Nihad Filipović
NARODNJAČKA I NACIONALISTIČKA SVIJEST
U BOŠNJAKA
Stanje u kojemu su duhovno Bošnjaci i Bosanci danas, rezultat je ona tri presudna toka u bosanskoj historiji, kako je to navedeno u prvom odjeljku ovoga feljtona pod naslovom Crne rupe laži, predrasuda i neznanja. Ta tri toka su:
- prvo, višestoljetno prisustvo multietničke otomanske civilizacije u Bosni,
- drugo, gotovo polustoljetno prisustvo multietničke komunističke civilizacije u Bosni,
- i treće, od pojave sredinom devetnaestog stoljeća pa naovamo, stalno prisutna, a danas dominirajuća, nacionalistička ideja.
Ti tokovi su, u kolektivnoj duhovnosti bosanskog čovjeka, ostavili najdublji mogući trag: sve ono što Bosanci jesu danas, način na koji misle, postupaju i organiziraju se u življenju, snažno je obilježeno vrijednostima ova tri dominirajuća perioda bosanske historije. Na to je ukratko pokušano ukazati u sedam nastavaka ovoga feljtona.
Ako se sada pak, politički fokusirano na stanje u kojem je država Bosna i Hercegovina danas, ispravno je kazati da je i ono, što ta država danas jeste, koliko rezultat političkih prilika proizvedenih nasiljem (ratom) na Bosnu, Bošnjake i Bosance 1990-tih, toliko da je to i rezultat našeg specifičnog historijskog toka koji je generirao nasilje u našim odnosima; drugačije kazano, ta tri dominirajuća historijska perioda bosanske historije i državno posredovan način njihove interpretacije kroz obrazovni proces i ideološko-političku nadgradnju, proizveli su nasilje, najprije u mišljenju tj. nasilje kao stanje svijesti ljudi, a potom i u praksi, kao način življenja.
Fokusirano specifično na Bošnjake i njihov doprinos državnom stanju u kojem je Bosna danas, kazaću, rezultat je i nacionalno neosviješćene politike Bošnjaka, čiji duhovni zasadi jesu identitetska lutanja na tragu srbsko-hrvatskog negiranja, ideološko-obrazovnog i propagandnog presinga na duhovnost tog naroda, te njegovog administrativnog i bukvalno fizičkog zatiranja.
To traje, u rasponu od prodora nacionalističke velikosrbske i velikohrvatske ideje u Bosnu sredinom devetnaestog stoljeća, pa dalje, a pojačava se od 1908. kada Austro-Ugarska monarhija odstupa od promicanja narodnog bošnjaštvo i ukida bosansku, a uvodi srbsko-hrvatsku nominaciju jezika u Bosni, preko 1918. , kada se formira Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a bosanski muslimani upadaju u historijski tog intenzivnog, državno orkestriranog potiranja narodne posebnosti, pa dalje, preko Drugog svjetskog rata, kada srbski četnici, nad tim narodom provode genocide, te još i dalje, preko trajanja države Jugoslavije pod komunističkom dominacijom u vremenu od 1945. do 1990. g., kada se najprije provodi politika poricanja etničke posebnosti bosanskim muslimanima, tamo negdje do 1960-ih, a potom, sukladno novopronađenom interesu jugoslavenskih komunista i njihovog lidera Josipa Broza Tita osobno u Pokretu nesvrstanog bloka zemalja tzv. trećeg svijeta (vidjeti 6. i 7. nastavak ovoga feljtona), pravi zaokret, te se, kao dio općeg toka onoga što se tada razumijevalo kao demokratizacija u jugoslavenskom društvu, sa jugoslavenske federacije izvorni suverenitet prenosi na republike, pa tako in a RBiH, a muslimanima priznaje narodna posebnost, (ali ostaje snažna opozicija takvom toku, naročito u srbskom rukavcu Saveza komunista Jugoslavije), pa sve tamo do 1993., kada, na onom čuvenom Saboru Bošnjaka u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, usred rata i genocidne kampanje “etničkog čišćenja” koje je na njih pokrenuto, bh. Muslimani se vraćaju tradicionalnom bošnjačkom imenu.
Cjelokupan taj tok, njegove silnice, modaliteti, energija mišljenja i prakse, ukrštaju se u vremenu, prelamaju se, sučeljavaju se i sve skupa modeliraju stanje prosječne svijesti ljudi. Slijedom skiciranog historijskog toka na koji je ukazano u prethodnim nastavcima ovoga teksta, Bošnjaci su do 1945. godine, faktički ostali bez inteligencije koja bi bila u stanju nacionalno (državotvorno) izraziti narodnu specifiku.
Vanjske okolnosti Bošnjacima nisu išle u prilog i to stanje pritisaka i državne represije nadmoćnog srpsko-hrvatskog okruženja, stanje negiranja narodne posebnosti, praćeno kulturološkim demoniziranjem religije Islama, budući je trajalo čitavo stoljeće i jače, moralo je ostaviti i ostavilo je traga u narodnoj svijesti. Ni kod jednog jugoslavenskog naroda socijalna mimikrija, u rasponu od “kamuflažnih” imena do narodnog očitanja, nije bila tako raširena kao kod Muslimana.
Tako se desilo, te se u ono prekretničko historijsko vrijeme pada komunizma i disolucije jugoslavenske federacije, na čelu Bošnjaka pojaviše, ispostaviće se, nacionalno neosviješćeni i (ili) nedovoljno osviješćeni ljudi, koji su u Islamu i kulturološkom muslimanstvu, nalazili svu specifiku bh. (29) muslimanskog naroda.
—————————————————
(29) Doduše, oni su tu bili bliski samom tom narodu, koji jeste osjećao i iz kuće nosio spoznaju kako nisu isto što Srbi i Hrvati, ali to, izvan religijske i tradicijsko-običajne specifike (kultura), nije znao artikulirati.
————————————————–
Tih kasnih 1980-ih i početkom 1990-ih, na čelo Muslimana, tj. stranke koju Muslimani prepoznaju kao onu koja izražava njihov autentičan interes, dolaze ljudi, prema mom razumijevanju, nespremni odgovoriti izazovima koje je historijski tok postavio pred taj narod.
Sa ove distance posmatrano, nije pretjerano kazati kako u političkom smislu, narodna svijest tih ljudi nije bila odmakla dalje od rudimentarnog narodnjaštva. Narodnjake, da to odmah razjasnim, najprije zanima narod. Oni jesu korisni jer specifiku zajednice ljudi, jasno, nedvojbeno, transparentno itd., artikuliraju i u duhovnost implementiraju kao ideju, na koje se onda odnosna zajednica prepoznaje, oko koje se okuplja i na kojoj ideji potom, ta narodnjačka kulturološka specifike, generira u političku samosvijest; a to je prva stepenica ka osvajanju nacionalističke, tj. državotvorne svijesti.
Međutim, bosanske Muslimane je rat 1990-ih zatekao, a da tok historijskog transferiranja narodnjačke svijesti na modernu nacionalističku svijest, nije priveden kraju. Ljudima koje taj narod 1990., na prvim “slobodnim” demokratskim izborima, bira kao zastupnike njihovog interesa, nacionalizam i moderna nacionalna svijest su bili strani u mjeri u kojoj im je je i sama država i njeni mehanizmi kreiranja, funkcioniranja i održavanja, bili tera desserta.
Usuđujem se ustvrditi kako te ljude (rahmetli Alija Izetbegović i najuže jezgro saradnika), zapravo država nije ni zanimala. Oni prije svega nisu imali državotvornu svijest, e da bi ih otuda zanimala država. Njima je Bosna bila sredstvo, instrument, a ne cilj.
Njih je zanimao i sav je njihov interes stvarno bio usmjeren na narod, i to ne narod shvaćen u etničkom, a ni u političkom, nego narod razumijevan u kulturološkom smislu, kao jedna specifična religijska zajednica ljudi, a ne kao politička zajednica ljudi na državnom bh. prostoru.
Muslimanski jugoslavenski narod i neka vrsta autonomne pozicije za taj narod, to je bio njihov primaran interes. Historijska je činjenica: izvan Islama i kulturološkog muslimanstva ti ljudi niti su vidjeli niti su razumijevali bošnjaštvo, bošnjački i bosanski nacionalizam. Prema mom uvidu otuda, iz te narodnjačke, ne dakle nacionalističke koja je državotvorna svijesti, nego baš iz te narodnjačke svijesti, kojoj je prioritet narod i njegova kultura, dolazi i javno se manifestira ta politika odbacivanja prava i pravnog pozitivizma u načinu mišljenja i vođenja državne politike.
Državni okvir (što je emanacija nacionalističke svijesti; emanacija znači odvajanje čestice od tijela, proizilaženje iz nekog izvora, pranačela, prabitka; u našem slučaju to pranačelo ili izvor stanja svijesti o državi je nacionalistička ideja i pravni pozitivizam), dakle, državni okvir, kao emanacija nacionalističke svijesti, tim ljudima je bio sekundarna misao i nikako prioritet. Država Bosna i Hercegovina se kao prioritet njima javlja tek razvojem političke situacije i izbijanjem genocidnog rata povedenog na bosanske Muslimane 1992, s tim što i tada u fokusu ostaje narod, tj. i dalje nema paralelizma u razumijevanju međusobne uvezanosti naroda Bošnjaka, njegovog opstanka, i njegovog historijskog okvira trajanja, a to je država Bosna i Hercegovina u onome što je njeno pluralno biće i što je naslijeđeno kao državno-pravni okvir.
Historijska činjenica je da Bošnjaci, unatoč tome što nisu bili završili proces transferiranja sa narodnjačke svijesti na modernu nacionalističku svijest, ipak, zahvaljujući historijskom toku u koji su bili uvučeni, jesu imali osvojenu državnost. Doduše, dijelili su je sa Srbima i Hrvatima, ali su je sa njima, preko Komunističke partije Jugoslavije koja je bila, da tako kažem, moderator tog toka, i osvajali i osvojili u Drugom svjetskom ratu, da bi je kasnije razvijali i nadograđivali.
Tu stečevinu je, pod svaku cijenu, stalno se pozivajući na pravni pozitivizam i princip legaliteta, valjalo čuvati. Nažalost, desilo se te su Bošnjaci, jednom kada su politički organizirani Srbi i Hrvati, kroz svoje vodeće stranke u RBiH, a to su Srbska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica, istupili iz ustavnog sistema RBiH i udruženo poveli rat protiv RBiH, i sami, preko svog političkog vođstva, a to je Stranka demokratske akcije, odstupili od Ustava RBiH. Da sada ne ulazimo u detalje, rezultat je poznat: tzv. Washingtonski Sporazum o formiranju Federacije BiH, Mirovni pregovori u Daytonu, USA, Sporazum o miru kroz koji se provlači i životnu praksu uvodi (oktroira tj. mimo prava i demokratske institucionalne prakse nameće) novi Ustav BiH.
Prethodno skiciram tek kao moj uvid u stanje svijesti, juče i danas u Bošnjaka. Pri tome, smatram nije ključno, koji je od pomenuta dva rukavca u mišljenju, taj narodnjački i nazovimo ga uvjetno kleronacionalistički tok, koja u fokus stavlja narod i kulturu kao narodni interes ili onaj nacionalistički ( i pravno-pozitivistički), koja u fokus stavlja državu, i dakako opet kulturu, a to znači narod, (jer bez naroda i kulture nema ni države), ali sada troje uvezano kao jedno, tj. kao državni interes – koji je dakle od ta dva toka bio bliži stanju prosječne narodne svijesti u Bošnjaka; lično mislim da je to taj tzv. klero-nacionalistički tok, jer na kraju krajeva tako su to legitimirali izbori 1990.
Nego, ključno je koji je od ta dva toka bio i jeste bliži životnim interesima naroda Bošnjaka.
I naravno, valja imati na umu, da i odgovor na to pitanje zavisi od teza na kojima se formira mišljenje. tj. da li su to teze koji u slijedu: narod-kultura-država, prioritet daju prvom i drugom, a državni okvir im je sekundaran, ukoliko je uopće u fokusu, ili se polazi od teze koja u slijedu narod-kultura-država (u bošnjačkom slučaju sve troje već modelirano i osvojeno početkom 1990-ih), uzima kao, da tako kažem, nedjeljiv paket.
Praksa i mišljenje će protokom vremena dati, a ja mislim da svakodnevno već i nude, odgovore na to pitanje.