. Okean pobijenih, a klonirani titoisti u Sarajevu 2017. izlaze na demonstracije podrške orgiji ubijanja ljudi u ime bajagi ideje slobode, pravde, bratstva, jedinstva i jednakosti ljudi.
Napomena – (26): Car je zatim pomilovao sve izuzev petorice među kojima je bio i Aleksandar Uljanov, stariji Lenjinov brat.
Napomena – (27): Lenjin međutim, ide još i dalje. Njegova stvarna priroda tu je poput krvi na dlanu uočljiva. On sa osvete iskoračuje ka odmazdi, pa odlučuje ubiti ne samo cara koji je pokretač njegove osvetničke energije, nego i cijelu njegovu porodicu, plus još i ljude koji su bili u službi carske porodice (pored carske familije ubijene su i  četiri osobe iz njihove pratnje). Zašto ubijanje djece? Zašto, ubijanje carske pratnje? Zašto se, sem vijesti o ubistvu cara, skrivala istina da je ubijena i cijela careva familija i plus njegova posluga? Odgovor je: Pa zato da sakrije zločin. A to opet kazuje, da je Lenjinu od početka bilo jasno kakva je to prljava rabota (rus. posao, rad) i da je to kriminal, te ga stoga treba zataškati, skrivati, lagati, sve samo da se istina ne sazna.


Vjerujem, većina naših ljudi nema problem razumjeti npr. ni to, kako je poslijeratni odnos tadašnjeg francuskog predsjednika Šarla De Gola (Charles de Gaulle)prema Draži Mihajloviću, bio opredijeljen osjećajem lojalnosti prema prijatelju još iz predratnih dana; (lično, vjerujem da je i De Golova islamofobičnost, takođe imala nekog udjela u njegovom previđanju Dražine odgovornosti za genocid nad bosanskim muslimanima tokom Drugog svjetskog rata). Svi u životu prolazimo kroz takve situacije gdje se testira naša prijateljska lojalnost i otud, nije problem ljudima razumjeti psihološke mehanizme koji se aktiviraju u našoj svijesti u takvim situacijama.

E, ali zato, vidi vraga, itekako imaju naši ljudi problem razumjevanja u tim relacijama osobnih ambicija, želja, procjena, interesa itd., J. B. Tita. Razumijevati Tita kroz prizmu njegovih motiva, ambicija, želja i nastojanja je tabula rasa (lat., prazan mozak, bez informacija) za naš prosječan građanski politički um.

Tito je kao plastičan, poliran, zlatan i nedodirljiv iz tog ugla analitike, manje-više i za naše političke analitičare, historičare i publiciste. Tito je tu, u matici historijskog toka, i sve što želi jeste samo dobro narodu. On se žrtvuje, on je kolos, on je legenda, on sve što radi-radi u narodnom interesu. On nema ličnih ambicija. Vidite, i otišao je sa ovoga svijeta, a nije svoj djeci ostavio ništa posebno vrijedno. Njegov narcizam je u ravni služenja njegovom jugoslavenskom narodu, sa kojim se on identificirao. On je anacionalan. On je iskren, on je nekoruptivan, nepotizam mu je stran…

Da, ali kako se on nađe u centru historijskog gibanja, šta ga je, osim osjećaja nepravde i suosjećanja za socijalno težak položaj radnika i seljaka, “gurnulo” u politiku? Šta ga je motiviralo, šta ga je gonilo, koja je to linija mišljenja, kakve su to unutarnje silnice koje ga pokreću te istrajava u svom političkom radu i sve vrijeme ostaje na ideološkom tračnicama voza za kojega je lično, u sovjetskoj Rusiji imao priliku svjedočiti da je usmjeren u krivom smjeru, u smjeru teških zločina nad narodom i mafijaških metoda likvidacije “mangupa u sopstvenim redovima”? Kakav je, u personalnoj ravni, bio njegov odnos prema drugovima (i drugaricama) sa kojima je gradio “vrli novi svijet”? Šta je uopće taj jugoslavenski komunizam i taj titoizam, koje su njegove vrijednosti i kakav je stvarni “profil” tih vrijednosti, tj. gdje je mjesto te slike svijeta, društva i odnosa u društvu na humanističkim stalažama pozitivnog u našem civilizacijskom naslijeđu? Da li je li taj Titov “socijalizam sa ljudskim likom”, taj “samoupravni pluralizam interesa”, doista bio demokratski politički projekt, a ekonomija uspjela, humanizirana varijacija tržišnog modela, kako smo podučavani misliti, ili je sve skupa to bilo prljavo kazalište, teatar apsurda, volja za moć, kolosalna podvala ideološkog uma koji je uvjek samo jedno imao kao krajnji cilj: opstanak komunističkog projekta i nove klase koja ga personificira te sopstvene persone na pozicijama moći?

Ta i slična pitanja su tera incognita (lat., u doslovnom značenju – nepoznata zemlja) i za našu historijsku nauku, za filosofiju, socijalnu psihologiju, za socijalnu, političku, pravnu, kognitivnu itd. (28)antropologiju. Našom kolektivnom memorijom, posebno dijela tih bajagi građanskih, progresivno usmjerenih politički organiziranih ljudi i njihovih simpatizera, kada je o Titu i stvarnoj prirodi njegove vlasti riječ, vlada pošast one Jungove, kolektivne nesvijesti. Javnost je zblahnuta i luta u tom okeanu titoističkog duhovnog naslijeđa istina, poluistina- polulaži i notornih laži.


Napomena – (28): Postoji li uopće antropološki studij u Bosni? Na Filosofskom fakultetu, postoji odsjek za psihologiju i odsjek za sociologiju. Međutim, u javnom životu, gotovo da se i ne primjeti prisustvo ljudi koji stiču znanja u okvirima tih studija.


Prethodni nasravci:

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (7)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (8)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (9)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (10)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (11)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (12)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (13)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (14)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »